Bertolt Brecht

 

Ne dozvolite da vas zavode!

Povratka nema.

Dan je na vratima;

Možete već osjetiti noćni vjetar.

Jutro više neće doći.

Ne dozvolite da vas obmanjuju!

Život je tako mali.

Pijte ga naiskap

Neće vam ga biti dosta

Kad budete morali da ga ostavite!

Ne dozvolite da vas zavaravaju utjehom!

Nemate suviše vremena!

 

OSVRT NA KNJIGU „ČETVRTI PUT I EZOTERIJSKO KRŠĆANSTVO“ REBECCE NOTTHINGHAM

 

Knjiga „Četvrti put i ezoterijsko kršćanstvo“ pokušava da u prvi plan istakne potrebu praćenja toka unutrašnje stvarnosti, jer ezoterijski tip spiritualnosti slijedi unutrašnje duhovne staze.

„Rad govori da svako ljudsko biće hoda uokolo u svakodnevnom životu u tako subjektivnom stanju uma, na tako niskoj razini svijesti, da se može usporediti sa stanjem nesvijesti, intenzivno nestvarnim poput stanja stvarnog sna. Ovo stanje Sna odnosi se na cijelo čovječanstvo i na svaku osobu. Rad podučava sustav Buđenja iz Sna“.

Sarajevo je grad „mjesečara“, to je definitivno i ova „materija“ je nama itekako poznata. Za primjer ću navesti „buđenje iz sna“ našeg sarajevskog muzičara „Omara mjesečara“. Ne bih duljio, samo ću vam reći da je na koncu sve sa „hepyendom“ završilo. No, „buđenje nakon mjesečarenja“ je kod njega napravilo (sve je bolje nego pad sa krova) veliku životnu promjenu: Omar Mjesečar se prestao baviti muzikom, i postao je odvjetnik. Zaključak sami izvedite. (Nadam se samo da nećete reći: „došo pameti“, jer onda niste gledali film „Sjećaš li se Doly Bel“.)

„Rad, da ponovim, podučava sustav Buđenja iz Sna“, baš jedna lijepa misao Rebecce Notthingham. Međutim, u tom procesu dolazi do cijepanja vanjskog i unutrašnjeg, jer se ispostavlja da postojeća struktura vanjskog svijeta (industrijskog ili post-industrijskog, kapitalističkog ili post-kapitalističkog svijeta) potpuno ometa „buđenje svijesti“, slijeđenje jednog unutrašnjeg ritma, fenomenologije duha, koji posjeduje svoj proces, u rasponu čitavog ljudskog vijeka. Baš kao što je ljudsko tijelo od rođenja do smrti, kroz rast i starenje, izloženo jednom procesu, tako je i duša ukalupljena u jedan proces, u nizu godina, koji je obilježen transformacijama odnosno preobražajima.

O tome postoji jedan zapis u knjizi „Četvrti put i ezoterijsko kršćanstvo“, Rebecce Notthingham: „Riječ koja se kroz cijeli Novi zavjet prevodi kao pokajanje na grčkom jeziku je metanoia, što označava preobražaj svijesti. Grčki član meta nalazi se u nekim riječima koje se koriste prilično uobičajeno, npr. metafora, metafizika, metamorfoza. Uzmimo metaforu; ona znači preneseno značenje. Govoriti metaforički znači govoriti mimo doslovnih riječi, prelaziti preko ili iznad, i tako prenijeti značenje onoga što je rečeno onkraj izgovorenih riječi. Metafizika se odnosi na proučavanje onoga što je izvan isključivo vidljive fizičke znanosti, primjerice proučavanje prirode Bića, ili teorije znanja, ili činjenice svijesti. Metamorfoza se koristi za opis transformacije oblika u životu insekta, transformaciju iz gusjenice u leptira – prijelaz ili transformaciju jedne strukture u potpuno novu strukturu, u nešto onostrano. Prema tome, član meta ukazuje na prijelaz, ili transformaciju, ili onostranost. Drugi dio riječi koja se prevodi kao pokajanje – noia – izvedena je od grčke riječi nous, što znači um/svijest. Riječ metanoia u njenom suštinskom značenju označava transformaciju svijesti.“

Rebecca Notthingham polazi od toga da postoji u ovakvom svijetu „objektivna istina“, koja je iznad postojeće stvarnosti – a koja podrazumijeva božanski upliv. Čovjek bi „iznutra“, kroz proces buđenja uspavane svijesti, trebao da se probije u te zone „objektivne istine“. Nema nikakve sumnje da u ovim tezama postoji zrnce istine. Ako analiziramo Hronotop (Vrijeme/Prostor) u jednom prodajnom centru, mi zapažamo ljude reducirane na potrošače/kupce, koji su ukalupljeni u jedan kapitalistički okvir potrošača, od ulaza do kase. Ako bi nekim unutrašnjim skenerom napravili „sliku“ misaonog toka ljudi u tom prodajnom centru, zapazili bi da je jako sličan, jako reduciran, uokviren kapitalizmom, kulturom života. Prodajni centar je samo primjer. Gdje god da se zaputimo u vanjskom svijetu zapažamo tu nisku, reduciranu razinu svijesti, o kojoj govori ova autorica. Ako bi htjeli neke više, „objektivne istine“ unijeti u taj svijet, morali bi se služiti svojevrsnim prevođenjem, poezijom. Kapitalistički svijet je izmješen u odnosu na taj svijet „objektivne istine“, jer je nju potrebno prevoditi u taj postojeći, vanjski svijet. Rebecca Notthingham ide dalje, pa to stanje označava kao dijagnozu čovječanstva, u smislu da ljudi koji imaju oči, zapravo ne gledaju. Baš kao da je na njihovu svijest nabačen neki urođeni zastor, a oni provedu čitav život bez da uspiju skinuti tu zavjesu u svojoj svijesti. Ali autorica smatra da postoji rješenje za sve to. U njenoj knjizi je zapisano: „Kad je o ovome Radu riječ, promjena znači transformaciju od Sna do probuđene Svijesti, od egocentrične psihologije do samotranscendentne psihologije. Proces se općenito može opisati kao pročišćavanje psihologije, koje je proučeno do detalja i iz specifičnog kuta. Taj kut je nekritičko Samopromatranje.“

U knjizi se pokušava ponuditi presjek spiritualnog učenja mislioca i duhovnog Učitelja Georgija Ivanoviča Gurđijeva, koji je u Francuskoj osnovao centar za poduku, kojeg je nazvao Institut za harmonični razvoj čovjeka, a sustav je nazvao Četvrti Put. To nije neka novina, jer je to poznata praksa još iz Srednjeg vijeka, još od vremena skolastičke filozofije, spisa raznih spiritualnih mislilaca, koji uključuju iskustva kršćanskih mučenika, koji su čitav život živjeli u pećini o hljebu i vodi, tragajući u sebi put prema toj „objektivnoj istini“, i pokušavajući da izbjegnu obmane vanjskog svijeta, koji ometa njihove unutrašnje procese. Međutim, učitelj Gurđijev stavlja Rad kao kamen temeljac tog traganja, na osnovu čega možemo zaključiti da on sugerira da taj unutrašnji put samospoznaje ne isključuje Rad (jer je rad motor unutrašnjeg razvoja), a znamo da je rad i temelj modernog društva, moderne ekonomije. Moderni poredak od čovjeka traži da radi, kako bi plaćao račune – pri čemu ne mora ništa iznutra spoznavati. Učitelj Gurđijev smatra da kroz jedan unutrašnji Rad čovjek može oživjeti duhovne istine u sebi, a ostati primjeran građanin. Mislim da se tu ponovo radi o cijepanju unutrašnjeg i vanjskog. Postavlja se pitanje da li u ovako ustrojenom Svijetu (sa ekonomskim kontekstom, kakav postoji) čovjek može razviti jedan cjeloživotni duhovni proces, od rođenja do smrti. Pojedinci pronalaze način, razne zatvorene škole, kakva je škola Četvrti Put Georgija Gurđijeva, ali većina ljudi ostane u jednom stanju „uspavanosti“, u jednom stanju „mjesečarenja“, života u stanju obmane i sna. Moderni ustroj svijeta to pudupire, jer njemu trebaju ljudi koji ne postavljaju pitanja, koji ne analiziraju, koji izvršavaju naredbe, koji rade. Kapitalizam je sav „izvana“ zasnovan, njega unutrašnji procesi ne zanimaju, pogotovo ako se ne mogu unovčiti. Mislim da se upravo u tom cijepanju krije osnovni problem današnjeg čovječanstva. Kapitalizam pravi jednu globalnu duhovnu krizu, koja proizvodi brojne poremećaje, jer ne može da izmiri potrebe i koegzistenciju unutrašnjeg i vanjskog u čovjekovoj stvarnosti. Uspostavljen je režim služenja tijelu, goloj egzistenciji, dok zanemarivanje duhovne fenomenologije unutrašnjeg životnog puta pravi jedno veliko „zagušenje“ druge vrste, jer mijenja prirodu čovjeka. To se tiče svih tih procesa robotiziranja svijeta, umjetne inteligencije, jer čovjek novog doba mora da bude isključivo funkcionalan u tim vanjskim manifestacijama stvarnosti. Duhovni procesi, koji su osnova kršćanstva u ove 2000 godina, zanemareni su, a to je i uzrok cijepanja između vanjske i unutrašnje stvarnosti. U tom smislu su teze ovog učitelja jako zanimljive, ali čini se da one nisu podesne za širu upotrebu, već samo za zatvorene škole. Sve dok to bude tako, dok većina ljudi bude živjela u tom stanju sna, u tom stanju porobljenosti, oni koji probiju put do „objektivne istine“, nju neće moći nametnuti kao stvarnu „objektivnu istinu“, jer put do nje najveći dio čovječanstva nije pronašao. To stanje privida, koje vlada u vanjskom svijetu, bit će jedina vladajuća istina, ona koja je institucionalizirana, dok će se pristalice ovakvih učenja smatrati izopćenicima, ili ekscentricima. Autorica smatra da ljudski um ima potencijal da kreira stvarnost, a stvarnost koja trenutno dominira, zbir je kreacija zasnovanih na Deformaciji/ Poremećaju, na Nasilju – kapitala, vojne tehnologije. Sve su to vanjske kategorije. Nema nikakve sumnje da hijerarhija vrijednosti postoji, da put do tih tajnih zona spoznaje postoji, kao i da je potrebno za tim putem tragati. Ova knjiga Rebecce Notthingham je vrijedan putokaz, u smislu poteškoća kretanja tim putem u ovom (post) modernom svijetu, koji se jako razlikuje od vremena srednjovjekovnih skolastika. Potreba za očuvanjem duhovnog integriteta je preživjela, čemu je ova knjiga jedan mali dokaz.