Po dragomu kraju, Grakalić – Osrečak, poetska fotomonografija, POU Sv. Ivan Zelina, 2021.

Da je topofilija, ljubav za odabrane prostore, veliki pokretač pjesničkog nadahnuća, govori nam projekt “Po dragomu kraju” , koji potpisuje dvojac Grakalić-Osrečak. Obojica su renomirani autori, koji se u ovoj prigodi na lijep i homagijalan način obraćaju zelinskom kraju i njegovoj široj okolici. Grakalićevi pregnantni, jasni i slikoviti stihovi zrcale se na nezavisan koautorski način u crno-bijelim Osrečakovim fotografijama. Može se reći da je to doslovno „portretiranje krajolika“ koji je lijep kao blagdanski stol, uređen, viđen iz različitih rakursa i kota, no uvijek tako bujan, razigrana plasticiteta, bistra nebosklona i ritmičkih rastera, da ostavlja dojam bujnosti i zelenila, čak i ako ne vidimo tu “pikturalnu glazbu”. Zelena je Zelina bez pelina, bez žuhkosti, a ako se prizor zaogrće nostalgijom, ako su zdanja napuštena i ruševna, putevi neugaženi, stabla samotna i prostor sjenovit, u tome ima mira i dostojanstva, pomirenosti sa sudbinom i nekog srha transcendencije, kao da se iza oblaka ponovo konstruira bolji, pročišćeniji svijet. Grakalić je majstor kratke forme, pa mu uspijeva sažeti bitne krajobrazne sastavnice u tu zelinsku fresku, u čemu još uvijek naslućujemo slikarski duh jednoga Vanke, s njegovim “zvonicima, farofima, dvorištima” i idealnim mirom ladanja. Ali dakako, sve je već opuhnuto prašinom zaborava, opadanje i entropija sreću se na svakom koraku: ruševne kurije, vile među vinogradima, mlinovi, pilane, stare škole, kapelice, raspela, vinogradarske kleti i kuće od hrastovih greda i “planki”, po nevidljivoj kosini klize u zaborav, uz jedan lucidni komentar (a koji se ovdje pojavljuje uz fotografiju Kurije Lentulaj): “Ostatci leže pod prikladnim korovom, a ljudi su neprikladno ravnodušni” (istakla B. J.). Gdje je prije vladala rasipnost, sada caruje rasapnost: valovi klorofila u šumama, trsju, hostama i livadama, šumori i vijorenja u krošnjama, cika dječjih glasova, rakijaška brundanja pod tavanicama i oko vatre, brenčanje u lagvima, škripanje „sanjinca“ pod čizmama, grgoljenje šumskoga izvora, cilik motike u vinogradu i na njivi, kukurijekanje pijetla i brecanje zvona iz seoske kapelice, sada je samo hibernirani, zaustavljeni kadar s posvetom iz školskoga spomenara; “Za uspomenu i dugo sjećanje”. Dakako, nismo to samo mi, naš komadić svijeta, jezika i povijesti, već se kroz univerzalne simbole sluti posvudašnjost toga procesa. U slici krušne peći gdje nema ni kruha ni gladnih usta da ga dočekaju, pjesnik vidi da preostaje Kronos koji je “pojeo svoju djecu”, ili u njegovoj verziji: “Tako ostavljeno vrijeme mili / Uvijek gladno i proždrljivo”. Potom nam instalira sliku stabla, koje je aksijalni, kozmološki simbol što povezuje svjetove, pa u pjesmi STARO DRVO precizno izbistri sliku: Stablo sa svojim magijskim, antropomorfnim formama podsjeća na stari svijet, na izgubljeni Eden, potom na druidski svijet čaranja i upravljanja prirodnim silama. No, kad padne sva magija, čovjek je po Eliadeu “izbačen iz mita”, gubi znanja i oslonce, te pada u efemerno, profano, trošljivo i banalno. Ostaje mu tek jezik, u ovom slučaju kajkavska korjenika, drevna zalihnost i ZELENA ZELINA BEZ PELINA 6 moć obnavljanja, stvaranja novih riječi na stoljetnom humusu. Tamo gdje “nema kresova da ogriju našu tamu”, nema visokih ideala ni heroja kulture, čovjek se sakriva u materinju riječ, pod njen spasonosni plašt, pa slijedi zaključak: “Odnavek naši kraji tiho dišeju / Jer hočeju da im Kaj v srcu ostane / i našom reči ispišu zlatne strane / o vsemu kaj je bilo i morti još je / bez žala i zlobe, tak kak živlenje”. Premda se ne razbacuje metaforama ni neobičnim jezičnim bravurama, naš pjesnik intuitivno dohvaća veoma lijepe detalje, te ih brusi i preobražava u pjesničke slike: “Zatvoreno okno na kamenom zidu / stare konobe odavno je prestalo biti / prozor u svijet / sad čuva mrak kuće otrgnut od tamnog neba iznad brega, / ne očekuje više ništa, ni zveket sna”. U jablanovima, tim simbolima ravničarskih prostora, sađenim u vrijeme davnih vojni, da bi se pod njima vojske i namjernici odmarali, a okolna voda sakupljala u žilju, ima viziju samotnika, koji žive od unutrarnjega svjetla, koje oni drže “skriveno od vjetra i noći / s druge strane zelena lista”. Osobito je nadanut i precizan kad govori o lozi, čokotima, trsju, vidjevši kako se krv zemlje skuplja i sakralizira u grozdu, stvarajući fibulu sa svima koji su tom zemljom prošli i vratili se u njen prah. U toj je drevnosti i veza, i utjeha, nadasve nada, kao pokretačka sila ljudske egzistencije, koja “stvara čitave svjetove / uznoseći i praštajući minuli dan”. Konačno, u vinorodnu okružju, među lozjem, oblacima i oblicima, on slavi vrhunac ruralne godine, dugo očekivanu BERBU, kojoj himnički ispisuje: “U berbi zemlja više ne šuti / njezin plod dotiče nam usne / u budućnosti govorit će sve / jezike, čak i one nepoznate / koje i težaci govore kroz rakiju”. Svakako je važno naglasiti da pjesnik vjeruje u obnoviteljske sile prirode, u granje na obronku koje će “ponovo uskrsnuti zelenilo”, u smisao puta pokraj šume koji “ide svojim vlastitim tragom / između visoka drveća i šiblja”, u kišonosne oblake, povratak rode u gnijezdo, u moćni kukurijek pijetla koji će prizvati sjene iz udaljenih carstava, u činjenicu kontinuiteta, usprkos svemu, čak i kada nas više ne bude na ovoj zemlji. Te su male pjesme pravi biseri mudrosti i iskustva, sjajno sklopljene s fotografijama, kojih se ni veliki uzor Ansel Adams ne bi stidio. Budući da je odabrao blaževdolsko okrilje za svoje trajno boravište, u njega je empatijski i urastao, zavičajno i stvaralački se pozicionirao i kreativno se odužio ovom pjesničkom ogrlicom od lirskih perli. Na kraju nam otkriva i najjače mjesto svoje poetike, onu uporišnu točku, koju smo čitavo vrijeme naslućivali, a u pjesmi BLAŽEVDOLSKO MORE blaženo i prepoznali i zdušno supotpisali: “Ništa nije toliko sklono krajnosti kao ljubav / dovoljno snažna da stvori ono čega nema”. U tom ozračju i duhu, knjizi želimo sretan ulazak u svijet radosnih čitatelja!

Prosinac, 2021. Božica Jelušić