Postoje pitanja na koja nema odgovora. Pitanja ljubavi: zašto volimo neku osobu ili neki grad. Jer na ta nam je pitanja bolje ne odgovarati: krenemo li o ljepoti, ispadamo površni. Započnemo li o ugodi, sami sebe osuđujemo na sebičnost… A govoriti o Gradu koji duboko je utkan u sve ono što jesmo znači govoriti o sebi. I to na najljudskijoj, najhumanijoj razini lišenoj svjetonazora, politikanstva. U protivnom nije ljubav ta o kojoj govorimo, nego osobni interes. Ljubav nije razmetljiva deklarativnost. Ljubav prema Gradu znači da nećete rušiti klupe, bacati otpatke oko sebe, lomiti mladice stabala, zapišavati pročelja kuća. Ona uključuje podršku dobrim odlukama čak i kad su one “čedo” suprotnih političkih opcija – jer Grad bi trebao biti iznad politike koja bi trebala služiti njemu, a ne on njoj. Htjeli mi to priznati ili ne, Osijek je grad na raskrižju između konačnog uzleta i tihog umiranja, zato više no ikad treba jedinstvo, pobratimstvo onih koji znaju i mogu, a ne onih koji bi htjeli zahvaljujući stranački stečenim sinekurama i PR-om umjetno stvorenim javnim vidljivostima i naslikavanjima. Osijeku trebaju oni koji ga istinski vole brižnošću, radom, trudom, poletom, koji vole sve: od njegovih svjetala, parkova, Drave, prošlosti, sadašnjosti, budućnosti, pa sve do ovog puža koji je ljetos puzao Krleži iza leđa…

Dragi moj Grade, sretan ti dan kad te mudrost ujedinila u jedno da nam budeš kolijevka i počelo!