Moj djed Branko Engelman, rođen je 12. prosinca 1919. godine u Orahovici, u židovskoj obitelji Franje Vilka Engelmana, rođenog 23. lipnja 1888. godine u Osijeku i Seline Herzog, rođene 6. listopada 1894. godine u Šušnjarima kod Dervente (u nekim podacima obiteljsko prezime se pojavljuje kao Englman, Engelman i Engelmann, dok se u nekim podacima baka Selina vodi kao Štefanija Hercog, iako su je u obitelji uvijek zvali Selina, a u izvornim dokumentima njezino je prezime upisano kao Herzog). Dakle, u trenutku proglašenja tzv. „nezavisne države hrvatske“ Branko je imao nepunih dvadeset i jednu godinu.

Branko je upisan u Središnju bazu podataka o žrtvama Holokausta, jeruzalemskog Yad Vashem centra, pod identifikacijskim brojem 4360409, pod imenom Branko Englman (u bazi podataka Židovske općine Zagreb Branko je upisan sa istovjetnim podacima kao i u Yad Vashem centru samo pod prezimenom Engelman). „Bio je nepoznat“, stoji u bilješci uz Brankove podatke, pod čime se misli kako je njegova sudbina kao žrtve Holokausta nepoznata, odnosno kako se smatra nestalim, jer nema podataka gdje je, kada i kako ubijen.

Slična napomena upisana je kraj Brankovog imena i u podacima Židovske općine u Zagrebu. Uz ime, prezime, ime oca, spol i židovsku općinu kojoj je pripadao, za Branka je u bazi podataka o žrtvama Holokausta Istraživačkog i dokumentacijskog centra CENDO, zagrebačke Židovske općine upisano i „sudbina: nepoznato“, a u rubrikama o mjestu stradanja, godini stradanja i kronologiji nema nikakvih detaljnijih podataka. Baš kao da je doista bio nepoznat čovjek.

Istovjetni podaci, bez ikakvih detalja, nalaze se i u bazi podataka Jevrejskog istorijskog muzeja u Beogradu, u bazi podataka o Jevrejima žrtvama fašizma, gdje je Brankovo ime upisano pod brojem 25014. I u ovoj bazi podataka, kao i ranije navedenim, u rubrici „okolnosti smrti“, upisano je: „nepoznato“.

Konačno, i u službenom dokumentu, kojeg je izradila državna institucija u bivšoj Jugoslaviji, točnije kojeg je 1992. godine objavio Savezni zavod za statistiku u Beogradu, prema Popisu iz 1964. godine, Branko je upisan na popis objavljen u knjizi „Žrtve rata 1941.-1945., Jevreji“ (Savezni zavod za statistiku, Beograd, 1992.), pod podacima: „Englman (Franjo) Branko, Jevrejin, ubijen u logoru, 2790008194“, na stranici 660. ovog dokumenta.

Osim ovih podataka, jedne velike, uokvirene, crno bijele fotografije i jednog portreta, ulja na platnu, nekih većih tragova o mojem djedu nemam. Baš kao što i bilješka u bazama podataka o njemu kaže: „nepoznato“.

Fragmenti moje “Priče o Branku” …

Moj djed se zvao Branko Engelmann. Negdje doduše upisan kao Branko Englman, a negdje pak kao Engelman. O njemu osim imena i dvije tri površne priče, ne znam ništa. A ono što znam podosta je izmišljenih priča koje su se desetljećima u mojoj obitelji izmišljale da se sakrije tko smo. Točnije što smo. Gledam danas kojekakve priče o žrtvama, preživjelima ili obiteljima žrtava Holokausta. Cijelo moje djetinjstvo, pa mladost, odlazio sam povremeno na potkrovlje naše kuće i promatrao jedan naslikani portret i jednu veliku fotografiju. Poduga tamna kosa, velike tamne oči. I pitao se tko je taj čovjek? Gdje je?

U mojoj se obitelji nije o njemu govorilo.

O Branku se šutjelo.

Šutjelo se o cijeloj toj strani obitelji. Godine su prolazile, između nas gotovo da nije bilo nikakvog kontakta. I danas je teško razumjeti što nam se to dogodilo.

Međutim, ne samo da se o Brankovoj sudbini šutjelo, odnosno da se cijelo to vrijeme Šoa u obitelji prešućivalo, nego je i veći problem što mi se danas sa vremenske i generacijske distance čini kako je gotovo svaki stariji član obitelji imao neku svoju verziju svih tih događaja, a sve su te verzije bile potpuno suprotne jedna drugoj, i skoro pa su jedna drugu negirale. Nitko nije ostavio nikakav pisani trag o tom vremenu, nisam upoznat sa time da bi postojao bilo kakav dnevnik bilo Brankovog oca Franje Vilka, ili majke Seline, a pogotovo ne ikakav pisani trag kojeg bi ostavio sam Branko.

Ostalo je i vrlo malo njihovih autentičkih dokumenata, osobne dokumentacije i slično, jer su u strahu jednostavno uništili sve dokumente koji bi ih u to vrijeme mogli identificirati kao Židove, odnosno sve dokumente koji su ih stavljali pod nadležnost odredbi tadašnjih ustaških rasnih zakona. Kasnije su plaćali kojekakve krivotvorine i lažne dokumente, koji su mi kroz godine samo otežavali dolazak do bilo kakvih objektivnih, stvarnih informacija o obitelji Engelman. Primjerice, skoro svi tragovi njihovog života prije dolaska u Zagreb jednostavno su – izbrisani.

Često sam razmišljao baš o tome. Što se događa u tebi kad odlučiš sam sebe tako izbrisati, kako su oni sebe izbrisali da bi pokušali preživjeti početkom tih 1940-ih godina?!

Izbrisati sebe!

Možete li uopće, s današnjim odmakom shvatiti što to znači? I meni se izuzetno teško staviti u njihovu životnu poziciju, u takvu životnu situaciju u kojoj su se našli članovi moje obitelji, zapravo ni krivi ni dužni.

Izbrisati sebe. Cijeli svoj život. Uspomene. Sjećanja. Djetinjstva. Mladosti. Sve. Izbrisati svaki trag da su postojali ti neki drugi Engelmani. Sve što su bili sada najednom više nije postojalo. Ti njihovi prošli životi jednostavno su postali – zabranjeni životi. Izbrisani životi. Izbrisana postojanja. Izbrisani identiteti.

Baš zbog toga teško je, zapravo i nemoguće rekonstruirati Brankov život nakon sedamdeset godina, i u trenutku kada više nema živih suvremenika, njegova majka Selina preminula je prije više od dvadeset godina u dubokoj starosti, a u međuvremenu su nas napustile i njegova supruga Margita i sestra Mira.

Za života nisu o toj temi pretjerano pričale.

Nakon prvog uhićenja Branko se malo pritajio u njihovom zagrebačkom stanu. Čekali su moguću priliku da se prva histerija nakon proglašenja nacističke “ndh” smiri, pa da pokušaju nekim vezama nekako isposlovati da im se ipak odobri ona ranija Vilkova zamolba, upućena u travnju 1941. godine “ustaškom redarstvu”.

Oduvijek sam se pitao u čemu su to pronalazili uvjerenje da im se u Zagrebu neće ništa dogoditi, kako su mi kasnije prepričavali neki članovi obitelji. Engelmani su jednostavno mislili da će u Zagrebu nekako uspjeti preživjeti rat i da im se u ovom gradu ništa ne može dogoditi, da su tu na neki način sigurni. To se na neki način vidi iz Vilkovog pisma “ustaškom redarstvu”, u kojem detaljno opisuje kako je pomagao pojedinim udruženjima, institucijama i organizacijama i time doprinosio za opće dobro u Osijeku i Zagrebu, kako je pomagao i zatvaranim sveučilištarcima i skrivao ih od policije, navodi čak i da je financijski pomagao izgradnju Hrvatskog doma u Osijeku, prije napuštanja tog grada. U dodatku tog pisma čak je i potpisana jedna od sveučilištarki, koja je vlastitom rukom napisala kako su sveučilištarci uvijek kod Engelmanovih nalazili sigurno utočište od progona policije.

No, niti takve preporuke nisu pomogle.

Iza mojeg djeda nisu ostali nepregledni albumi fotografija s uspomenama jednog djetinjstva. Nisu ostale niti knjige koje nam je poklanjao, s posvetama ili nekakvim porukama za budućnost. Nije nam ostao niti njegov sat, ili slična sjećanja. Iza mojeg djeda, naizgled, običnom promatraču izgledalo bi kao da nije ostalo baš – ništa.

Jedan veliki dio života proveo sam kao da Branka nikada nije niti bilo.

Svašta nekome ostaje iza djedova, a meni eto, iza mog djeda nije ostala niti priča. Tek poneka rečenica koju sam uspio uloviti usput, onako “ispod uha”, dok sam prisluškivao neka mamina ili bakina došaptavanja, ili neka šaptanja starijih članova moje obitelji. Ali, vrlo rijetko. Možda se sve može svesti na desetak rečenica. Ako i toliko.

A cijeli smo život nekako proveli baš s Brankom, iako ga nije bilo.

Moja je prabaka moju mamu kao bebu prozvala Brankom, iako joj to nije bilo službeno ime. Pa su je svi u obitelji cijelog života zvali Branka. Po ocu. Kojeg nikad nije vidjela i koji je nikada nije vidio. Ubijen je prije maminog rođenja. Tako je ostala obilježena njegovom nepoznatom sudbinom cijelog života.

Dakle, mogao bih reći i tako, da mi je od djeda ostalo – mamino ime. Koje joj i nije bilo pravo ime. Doduše, i mama mi je ostala od Branka. Iako smo upravo zahvaljujući tome, sestra i ja cijelog života suproživljavali traumatične posljedice njenog djetinjstva i života bez oca i posljedica svega što je bila ostavština Brankove sudbine.

Ali toliko bitnih stvari, koje ostaju drugima iza djedova, nama nisu ostale.

Nije nam ostala boja njegovog glasa. Niti boja njegovih očiju. Nisu nam ostali osmijesi, ni ljutnje, ni tuge. Nisu nam ostali dodiri, ni zagrljaji. Nije nam ostala blizina. Brankova blizina. Nije nam ostala prisutnost. Nisu nam ostali malo svakodnevni običaji, kojih bismo se kroz smijeh i šale prisjećali. Nisu nam ostale priče koje bismo prepričavali našoj djeci.

Toliko toga tako bitnog nam nije ostalo nakon Branka.

Tek ime.

Branko.

I povremeno pitanje gostiju: tko ti je to na ovoj velikoj slici?

Njegova velika crno bijela portretna fotografija danas stoji na mojem radnom stolu, a iznad stola na zidu postavljen je Brankov portet, ulje na platnu, pa su to neki od prvih motiva koje moji gosti primjete prilikom ulaska u stan.

Toliko malo, a tako velika praznina, koju teško mogu riječima opisati. Godinama nisam uopće želio shvatiti koliko nas je ta praznina iza Branka odredila kao ljude. Moju sestru i mene. Koliko je odredila naše živote. I koliko su naše sudbine tek posljedica Brankove.

Ne tražim opravdanja za svoje pogreške. Daleko od toga. Ali tražim razloge zbog čega neke situacije i u nekim situacijama nismo znali drugačije živjeti, drugačije se nositi s njima?

Mi smo Brankovi unuci, kojima on nikada nije stigao biti djed. Ne znam možete li, dok me slušate razumjeti u potpunosti težinu ovih riječi.

Mnogima iza djedova ostaje koješta.

I niti ne shvaćaju da je od svega najvrijednija ostavština u onome što nam svima tako lako promiče – sjećanja. Ponekad bih dao sve da imam sjećanja na Branka i sjećanja sa Brankom. Često u mojim tišinama razmišljam kako bi to bilo da je bio tu. Da se život nekako drugačije posložio, da se sudbina drugačije poigrala.

Mnogi se nakon odlaska svojih djedova bore oko njihove materijalne ostavštine, a da nisu niti svjesni koliko toga im je ta osoba ostavila već samim tim što je bila dio njihova života. Tek praznina bez toga otkriva svu vrijednost te plemenite ostavštine darovane ljudskosti.

I kada razmišljam o Branku, o tome kakav bi djed bio, kako bi se smijao, kako bi pjevao, o tome kakvim bi nas igrama učio, i tko zna o čemu sve ne, jasno mi je koliko mi nedostaje ta ljudska ostavština mojeg Branka.

Iza Branka nam je ostala jedna velika crno bijela portretna fotografija, snimljena uoči samog početka Drugog svjetskog rata. Ostala je i jedna mala crno bijela fotografija njega i sestre Mire u šetnji gradom, kao i veliki portret ulje na platnu, kojeg je dala naslikati njegova majka Selina za zbirku obiteljskih portreta, a koji se danas nalazi iznad mojeg radnog stola. I ostala je mala slika, ulje na platnu, koju je Selina darovala njegovoj supruzi, mojoj baki Margiti.

Naizgled, to je sve.

Nekome doista, iza djedova ostaju bogatstva i čitava naslijeđa. Ali, život me naučio, ima li doista vrijednost ono što se može vrednovati novcem? Svašta neki djedovi ostavljaju svojim unucima.

Ali, bez obzira na sve, nama je Branko ostavio nešto toliko vrijedno da je doista neprocjenjivo. Vanvrijednosno. Ako mi jezikoslovci ne zamjere ovu moju jezičnu izmišljotinu na koju si prisvajam pravo.

To je Brankova sudbina.

Njegova ultimativna ostavština, koju kao unuci možemo baštiniti. Zato i želim napisati ovu priču. Iako, da budem najiskreniji niti znam Brankovu priču, niti postoji itko tko bi je mogao ispričati.

Branko je nama ostavio sve. Sebe i svoju sudbinu. A mi smo nekako i njega i njegovusudbinu u Šoa pokušali zaboraviti. Izbrisati iz obiteljskog sjećanja da bismo lakše živjeli. Zato sam se vratio priči o Branku. Da pokušam razbiti obiteljsku šutnju, makar umjesto priče samo ispisivao njegovo ime, tek toliko da se ne zaboravi.

Uostalom i ta šutnja je njegova ostavština.

I strah.

I bijeg.

Konstantni bijeg i od Branka, i od nas, i od činjenice da smo Židovi, bijeg od svega što je moja obitelj uspjela izbrisati u ovih sedamdeset godina poslije Šoa. Stravična je ta šutnja. Iako je Branko vjerojatno ubijen u nekom od ustaških logora pred sam kraj rata u proljeće 1945. godine, ta obiteljska šutnja o njemu ubijala ga je uvijek iznova.

A ma koliko bježali od Branka ta njegova priča je naša obiteljska ostavština. Koje se, eto, nitko nije želio prihvatiti. Ne može se čak reći da je to neka neželjena ostavština. Nipošto.

To je naprosto ostavština s kojom se moja obitelj, koja je ostala u poslijeratnoj Jugoslaviji, a potom i nakon njenog raspada u Hrvatskoj, nije naučila nositi. Nije to toliko odbijanje, koliko strah i želja da se izbrišu teški dani Drugog svjetskog rata i mučna obiteljska tragedija koja nas je sve zauvijek obilježila.

I bez obzira morali mi trenutno nositi židovske znakove ili ne, a mnogi u Europi danas prizivaju takvo vrijeme, i okolnosti ponekad toliko zloslutno podsjećaju na to vrijeme, ali mi nosimo znak kojeg ne možemo skinuti.

Znak kojeg ne možemo prestati nositi.

Brankov znak.

To nešto nikada izrečeno, nikad ispričano, nikad napisano, to što još do prije koju večer nisam znao niti kako nazvati. A onda, čitajući neke stare spise i svjedočanstva, bilo mi je jasno.

Brankova sudbina.

Brankov znak.

Brankova ostavština.

Nenapisana, neostavljena, ali zauvijek pohranjena u nama.

Brankova priča. I bez riječi, i bez priče. Mi smo ta priča. Unuci Holokausta. Mi zadnji Brankovi.

Mi koji nosimo Brankov znak.

Prošle su godine otkad sam iz uspomene na Branka odlučio izjašnjavati se kao Židov po narodnosti. Kad Branko već nema ni zapisa, niti groba, da to moje opredjeljenje bude pokretno sjećanje na njegovu sudbinu, a i da oni koji misle da su rješavajući takve kao što je moj Branko, riješili sve – što bi rekao haver Ljubo – crta još nije podvučena.

Kada sam početkom 2015. godine, za Dan Holokausta objavio moju pjesmu napisanu za Branka, Ljubo mi je kratko komentirao:

“Kratka jasna pjesma u spomen žrtve – žrtava. Hvala Dome! I moj kamenčić za Branka! On, Oni nisu i neće biti zaboravljeni! Što su još dobroga mogli učiniti a nije im bilo omogućeno! Trebalo im je ostaviti najvrijednije – ŽIVOT! Crta još nije podvučena, ne, i ne!”

Moja je majka, nažalost, rođena nakon očeve smrti, odnosno “nestanka”, ili kako se u nekim evidencijama navodi “nepoznate sudbine” u Šoa, baka se nikada nije ponovno udala i cijeli je život nosila Brankovo prezime, a sve su te teške životne okolnosti uvelike definirale život njegove kćeri. Iz nekog razloga baka Margita i moja mama potpuno su se distancirale od Brankove obitelji i osim vrlo rijetkih povremenih susreta sa prabakom Selinom, mojom tetom i sestričnama, komunikacija s tim dijelom obitelji bila je potpuno prekinuta.

Nikad nisam uspio saznati prave razloge toga.

Samo s današnjim odmakom, uvjeren sam kako su time nanijeli štetu i nama, djeci koju su zakinuli za bitan dio obitelji. Tko zna iz kojih sebičnih razloga, jer su možda smatrale (baka i majka) da su zakinute u nečemu, ili nešto drugo, teško je sada to objasniti. No, činjenica je da s mojim sestričnama praktički nisam bio u kontaktu sve do završetka srednje škole, kada smo samoinicijativno počeli komunicirati, družiti se, ponovno upoznavati, kada smo onako kako smo znali pokušali nadoknaditi izgubljeno obiteljsko vrijeme, ako smo to uopće mogli i ako se to uopće ikako može.

Sve je to bila jednim kompliciranim nizom, mučnim životnim slijedom, posljedica Brankove sudbine, i dio te šutnje o Branku. Te šutnje o svemu što je s Brankom povezano.

Jer o Branku se nije pričalo.

O Branku se šutjelo.

Branka se preušućivalo, baš kao što su nam stariji članovi obitelji godinama prešućivali i činjenicu da smo Židovi.

Valjda po nekoj njihovoj logici da se razgovaralo o Branku, prije ili kasnije bi i tema židovstva došla na red, pa se o svemu tome šutjelo u paketu. Bila je to naša obiteljska šutnja.

O obiteljskoj tajni koja nas je u Šoa kao obitelj očito dovela na samu ivicu između života i smrti.

Bila je to naša židovska šutnja.

Židovska šutnja o sebi samima.

Baš zato se valjda i o Branku toliko dugo i tako uporno šutjelo. Jer prešućivanjem Branka, prešutjeli su sve. Imali su svoja nova prezimena, svoje nove identitete potpuno stopljene s većinom, imali su svoje nove živote toliko nestvarno daleke od Brankove sudbine.

Toliko nestvarno daleke od Šoa.

Od onih dana kada je moja obitelj tražila od ustaša dozvole da se smiju kretati bez nošenja židovskog znaka.

Konačno su bili nešto potpuno drugo. Bili su neki potpuno drugi ljudi.

I bilo je to, vjerujem, jednako mučno kao i Brankova sudbina. Sve je to dio priče o Branku, čak i danas toliko desetljeća nakon Brankovog stradanja.

Sedamdeset godina kasnije mi i dalje živimo Brankovu sudbinu.

I to ne samo dio obitelji koji smo direktni Brankovi potomci, nego i dio obitelji koji su djeca i unuci njegove sestre Mire.

Danas možda najbolje razumijem sve ono što si mi, dragi moj Ljubo govorio o djeci Šoa. To je kod u nama, kao što je našima bio upisan logoraški broj. Možda sam u razgovorima s Tobom, haver Ljubo, najbolje upoznao i shvatio taj unutarnji kod svih onih koji su djeca Šoaha, i to ne samo u prvoj generaciji kao djeca preživjelih ili žrtava, nego i u drugoj generaciji kao njihovi unuci, jer smo odrastali s posljedicama sudbine članova naše obitelji, ma koliko mislili da je to bilo “daleko od nas”.

Neshvatljivo je to onima koji to ne proživljavaju. Koji se ne pitaju kako bi bilo da smo imali “normalnu obitelj”? Kako bi bilo da smo imali i tog djeda koji nam je mogao biti oslonac u životu? Da smo imali majku neopterećenu sudbinom oca? Da smo imali majku koju kao roditelja emocionalno i psihološki nije određivala baš ta Brankova sudbina?! Zadnjih, valjda, dvadesetak godina razmišljam o tome. I to je jedini razlog zbog kojeg mogu majci oprostiti neke stvari, jer pokušavam ih razumjeti kao posljedicu onoga što se dogodilo s njenim ocem, što je proživjela njena majka uoči rođenja, sa svime što su proživljavale nakon te davne 1945. godine.

I taj se kod, htjeli mi to ili ne, naprosto prenio i na nas, Brankove unuke. Drugačije nije ni moglo. Tako su i te naše sudbine, naši životi, bespovratno povezani s nepoznatom sudbinom našeg nepoznatog djeda.

Brankova sudbina moju je obitelj na neki način natjerala da se razbježe i sakriju. Ne baš doslovno. Ali da pobjegnu od svojeg identiteta, da pobjegnu od tog prošlog života, kao gonjeni Brankovim krajem. I zato su nam odlučili prešutjeti bitan dio onoga što jesmo. Moja majka, s kojom i nisam nešto u kontaktu, i danas bježi od svoje prošlosti. Ona je danas pobožna katolkinja, Hrvatica, potpuno asimilirana u većinu, nesporno dio te i takve većine.

A ja sam ipak nastavio tražiti Branka.

Usprkos toj njihovoj šutnji.

Tako i ja pokušavam napisati ovu priču. Neuspješno na samom početku. Imam glavnog lika i kraj priče. I tu dvodesetljetnu potragu koja me nije dovela niti do ikakvih suvislih tragova.

Ali za mene, s čime se ostatak obitelji sasvim sigurno ne bi složio (za što me nije niti briga), i ta i takva potraga ima smisla. Jer ide prema Branku, do njega, nekako, tko zna kako, ni sam ne znam kojim sve putevima, ali ta moja potraga za Brankom pretvorila se u nešto puno više, nešto što si niti sam ne znam još uvijek objasniti, u jednu životnu potragu za zabranjenom obiteljskom pričom.

Potragu za svime onim čega se moja obitelj odrekla.

U krajnjem slučaju, ta moja potraga razbija distance koju je moja obitelj destljećima, sad već generacijama gradila zimeđu svojih novih života i Brankove sudbine, kao biljega onog njihovog starog, prošlog života.

Ironično, moja me potraga za Brankom od obitelji udaljila jednako kako su se oni udaljili od Branka kroz sve te godine, kroz sve te živote.

Što sam se više približavao Branku, to sam se više udaljavao od njih.

Nenamjerno. Tako se jednostavno dogodilo. Njima je moja potraga bila tek nepoželjno “čačkanje” po prošlosti, od koje ne možemo imati nikakve koristi, ali možemo imati puno štete, kako oni to smatraju.

Osim toga, razbio sam obiteljsku šutnju koja je trajala punih sedamdeset godina.

Možda je zbog svega toga ovu priču i nemoguće drugačije ispričati, nego kao polukaotično traženje činjenica, i razmišljanje o jednoj sudbini, razmišljanje o povezanosti mojeg života s tom izgubljenom Brankovom pričom. Izgubljenom između obiteljske šutnje i obiteljskih laži, tih nekih izmišljenih priča koje su članovima moje obitelji zapravo služile onda kada je trebalo za što uspješniju i vjerodostojniju asimilaciju. Tim nekim glupim izmišljenim pričama o Branku i tome što mu se dogodilo, ponekad su i moja majka, i baka, ali i drugi članovi obitelji pokušavali legitimirati svoju pripadnost većini u ovoj zemlji, a potpuno otkloniti, skoro pa izbrisati ikakvu vezu sa židovskom manjinom. Strah je naprosto bio jači od njih.

U tom bijegu od prošlog života, i tom skrivanju od Branka našli su svoju sigurnost nakon Holokausta. Neko svoje čudno utočište.

O nekim se posljedicama Holokausta često pisalo. Mnogi su tako pisali o masovnom iseljavanju Židova iz bivše Jugoslavije u Izrael, nakon Drugog svjetskog rata.

Pisalo se i o Židovima koji su odlučili ostati, preživjelima i njihovim obiteljima.

Ali o Židovima koji su nakon Holokausta “prestali” biti Židovi, vrlo se malo pisalo. Gotovo ništa. Kao što su oni kao posljedica Holokausta, odlučili prestati biti Židovi, odnosno prešutjeti svoje židovstvo, tako se i ta priča o Židovima koji su se bojali biti Židovi jednostavno ostala prešućena.

Možda najtužnija priča nakon Šoa.

I najstrašnija posljedica.

Jer čovjeka se može ubiti samo jednom. A cijele židovske obitelji koje su se nakon rata bojale biti Židovi, ubijene su prvi put kad su njihovi članovi hapšeni i odvoženi u logore. Drugi put su ubijene, kada su im članovi obitelji stradali u Holokaustu, treći put su ubijene kada su se nakon Holokausta vratili i shvatili da od njihovih života nije ostalo ništa. No, četvrto ubojstvo traje i dalje. Traje stalno. Neprekinuto. Jedna stravična drama neprekinutog zločina. I strava života u strahu. Četvrti put su te obitelji ubijene onog trenutka kada su se bojali više izjašnjavati kao Židovi. I to je ubojstvo koje traje. Svakim novim danom. Svakom prešućenom pričom iz prošlog života. Svakim novim članom obitelji koji ne zna za svoje židovsko porijeklo. Svakom minutom te njihove unutarnje borbe da budu nešto drugo. Bilo što što ih neće ponovno dovesti u sličnu opasnost kao što je to bio slučaj u Drugom svjetskom ratu.

Svaki ispad antisemitizma, svaki primitivni nacionalistički incident, ili pojava neofašizma, neoustaštva, svaka naznaka govora mržnje pred kojim su već bježali, sve su to novi zločini koji ponovno u njima ubijaju svaku vezu sa izgubljenom, izoliranom i zaboravljenom prošlosti.

Zbog toga se u obitelji o Branku najviše – šutjelo.

Bijeg od Branka za moju je obitelj u toj užasnoj poslijeholokaustovskoj psihozi koja traje sedam desetljeća bio jedino sigurno mjesto, jedina sigurnost koju su mogli za sebe stvoriti.

Šutnja.

Na to se, zapravo, svodi ova moja kaotična Priča o Branku.

Na strah, bijeg, skrivanje, šutnju i asimilaciju.

Toliko.

Pet riječi.

Stravičnih riječi kada njima opisujete život svoje obitelji u zadnjih sedamdeset godina.

Strah!

Bijeg!

Skrivanje!

Šutnja!

Asimilacija!

A moja potraga za Brankom, moj pokušaj da ovih krhotinama nabacanim na papir barem ostavim trag njegove priče, je najintimniji oblik pobune – i protiv straha, i protiv bijega, i protiv skrivanja, i protiv šutnje, ali i protiv asimilacije! Razbijanje te mučne šifre na kojoj je moja obitelj gradila svoju budućnost.

Uostalom, i kraj moje portage na jedan čudan način unaprijed je poznat.

Neću pronaći Branka.

Samo ću barem zapisati njegovo ime. I da nije zaboravljen. I umjesto kamenčića na grobu, kojeg nema ostati će bare move krhotine. Barem toliko. Onoliko koliko mogu da bih prekinuo šutnju. Toliko koliko mogu da bi Branko ostao i dio naše budućnosti, umjesto prešućene i skrivane prošlosti.

Ta moja čudna priča o Branku. Priča bez početka. Priča bez sadržaja. Priča bez nekih zapleta i raspleta. I iako se čini da kraj postoji – priča i bez kraja.

Priča napisana tišinom “teškom” sedamdeset godina.

Priča o Branku …

Priča i sudbina čije posljedice i moja obitelj i ja živimo i toliko godina nakon Holokausta. Raspadnuti, potpuno udaljeni i otuđeni, u stalnoj nekoj psihozi koja nas je so ovo vrijeme blokirala da ne živimo normalne živote.

Oni koji to nisu doživjeli možda neće razumjeti. Nije ni bitno ..