Skica za prijateljev portret
S jednim hrvatskim novinarom spominjao sam Predraga Matvejevića, jugoslavenskoga pisca. Upoznao sam ga na nekom književnom festivalu devedesetih godina.
Spazio sam muškarca za klavirom, svirao je klasičnu glazbu, sa strane u barskom salonu. Pio je votku, oči su mu bile vlažne. Prišao sam, privučen njegovom bravurom. Poslije mi je rekao da je koncertnu karijeru prekinuo zbog povrede ruke.
- objavio je Mediteranski brevijar, sažetak zaljubljenosti u sve njegove obale. Živio je u egzilu u Francuskoj, daleko od svoje domovine u plamenu.
Rođen je u Mostaru, a tih godina često sam odlazio iskrcavati humanitarnu pomoć u taj njegov grad, raspolućen tokom Neretve i topovskim granatama.
Imao je drevni most od bijeloga kamena u obliku polumjeseca sa čijeg su vrha visine petnaest metara skakali mladići, natječući se u odvažnosti. On je bio jedan od tih skakača. Most je srušilo hrvatsko topništvo. Te večeri smo razmijenili poneku priču, postavši prijatelji.
On i njegova supruga Mira zatim su došli živjeti u Rim. Imao je namještenje na sveučilištu. Sjedili bi u kuhinji, za povelikim stolom od više vrsta drveta, moja majka im je pekla svoju čuvenu picu od dizana tijesta.
Pisao je knjigu o povijesti kruha, dodao sam tom izdanju jednu svoju popratnu stranicu.
Predrag je preminuo u Zagrebu ima tome četiri godine.
Razgovarao sam sa spomenutim novinarom o Predragu, jer je pokrenuta književna nagrada s njegovim imenom. Zaželjela je to njegova kći pa je to i ostvarila.
Meni je nagrada to što mi je bio prijatelj, što smo zajedno pili, što sam držao njegovu ruku na dlanu ruke koja se sjeća.
Erri De Luca
Prijevod: Tvrtko Klarić
radio gornji grad 
