Las Vegas naših buđenja

Dan je kao stvoren za postmodernu.
Čitam poeziju o pustoj zemlji,
dolazim do redova za cijepljenje,
u dućanima prebirem klementine,
zvuče oporo kao country muzika u
olujnom danu jednog grada koji je
vedar noću, a spava danju, Las Vegas
naših buđenja. I eto, opet vlada
to doba nakon moderne, kližu se
po vjetrovitim podnevima slike, a
svaka ima svoje varijacije. Pogodi
gdje je kraj? U kokicama koje leže
na utrobi tvog stola, kao bijele
pahuljice umjesto šećera, kao laka
nota za predvečernji smiraj.
Možda i jesu nestale velike naracije,
i možda su djeca još uvijek ispod
stola i miješaju se visoki i niski zvuci
balade i simfonije, ipak postoji vjera
da sve na kraju dobije oblik
smisla, koji zaslužuje.