(BACH, The Well-Tempered Clavier, Book 1 Prelude and Fugue No. 8 in E flat minor, BWV 853)

           Prvi ton odmah nas osvaja, njegova dvojnost, njegova uznemirenost, njegova tajnovitost u neizrečenom. Nitko nije postigao prvi ton tako uznemirujući, istovremeno mekan, nitko kao Sviatoslav Richter. Čak niti čuveni Glenn Gould, tehnički dinamičniji …nitko se ne može mjeriti s izvedbom ovog ruskog pijanista, gdje svaki ton ima specifični volumen kao zasebno biće, gdje se tehnika ne nameće, već kao da priča, glazba se kreće, kroz frazu, fragment, odlomljeni komadić neba. 

           U šetnji smo sa Stvoriteljem osobno, slušajući Bachov Preludij i fugu: br. 8 u E-Flat-molu, BWV 853 u klavirskoj izvedbi Sviatoslava Richtera. 

           Richter je pri kraju karijere održao veliku turneju po Sibiru, putujući kamionom od mjesta do mjesta. Zamišljamo Richterovu izvedbu Bachova preludija i fuge br. 8 u E-Flat-molu, BWV 853 u nekom dalekom kolhozu, u ledenom, promrzlom kulturnom domu, gdje svjetina natiskana sjedi na dugim drvenim klupama, primajući poruke iz onostranog svijeta, poruke koje nisu jasne, koje ne dociraju, već ostavljaju čovjeka nijemim, neupućenim, osupnutim nekakvom nevjerojatnom nježnosti i nevjerojatnim mirom, koji nije od ovoga svijeta, već je isporučen poput utjehe svima koji su ostavljeni na ovom prelijepom planetu da gasnu u vlastitome trenutku, poput noćnih leptira ulovljenih u blistave zamke ulične rasvjete.

           Nikako veličanje Boga! U Bachovom snovitom, zaumnom E- molu, i u Richterovoj interpretaciji, Stvoritelj nam se obraća više kao pejzaž, kao slika … On se čini nestvarnim, a opet, kao netko tko nas poštuje, tko nas voli, pružajući ruku dok prelazimo iz jednog stanja u neko drugo stanje svijesti, dok prelazimo iz  smrtnosti u besmrtnost, glazba ostaje ista, poput mosta ona lukom premošćuje dva medija, nevidljivim zidom odvojena, kroz čiju neprobojnost se obrušava poput slapa vode koji postoji još jedino radi sama sebe i nas koji ga opredmećujemo u svojim mislima, i taj nestvarni pad vode i ta nestvarna svježina, kao lelujajuća točka, fatamorgana u beskraju svemira, smanjuju se u daljini, sve dok ne osjetimo, sve dok ne shvatimo da smo mi ta točka koja je sve manja i sve udaljenija od nas samih, nestajući iz pogleda promatrača.