Piše: Nera Karolina Barbarić

Dvaput sam pročitala roman  Petra Bukovca PTSP na rubu smrti i ludila.

Prvi put na dušak, jer sam se navukla, a drugi put prateći dvije linije autorova pripovijedanja – onu ratnu, utkanu u flashbackove, i drugu, „mirnodopsku“, natopljenu maestralnim, sporadično gotovo filmskim opisima iz psihijatrijskih klinika.

Rat devedesetih  bio je jedna od najstrašnijih povijesnih epizoda u Europi,  kojom se, nažalost, književnost premalo bavi, unatoč tomu što je za književni marketing to vrlo pitka tematika, jer jedan je to od najstrašnijih ratova koji se uopće mogu voditi: prijatelji protiv prijatelja, muževi protiv žena, braća protiv braće…  No, Petar se Bukovac ne bavi ratom na taj način. Za njega je  mir sve upropastio.  

Uobičajeno, književnost prikazuje rat kao veličanstveni događaj, romanizirano, ili koristeći se stvarnim podacima, dokumentirano, kako to najčešće rade novinari. Petar Bukovac izabrao je treći način – rat opisuje kroz mir, pa su mu i ratni likovi  konturirani životom iz doba mira, a upoznajemo ih kroz flashbackove koji su zapravo autorovo  ” putovanje prije ludnica“.

U romanu Petra Bukovca nema ničeg što bi bio književni marketing: nema, primjerice, opisa oružja;  najdetaljniji opis nekog ratnog sredstva jest onaj bombe: „Bombu sam gledao kao Boga. Izgledala je apstraktno, hladno i moćno. Bila je crna, rebrasta s metalnim preklopom na vrhu.“ Kud ćeš jačeg opisa…

U njegovu romanu nema ni opisa terena, uniformi (samo jednom spominje namazana lica), ne raspreda o uzrocima ratnog sukoba, ne bavi se psima rata, ne filozofira o borbi između dobra i zla, a neprijatelja imenuje u cijelom romanu samo jednom (Žuju je zato spomenuo više puta…) i to na str. 25, u rečenici „Sva nagomilana mržnja prema Srbima nestala je iz mene u tom pucnju.“  Ukratko, ratnom neprijatelju je posvetio jednu rečenicu, gorećoj Gradiški tri, a ludnicama i ljudima iz te linije pripovijedanja ostatak romana. Da nije napravljen film Let iznad kukavičjeg gnijeza, ova bi romansirana autobiografija novinara i urednika, umjetnika i branitelja Petra Bukovca bila sjajan predložak za takav film.

U filmovima smo inače suočeni s plaćenicima koji nemaju empatije ni grižnje savjesti, u stvarnosti rat u Hrvatskoj vodili su ljudi loše uvježbani za borbu, mladići koji su u tenisicama iz diskoklubova odlazili na bojišta ili kako je to učinio sam autor: „… u ured u kojem smo primali pomoć za branitelje došla je, ne sjećam se točno kojeg je to dana bilo, naborana starica, oko devet banki otprilike. Iz zgužvane maramice, mučeći se da otpetlja dva čvora kojima je bila vezana, izvadila je, rekao bih, svoju jedinu ušteđevinu, pedeset švicarskih franaka, i dala za naše dečke koji su već ginuli u ratu. Nije ništa pitala, samo je rekla: „Neka vam Bog pomogne.„Bio sam sam u uredu i u sebi bjesnio. Dosta mi je tog sranja. Idem.“

A onda – u ratu je gotovo nemoguće ostati neozlijeđen, na bilo koji način, a obilje sukoba često obilježi i zdravlje i karakter.  

O tomu piše Petar Bukovac u svom romanu patetična naslova…

A sadržajno sve likove povezuje – strah i naglašeni karakteri. Neki su jači od drugih i sposobni su bolje upravljati svojim emocijama, ostali se samo nose s osjećajima i preseljavaju postavke života u ratno stanje. I obrnuto… i od tih emocija u medicinskom smislu stradaju.

Bukovčevu knjigu smatram obveznim štivom za one  koji zaista žele dublje razumjeti ljude izašle iz rata, koji su postali junaci i zašutjeli. Pitkim, dopadljivim i jednostavnim stilom, Bukovac iznosi one istine iz poraća koje nisu primijećene tih godina, a koje se možda ne žele vidjeti ni sada. Prikriveno ogorčenje izbija iz svake njegove sarkastično-eliptične rečenice. Bukovac  iznosi svoje stajalište o ratu koji je doživio na prvoj crti bojišnice, dobro podcrtavajući svoje ideje i iskustva, puštajući čitatelju da izvuče zaključke o posljedicama.  Premda pisana zavodljivim stilom, knjiga uopće nije laka, a knjigu koja je tako teška i tako istinita teško je čitati.  Činjenica je,  pripovijedanje o ratu ne može i ne smije biti lako, pa grube, oštre i uznemirujuće slike iz ratne linije pripovijedanja stavljaju čitatelja pred šokantan realizam, a ništa manje šokantne jesu scene iz ludnica. Također, u ovoj su knjizi izložene stvarne istine i greške, stvarni nekarikirani ljudi, karakteri  koji se prepoznaju gdje god bili,  na ratištu ili u ludnici.

Autor se u romanu ne bavi samo svojom distanciranošću u odnosu na stvaran život, već vrlo živo primjećuje život oko sebe. Štoviše, više se bavi malim začudnim sudbinama likova oko sebe nego ružnim teškim ratom. Premda ne očito, roman teče ritmom koji diktira Bukovac kao novinar i koji kroz ovaj roman pokušava ispričati ne samo svoje osobno iskustvo, već i ukazati na potrebu da se i usred rata pronađe nešto ljudsko, a ljude izvučene iz žalosnog svakidašnjeg života portretira tako da im pridaje –  a ne oduzima – dostojanstvo. 

Ratnu povijest  gotovo nikada nije lako razumjeti, ponekad je dvosmislena, gotovo neinterpretabilna. Takvu je povijest teško i čitati; ima onih koji žele razumjeti i onih koji žele zaboraviti. Rat u Hrvatskoj devedesetih prouzročio je duboke rane, često takve da ljudi pate i nakon mnogo godina. Petar Bukovac napisao je o tomu knjigu punu slika iz rata, iz ludnica, refleksija koje teško sjedaju na zdrav razum.  Premda PTSP na rubu smrti i ludila ne govori zapravo izravno o ratu, već kao u spomenutom filmu Let iznad kukavičjeg gnijeza, i Bukovac leti na svojevrstan način između divnog lirizma i teško shvatljivih crnih trenutaka u ludnicama. Je li onda ovo roman o ratu? Ne samo. Je li posrijedi roman o PTSP-u? Ne samo. Može li se roman tumačiti kao preslik života branitelja izgubljenih u mirnodopskim uvjetima? Ne samo. Je li to kritika zdravstvu i odnosu prema psihički bolesnim i psihički oboljelim ljudima? Ne samo… A opet sve to jest!

Zbog svega toga ne može se točno reći ni što je zaplet romana: ovu knjigu ne treba čitati, već osjećati, živjeti u svakoj riječi. Knjiga će vas s nevjerojatnom lakoćom natjerati da preispitate sebe i svoju dušu. Nećete uvijek razumjeti Bukovčeve karaktere, kao što nećete razumjeti ni ludilo rata, ni bilo koje ludilo. Knjiga je dirljiva na nači da suosjećate s likovima iz ludnice, poput Slivonje, gluhonijemog Pere s Raba, Špire, Prije, Mojsija itd. O čemu autor u jednom intervjuu kaže: „Kad sam opisivao protagoniste u ovoj priči pred očima su mi bili svi detalji njihova izgleda i prostora koji ih okružuje. Tako je bilo i s opisom određenih cjelina knjige. Dugo sam razmišljao o kraju knjige. Sretni kraj nikako nije odgovarao ovoj crnoj priči. A i ja se osjećam šugavo i jadno kao i većina hrvatskih branitelja oboljelih od PTSP-a. Zbog toga knjiga i ne završava optimistično.“

To kaže autor…

Među onima sam koji će o ovoj knjizi misliti da ova knjiga putovanja kroz rat i mir nije goli pesimizam, premda je autor, lepršava umjetnička i novinarska duša, očito u datome trenutku to tako osjećao, ali iz romana zapravo curi tolika životnost i želja za životom. Sam opis pokušaja samoubojstva na početku romana i kako o tomu autor samorazmišlja jest jak, vrlo jak zakoračaj u život.

Bukovčeve riječi, u svojoj jednostavnoj autentičnosti, dolaze kao udarac ravno u trbuh: strah od umiranja, strah od sudbine voljenih, hladnoća, nedostatak kave i cigareta – čak, nedostatak svjetla i vode, prijatelji koji su nestali, oboljeli ili umrli, želja za povratkom u normalan život – to je istinski i grubi prikaz ratnog ludila, koji se vremenski rastegnuo tijekom gotovo dva  desetljeća, ali i čisti zaziv za životom,  suptilni je prikaz onoga što se više nikada ne bi smjelo ponoviti. Ni narodu, ni pojedincu… Zato bi i ovoj knjizi bolje pristajao naslov  PTSP na rubu života i ludila, a ne … na rubu smrti i ludila…

 Bukovac ima i to svojstvo da se uhvati  u koštac s tehnički kompliciranim načinom pripovijedanja i oblikovanja karaktera, ali s humorom, pa, primjerice, sestre u ludnicama i doktore ne naziva imenom već opisno: crvenokosa, debela, sisata, bjelokutaš… Jer, osoblje ludnica nisu likovi, to su statisti u životima Bukovčevih likova, koje opisuje brzo, stripovski, a odnos s njima i njih međusobno svake sekunde napreduje, biva to dublji, ali – s gorkim osmijehom. Bukovac se s gorkim osmijehom odnosi u ovom štivu i prema ratu: rat mu je ustvari kulisa za razočaranja likova koji se odmah zavole i teško zaboravljaju. Dobijete naprosto želju da posjetite neku ludnicu…

Čitanje knjige PTSP na rubu smrti i ludila  pomaže razumjeti više o povijesti koja nam je vrlo bliska, ne samo zato što je od tih dana prošlo manje od 30 godina, nego i zato što s premalo uvažavanja i solidrnosti  razmišljamo o tom vremenu. Pa će sam autor svoje putovanje kroz ludare (kako sam naziva psihijatrije) zaokružiti opisom potresa. Što bi potres mogao značiti  čovjeku koji je godine provedene na klinikama pospremio u knjigu, gdje svjedočanstva iz ludnica nadilaze ona ratna? Kad je svijetu ispričao strašno iskustvo, primjećivanje potresa kao novoga još neprorađenoga bola doima se kao ljekoviti iscjedak autorove duše. Oporavak.

Vrijeme, potrebno je vrijeme da proživljeno iskustvo postane povijest, a zatim i pripovijedanje…

Bukovčev roman je kratak, intenzivan i razuđen poput pripovjedačevog pamćenja.  Ono što ga razlikuje jest mješavina metafizičke apstrakcije i pažnje na detalje, ali i izmjena lirizama i brutalnosti, epskog i neepskog; ratne scene se raspadaju u besmislene, baš besmislene prizore, sirovost smrti… Ovaj roman nastao je iz autorove potrebe da ljudi shvate što vojnik doista osjeća nakon iskustva  bojišnice: fizički, emocionalno i psihički, ali i zašto to osjeća.

I, na kraju, sav taj jad ludnica, bombardiranja i sakaćenja, nasuprotan je ritmu Bukovčeve proze i njegove neodoljive lakoće pripovijedanja.  

Ovo je jedna od knjiga o ratu koja mi se baš svidjela.

 I kažem, pročitala sam je dva puta. A to ne činim često…

kako do knjige: www.petarbukovac.from.hr