LIBERTE – EGALITE – FRATERNITE
„Zar Francuska nije neka vrsta obrasca za ono što bismo mogli nazvati ujedinjena Evropa“? Pol Valeri (Paul Valery)
Posjeta francuskog Predsjednika Makrona je veliki događaj, ne samo za Hrvatsku nego i za cijelu regiju.
Nije tome samo razlog što nam je u posjeti drag gost, nego i zato što nas bar na kratko podsjeća na onaj velik ideal francuske revolucije, čije su lučonoše bili Viktor Igo, Pol Valeri, Andre Marlo, Alber Kami, Žan Pol Sartr, te u ovo naše vrijeme filozof Bernar Levi.
Evropljani su danas potišteni i obeshrabreni zbog sveopćeg moralnog posrnuća. Jad i bijeda obespravljenih bosanskih rudara nas podsjeća na dramatične scene opisane u romanu „Žerminal“ Emila Zole.
Evropu, svima je znano, ne može uništiti niti jedna epidemija, pa ni Korona, ali moralna hipokrizija koja je vidljiva i golim okom, može.
U nastavku je govor Pola Valerija koji je održao u Parizu prije sto godina:
PARIZ – GOVOR POLA VALERIJA U PEN KLUBU
„Evo jednog uzvanika koji se diže… Nisam do pre nekoliko dana, ni znao da postoji PEN – Klub. Divim se ovom veličanstvenom skupu gdje vidim ljude kao Golsvordi, Pirandelo, Unamuno, Kuprin i toliko pisaca iz svih nacija, među piscima naše nacije.
Ali dozvolite mi da vam iskažem kakva me neobična impresija obuzima, kakva mi neobična misao pada na um dok posmatram vaš susret. Meni se ovaj skup čini gotovo neobjašnjivim. Ima u njemu nešto ni sam ne znam šta paradoksalno.
Književnost je u umjetnost jezika, ona je umjetnost sredstava uzajamnog sporazumjevanja. Razumljivo je zašto geometri, ekonomisti, fabrikanti svih rasa mogu da se koristno okupe, jer oni su posvećeni izučavanjima, vezani interesima čiji je predmet jedan i istovjetan.
Ali pisci! … Ali ljudi, čiji se posao neposredno zasniva na njihovom rodnom jeziku, čija se umjetnost posljedično sastoji u tome da produbljuju ono što najjasnije, najokrutnije možebiti, razdvaja jedan narod od drugoga! Šta ovaj skup znači onima koji, svaki u svojoj naciji, neizbježno rade da uspostave, utvrde, usavrše najosjetljivije prepreke i najvidljivije razlike koje jednu naciju izdvajaju od svih drugih? Kako je ovaj skup uopće mogućan?
Ovdje, Gospodo, treba podsjetiti na čudo. To je, prirodno, bilo čudo ljubavi.
Različite književnosti zaljubile su se jedna u drugu. A to čudo nije od danas. Vergilije je težio Homeru. A Francuzi, šta mi sve nismo voljeli? Italiju pod Ronsarom, Španiju pod Kornejom, Englesku pod Volterom, Njemačku i Bliski istok zahvaljujući Romantičarima, Ameriku zahvaljujući Bodleru … i, iz stoljeća u stoljeće, kao istrajno voljene ljubavnice Grčku i Rim. Za mene su Grčka i Rim kao dvije nacije jednostavno malo udaljenije od drugih u odnosu na našu. Homer je na samo nekoliko biliona kilometara odavde. Treba ga izviniti, zbog tog rastojanja, što nije večeras među nama.
Te zaljubljene književnosti tražile su se i žudno željele; ali vi znate, gospodo, ljubavnici uvjek grle ono što ne poznaju, i možda i ne bi bilo ljubavi bez tog suštinskog neznanja koje daje, i možda jedino može da dadne, beskrajnu vrijednost voljenom predmetu.
Ma kako savršeno poznavali neki strani jezik, ma kako duboko prodrli u dušu naroda koji nije naš narod, ipak mislim da nam je nemogućno pohvaliti se kako smo njegov jezik i njegova književna djela dokučili na isti način kao pripadnik tog naroda. Uvjek postoji nekakva razlika u smislu, nekakva neznatna ili ogromna rezonansa koja nam izmiče; nikada ne možemo biti sigurni u potpuno i neporecivo vladanje.
Između tih književnosti koje se obgrljuju preostaje ni sam ne znam kakva nedodirljiva potka. Možemo je učiniti veoma neznatnom, svesti je na krajnju tananost; možemo je rastrgati. Ali, začudo, milovanja tih nedokučivih književnosti uopće nisu neplodna. Baš naprotiv, ona su daleko plodnija nego što bi bila da se savršeno razumjevaju. Stvaralački nesporazum djeluje, i postaje neograničeni izroditelj nepredvidljivih vrijednosti… Naš Šekspir nije onaj koji pripada Englezima; a čak ni Volterov Šekspir nije nalik Šekspiru Viktora Igoa… Ima dvadest Šekspira u svijetu koji umnožavaju prvotnog Šekspira, razvijajući neočekivana bogatstva slave.
Eto jedne zaista divne posljedice pristekle iz nesavršenog razumjevanja.
A evo, s druge strane, dovoljno opravdanja za ovaj skup koji mi se malopre činio tako čudnim.
Možemo ga takođe posmatrati s jednog sasvim drukčijeg gledišta, koje je bez sumnje malo šire.
Jedan ovakav susret pisaca svih rasa, koji se ovog puta održava u Parizu, navodi me da pomislim na samu strukturu Francuske. Ne postoji u svijetu nacija raznorodnija od naše, a ipak je naše jedinstvo dovršeno.
Zar Francuska nije neka vrsta obrasca za ono što bismo mogli nazvati ujedinjena Evropa?
Dozvolite mi, Gospodo, da vas završavajući, podsjetim na misao čovjeka koga sam neizmjerno volio i kome sam se strasno divio. Malarme je, a vi znate sa kakvom je on dubinom posmatrao književne stvari, stvorio za sebe čitavu jednu metafiziku od naše umjetnosti.
On nije mogao da je prihvati kao jednostavnu zabavu koju pisci pružaju publici. On je svom dušom mislio da svijet nema drugi smisao nego da prizvede jedan potpuni izraz samog sebe. Svijet, govorio je, postoji da bi doveo do jedne lijepe knjige… On mu nije nalazio nekog drugog smisla, i vjerovao je, pošto sve mora biti izraženo, da svi oni koji izražavaju, svi oni koji žive od uvećanja moći jezika, rade na tom velikom djelu i da svaki za sebe izvodi njegov mali dio…
Ta knjiga, Gospodo, je na svim jezicima. Pijem za tu lijepu knjigu“.
( Paul Valery – „Knjiga o Malarmeu“, u prevodu Kolje Mićevića. Na fotografiji: Paul Valery)
Kao poruku, na kraju ćemo ponoviti onu divnu misao Pola Valerija sa početka teksta koja je, da još jednom podsjetimo, izgovorena prije stotinu godina:
„Zar Francuska nije neka vrsta obrasca za ono što bismo mogli nazvati ujedinjena Evropa“?
radio gornji grad 
