Darija Žilić: Prsti i prerije, Litteris, Zagreb 2021.

U svojoj četvrtoj knjizi pjesama ”Prsti i prerije” (Litteris, Zagreb 2021), Darija Žilić vraća se pjesničkim korijenima, impresijama i slikama, načetim u njezinoj prvoj zbirci ”Grudi i jagode” (AGM, Zagreb 2005). Misterij tijela, priroda dalekosežnosti ljubavi, sudbina prolaznosti života (nestalnosti, poput dima), bitne su preokupacije autorice. Asocijativni i pjesnički bogati stihovi ekspresije su koje se stalno iznova javljaju novim slikama na zamišljene teme i iskustva, poigravajući se, i u dodirima (nekad zabranjenim), traže duhovne uzroke za ponekad viđeno tajanstvo. Cijela povijest bića usmjerena je ka svojevrsnom zrenju otvorenom za poetsku magiju, posve liričnu i dakako ”nepodobnu” za prostor koji nazivamo sadašnjošću. U tom naporu gdje je dodir tijela i uzlet duha u središtu smisla, nastaju izvorne i neponovljive pjesničke slike poput stiha istaknuta na naslovnici: ”dok spava pjevaju ptice, i sutrašnjica će opet biti topla i optimalna iluzija.”

Ne gubeći se ni u kakvoj transcendenciji, pjesnikinja ponovo otkriva čitav beskraj prijašnjih skica i motiva, koje sada u maniri pjesničkog slikarstva postaju ponovo dio života. Ljubavni i katarzični stihovi temeljna su konotacija u pjesničkom izrazu. Pri tome miješaju se i prizori pastorale s onim urbanim. Oni su gotovo dijalektička (estetska) pobuda koja korespondira s unutrašnjim stanjem i osjećajnošću. Možebitna kolizija rješava se izborom (izrazom) – pa tako u pjesmi kuća, kaže ”korak po korak se otvaramo, vrata od crvenih cigli su kao ulaz unutarnji svijet”. I inače stvari, atmosfere, mjesta, određenja iz vanjskog svijeta gotovo u pravilu pronalaze svoj antipod u razumijevanju i predstavi osobnosti. U unutarnjoj vizuri bića.

Naslovna pjesma ”Prsti i prerije” lajtmotiv je cijelog ciklusa i u sebi sadrži srž ovog pjesničkog ambijenta. Inicijacije (defloracije) ili iskoraka iz poznatog u nepoznato, iz žudnje ostvarenje, u epifaniju koja se slutila ali nije doživjela. Nasuprot prevladavajućem jeftinom medijski raširenom romantičnom poetskom modelu zadovoljavanja i samozadovoljavanja poetskih asocijacija, ovdje govori i na djelu je poezija s karakterom, sposobna da konkretno srodi osobno s općim i time iznađe iznad trivijalnog (lijepog i ružnog). Tome svjedoči stih iz spomenute pjesme: ”Prsti u preriji među travama i divljim psima, u dolu u kojem samo pijesak se preokreće i troši vrijeme i sanja uzmak, od zbilje i snova.”

Marijan Grakalić-