S jednog je drveta padala kiša.

Baš sve sam čula, a vidjela nisam.

Noć, vedro nebo ni ježa ni miša,

Samo tišina, ja zvukove sisah.

Ruka bijaše suha, kišilo nije.

Čuh svoje disanje i puls što bije.

U nevidiku slušah kišu kako lije.

Pomislih na brezu što otrov pije.

Drugog dana vidjeh tamo daleko,

Nježne gole grane sive i šture.

Cijeli Božji humak, ležište meko.

Čudom se čudih maniri nature.

Možda plače, k’o ujesen svi ljudi.

K’o djevojka kada odreže kosu,

I sama svoj plahi usud osudi.

Tad vidjeh djevu ispod breze, bosu.