”Don Juan me naučio da je svijet puno više od onoga što mu priznajemo, naučio me da je naše uobičajeno viđenje stvarnosti uvjetno…”

(Carlos Castaneda, 1925. – 1998.)

Slikarski opus slikara Branka Mišića prožet je mitopoetikom američkog antropologa peruanskog podrijetla Carlosa Castanede (1925.-1998.), koji je postao ikona svjetske kontra-kulture zahvaljujući svojim knjigama”Učenje don Huana” (1968.)  i”Razdvojene stvarnosti” (1971). Na romansirani način Castaneda opisuje svoje susrete sa šamanom iz indijanskog plemena Jaki, don Huanom Matusom, koji ga podučava toltečkoj tradicijskoj magiji, uvodi u rituale štovanja halucinogenog kaktusa pejotla i jednom arhaičnom pogledu na svijet povezanom s duhovnim i šamanističkim nasljeđem drevnih nomadskih plemena Amerike. Njegovi izvještaji postali su nezamjenjiv dio knjižnice svjetske kulturne revolucije s kraja šezdesetih godina koja je prezirala potrošačko društvo i tražila druge, manje institucionalne duhovnosti, kako bi se proširile granice misaonih i ljudskih sloboda. Mišić koji pripada generaciji koja je posve neposredno stvarala i baštinila tradiciju šezdeset i osme svoj slikarski magijski realizam snažno povezuje s Castanedom i njegovom literaturom, jer slikarski izraz tu nije tek estetski već i spoznajni moment.

Uobičajenost viđenja stvar na Mišićevim slikama je ”izmijenjena”. Imaginacije i likovi slikani uljanim bojama i akrilom, često su plošne i mozaične naracije, te provociraju percepciju zamišljene i/ili zbiljske ”druge stvarnosti” kao predstave  i onog što se ne vidi (što ne znači da ne postoji).. Snažne boje i neobične, oku inače strane proporcije i vizure, tu kao da potvrđuju Castanedino stajalište kako je čovjek ponajprije vizualno biće. Naime, možemo mi slušati kuću, mirisati je, dodirivati i lizati, no tek ako je pogledamo znat ćemo je li posrijedi bijela ili crvena, možda plava i još kakva druga. Ulazeći u problem interpretacije ponuđene zbilje s osnove koji pretpostavlja da se transformacijom svijesti i opažanja mijenja odnosno otkriva se i ona druga, prije ne zapažena stvarnost, slikar postaje imaginarni šaman, vrač ili vidjelac onoga što je inače skriveno i zastrto pogledu.

Izbor tema povezan je s magijskim prilikama i radnjama, događanjima i simbolima važnim za magijsku sliku svijeta i njezine postulate. Likovi šamana ili duhova zaštitnika, mumija kojima je tim činom produžen boravak u svijetu živih, totemskih životinja kao što je gavran kojemu se predaje stvaralačka moć, plesa kao oblika mističnoga hoda i, isto tako i još važnije, snažna i upečatljiva kompozicija koja je tu u funkciji toga da se pokaže kako nitko ne postaje šamanom zbog snage volje već borbom protiv takvog poziva. Odnosno, koliko god se umjetnik trudio odmaknuti od provokacije proširene stvarnosti i učiniti sve kako bi ostao u okvirima poznatoga, na kraju popušta i time postaje svjedokom i sudionikom u njezinom nastanku, naravno, na svoju sliku i priliku. Svojim sadržajem i harmonijom toplih boja, ispunjene gotovo arhaičnim duhom jednog dalekog i nepoznatog kraja, ove slike u nekim elementima podsjećaju na rezbarije u kojima je vrač nekada čuvao one čarobne šarene supstance zbog kojih je svijet tada i mogao postojati jedino kao vizija. Da je i danas moguće bojom i pokretom približiti se tim izvornim značenjem vidljivo je iz nesvakidašnje estetike ”Života s Castanedom” slikara Branka Mišića i njegovih slika.

Biografija

Autor izložbe Branko Mišić rođen je 1949 g. u Zagrebu. Od 1974 g. bavi se grafičkim dizajnom i slikarstvom u tehnikama pastela, ulja na platnu i akrilika. Izlagao je na skupnim i samostalnim izložbama, a ovo je njegova 8. samostalna izložba s tematikom inspiriranom radovima i studijama Carlosa Castanede..Živi i radi u Zagrebu.