REINKARNACIJA

Sve više se sjećam,
sve manje pamtim.
Taj osjećaj kad iz praska bistre zore
uđeš u mrak kuće,
pa veliš da tražiš put do prekidača ili rolete,
a zapravo tražiš sebe u tom prostoru bez
orijentira,
pokušavaš odrediti i gdje si i kako si.
I na trenutak,
stvarno kratko
te strah preplavi
kao miris teškog jela po ulasku u kuhinju
u kojoj su bake na drva kuhale
sve što se kuha dugo,
misliš da znaš gdje si bio.
Samo misliš,
onako kako djeca misle da su stari
svi koji bi trebali prije njih otići.
A onda upališ svjetlo,
prst pronađe prekidač
i ogromni se mrak pretvori
u uzan prostor
nastanjen pokućstvom
koje ti zapravo ne treba za život.
Tako se sjećam:
na trenutke, u kratkim, oštrim fragmentima,
u treptajima razumijem sve svoje strahove
i ne osporavam ih,
jer nakratko imaju temelja.
A onda zaboravim,
krećem iznova
iz svjetla u mrak,
iz mraka u svjetlost.
I natrag. Do iznemoglosti. Do kraja.