Piše: Marijan Grakalić

Suvremena znanost svašta može. Ne znam može li klonirati Igora Mandića, jer to bi svakako trebalo učiniti prije nego što ovaj naš svisne, bilo zbog male penzije, kretena u našim redovima ili starosti. Prisjećam se kako je prvi klonirani sisavac bila ovca Dolly daleke 1997. godine. Ta ovčja Škotkinja poživjela je šest sedam godina, a nakon toga prorijedila su izvješća o takvim pokusima. Možda medijsku blokadu toga plaća naša književna mafija i gomila skribomanskih mediokriteta kojima se objavi kakav knjižuljak, a onda to Mandić komentira riječima kako su uzalud išli na kroatistiku, ustvari bilo gdje. Drag mi je Igor, a vidi s da je njemu istina još draža. Zato bih ja da on piše vječno te svoje kolumne za pod zub, jer je posve sigurno da će uvijek reći popu pop, a bobu bob. Kad bi ga samo nekako mogli klonirati, bio bi to jedinstveni slučaj, spas za našu književnost i nešto neponovljivo od stoljeća sedmog. U svakom slučaju više vrijedi par Mandićevih redaka nego sve te neklonirane ovce koje su Hrvati i bratija izjeli od seobe naroda do danas. Šteta je što se to ne percipira, pa otužna književna blejanja predstavljaju jednu kakofonijsku rapsodiju, kojoj Mandić svako malo uzima mjeru. Zato treba razumjeti što je mnogim našim ljudima od pera ipak draža ovca Dolly od Igora Mandića. Ona samo bleji, bez obzira kakvu proserotku ovi napišu, i idealna je kao književni konzument i za konzumiranje uopće. S jezičavim i drčnim Igorom teško se nositi. Ne tako davno jedna od starleta naše književne scene nezadovoljna Mandićevim prikazom nekog svog uratka za kojeg, tko zna zbog čega, smatra da je hrvatski književni kanon (vidi satire), predložila je da se Mandiću neda da piše jer je previše star. Oko toga se digla čitava graja, meketanje je odzvanjalo od Zagreba do Sutle, prema Bosni i Slavoniji, i prema Pagu i Splitu, dakako. Nasreću stari jarac nije odbacio ni pero, nit se odrekao svoje prave prirode. Ovce su najebale. A kako među mlađima nema baš nikakvog kritičara takve duhovitosti, ironije i takvog smisla da pogodi in medias res, mislim da bi Igora Mandića trebalo klonirati prije nego što bude kasno. Onda će ostati samo ovce koje nitko neće više pumpati, pa će do kraja poblesaviti i pretvoriti književnost u janjeću čorbu. Klonirajmo Igora, ostanimo ljudi.