Arhanđeo Mihael kihnuo je tako da su se oblaci razletjeli, raspuhao je sve ljudske smradove zadnjih desetak godina nataložene. „Hm“, pomislio je, „ako kihnem još jednom sravnit ću selo, treći put grad, a četvrti put državu. Baš se ne mogu kontrolirati. Bilo bi dobro da me ta hunjavica pusti pa da bar netko ostane živ.“ Odjednom se čuo mjauk tako strašan i jezovit da su Mihaelu skrenule misli s kihanja. „Joj, evo spasitelja ljudi, ali što mu je?!“

Zaviri arhanđeo na obrnuti teleskop i vidi ogromnog mačora u nekom tamnom kutku neke zgrade, kako naskakuje na mačku. „To sam si i mislio, što Zemaljca može spasiti nego seks. I gle kako je kefa, kao da nije nikad!“

Crna spodoba žuto-zelenih očiju zvjerski je taflala jadnu ženkicu angora dlake i sivih očiju. Ali, nekako je izgledalo kao da je ništa to ne smeta.

Nije da je prela, ali je odmaknuta repa nudila stražnji dio. Crni jadnik sav izbezumljen, kao beštija iz nekakvog horor filma c kategorije, zaslinio je sam sebe, oči su mu ispale, jezik je palacao i derao se kao blesav. A ona ništa, jednom je okrenula očima i mjao rekla.

Arhanđeo je odmaknuo naopaki teleskop i pomislio: „Pa nisam voajer da gledam kako se mačke jebu. Ali prošla mi kihavica, a gle ni nos mi ne curi. Hm, možda bi bilo dobro da koji put navučem na sebe ljudsku kožu i probam tu Brutalu. Očito je lijek za sve. U taj čas mačke su se rastale i sve se smirilo.

Nakon dva mjeseca njakali su mačići, a Mihael je šetao mračnim njujorškim ulicama u potrazi za lijekom protiv kihavice.