Postoji onaj hladni vjetar koji dolazi sa sjevera, preko Pešte, Dunava i Drave. Neki vjeruju da se zbog ledene i zlokobne prirode više umire za njegove vladavine nego za mirnih dana. Kako bilo, a danas hvala Bogu ne puše, posljednjih sam godina pisao brojne nekrologe za preminule prijatelje, za čitavu jednu ulicu duša koje su promijenile svoj i moj svijet. Sada čitam da je umro moj stari drug Darko Winter, neponovljiva legenda Zagreba i Tkalčićeve ulice u kojoj je desetljećima držao kultnu gostionicu Melin, zajedno s bratom i tadašnjom suprugom Jelenom koji su otišli već prije.

Darko je bio gradski dečko kojeg su nosile iste ideje slobodnog svijeta, rocka, kontrakulture, novog vala i arta kao i mnoge druge koji su se na dnevnoj bazi godinama okupljali u njegovoj birtiji, svojevrsnom poligonu za umjetničke projekte, svirku i zajebanciju svake vrste. On je bio taj koji je u centru grada, nevezano i odvojeno od svega drugog, otvorio prostor umjetnicima i mladim ljudima s idejama da predstave sebe i svoje radove, da se osjećaju slobodno i vrijedno, i da uopće zadobiju osjećanje postojanja na onaj način na koji su željeli. Tako j njegov ”Melin” izgrađen pored Mlinskih stuba i kraj parka koji se nalazi na mjestu kuće stradale u Drugom svjetskom ratu, promijenio esencijalnu geografiju Tkalče i grada. Postao je alternativnom mekom Zagreba, prostor slobode i druženja, mašte i punog života.

Zbogom dragi moj, bio si stup čitave generacije, upečatljiv i neponovljiv dio mnogih života, izuzetan i otvoren, s tobom odlazi i dio nas samih koji se nikad neće vratiti. Samo tuga.