Jučerašnji blagdan sv. Katarine podsjetio me na najneobičniju osobu s tim imenom, koju sam upoznala krećući se pola stoljeća u umjetničkim krugovima. Bila je to CATA DUJŠIN-RIBAR, hrvatska slikarica i pjesnikinja, čiji je život obasjan aureolom čudesnog. Dakako, kao i sve iznimne biografije, i njena je najprije prošla kroz fazu tragičnog, da bi se čudo ostvarilo u životu dugom gotovo cijelo stoljeće (97), u 5000 naslikanih umjetničkih djela, u velikim ljubavima i zanosima i prepletima s osobama koje su obilježile 20. stoljeće na našim prostorima.

Rodila se izvorno kao Katarina Gattin u Trogiru, a umrla kao Cata Dujšin Ribar, zadržavši prezimena svojih muževa: Dubravka Dujšina, prvaka hrvatskog glumišta i Ivana Ribara, ključne političke figure nove Jugoslavije. Ta osebujna, markantna žena vibrantna duha i elegantne pojave, nesumnjivo je imala ukusa za muškarce, odjeću, šešire, pse i konje, ambijentalni ugođaj, boje, visprenu konverzaciju, literaturu, bilje i cvijeće, mirise i nakit. Bila je dominantna u društvu mnogo mlađih žena: savršeno se šminkala, lijepo nosila svoju stasitu figuru. Odnekud sam zapamtila zagrebački trač iz ranih godina prije 2. svj. rata, koji veli: “Kad su Cata i Ignjat Job zagrljeni prošetali Tuškancom, cijeli je Zagreb toga dana dobio vrtoglavicu”. Moguće je da se radi o mistifikaciji, no meni je ta slika neodoljiva.

Slikarstvo je učila od Emanuela Vidovića, a važno je spomenuti i njene druge učitelje, među kojima su Iveković, Clement Crnčić i Becić, s kojim je finalizirala svoje studije po privatnim podukama. Boravila je u Parizu i Londonu, bavila se restauracijom. Po povratku u Zagreb , s lijepim i obožavanim Dubravkom Dujšinom proživljava ljubavnu i bračnu romansu, koju prekida njegova iznenadna smrt od srčana udara. Ako postoji “vječita ljubav”, takva je ostala u njenom srcu, uz tolerantnog i također nesretnog Ivana Ribara, drugog životnog suputnika. Ono što je, međutim, cijelo vrijeme u Catinu “talonu”, jest marljivo, sabrano, neprekinuto slikanje. Portreti, pejzaži, vedute, sjaj Mediterana, ulasci “pod kožu” njenih modela i osluškivanje titraja njihovih duša, to su Catini umjetnički tragovi i dometi, njezin pečat od rastaljena voska na povelji stoljeća koje joj je bilo dano proživjeti. I naravno: živost, bujnost, obilje, vitičavost, pokrenutost, to nešto, što sliku čini da bježi iz okvira i prodire u okolni prostor, kao znak Catina duha i energije. Vitalizam i osjećajnost: zadrhtalost pred čudom svijeta, čija se ljepota objavljuje i na vrhuncu tragizma i u danima euforije.

Upoznala sam je posredstvom Vesne Krmpotić u njenom stanu tako rafinirano uređenom, da od treme ne pamtim detalje u prostoru. Bila je već vremešna i izgubila je vid. No, dočekala nas je savršeno okupana, našminkana “po sjećanju”, kako se duhovito izrazila, u finoj kućnoj haljini. Na štafelaju je bila slika masline, sivkasto-modre, izvijene u nekom grču ili tropizmu prema suncu. Kamen, travke, nebo prosijano kroz blagi filter od kadulje . Čvrsti rubovi, siguran potez. Upitah je kako nanosi i bira boju, budući da je ne vidi. Odgovor je nadrealistički: Osjećam je pod prstima, znam koja je!”. Na njenom bijelom, lijepom licu, pokazao se mali, munjeviti osmijeh. Nikada si neću oprostiti što joj ne ponudih svoju učiteljsku plaću od toga mjeseca za Maslinu. Gledam je u sjećanju, i odlučujem postaviti na zid prazan okvir, u kome će to sjećanje zaživjeti.

Neću tuđih, drugih ni drugačijih slika. Cata se ne može zamijeniti ni nadomjestiti. Ako smo je zaslužili imati i upoznati, mora da smo tada i u to vrijeme, bili neki odličniji ljudi, s jasnijim vrlinama i mnogo čišćom dušom. Pamtim to kao privilegiju, sa zahvalnošću velikom.