1.

Baudelaire, u proznim fragmentima pod naslovom „Moje razgolićeno srce“, kaže: „Samo ako umije zabavljati, govoriti sam o sebi ima pravo bilo tko“. U svojim najvećim zastranjivanjima, obuzet komičnom maštom, duhovitim, lakrdijom, vještinom klauna, nasmijavao bih prijatelje događajima iz vlastitog života nižeg estradnog kvaliteta. One „prave duhovite trenutke“, ona herojska pretjerivanja, već sam odavno zaboravio, ako ih je ikada i bilo. Sve ozbiljno u našem životu dolazi iz komičnog. Zabava treba društvenost, da bi odjekivala, kažnjavala, svjetlucala, talasala, uz izvijesnu dozu gorčine. Opijenost sobom teži neprekidnoj uzvišenosti, beskorisnoj strasti, izmišljanju identiteta, valjanju u blatu samosažaljenja, imperativu spavanja i življenja ispred zrcala. Iz opijenosti sobom u vječnoj smo potrazi za osvetom, uživanju u rušenju, ljubavi prema zločinu, revolucionarnom praznovjerju, krivotvorenju i falsificiranju. U opijenosti sobom borimo se za monopol na legitimno komentiranje Kapitala, Fenomenologije duha, Dekamerona, don Kihota, 120 dana Sodome, Fausta, Bitka i vremena, Kritike čistog uma – autoritarnim tonom akademske i političke evidentnosti. U opijenosti sobom skloni smo neumjerenoj koprofagiji i opijatima, samokritici i javnom priznanju grešaka kao najvišem obliku samoveličanja, raskalašenom smijanju i cerekanju, mističnom poganstvu, magijskom sinkretizmu; pri opijenosti sobom odlazimo u kazališta na bliske susrete sa kristalnim lusterima, prisno razgovaramo sa mačkama i psima, pronalazimo za sve objašnjenja. U opijenost sobom stavljamo brkove na metafore, čitamo iz dlana, služimo se računom vjerojatnosti u okrutnosti i teorijom kaosa za orijentaciju u pohoti. Opijenost sobom vodi i do obožavanja biljaka prepunih očaravajuće ljepote. U stanju prapočetnog stvaranja, u Raju, biljke su čuvale najnježnija i najmirisnija ulja duhovnog svijeta. Svaka je biljka zapravo genij, odnosno anđeo, i taj se mali božanski lik može raspoznati po boji, ili po cvijetu, ili po plodu, ali ne neposredno već samo apstraktno, onako kako je oko u stanju spoznati. O biljci neposredno iskustvo može imati samo nos, jer nam jedino životvorno ulje može izraziti ono što je u njenoj biti. Miris je tajna bića biljke. Opijenost sobom teži imitiranju Krista, Bude, Homera, Odiseja, Franje Asiškog, Don Kihota, Hamleta. U opijenosti sobom ne prestajemo citirati Robespierrea, Lenjina, Trockog, Chea, Tita, Maoa. Opijenost sobom bolest je duše pogubnija od škrtosti! Samo su tri bića dostojna štovanja: svećenik, ratnik, pjesnik. Prvi ZNA! Drugi UBIJA! Treći STVARA! Danas, filozofija zna, globalna nejednakost ubija i znanst stvara. Danas shizofrenija zna, zadovoljstvo ubija i euforija stvara – u spektaklu, u virtualnom i u slamovima. Ostali su podložni oporezivanju i raboti, stvoreni za konjušnicu tj za obavljanje takozvanih zanimanja. Svijet funkcionira samo nesporazumom, jer kad bismo se na nesreću razumjeli nikad se ne bismo mogli složiti. Pred bitkom smo u stanju pitanja, pred bićem u stanju odgovora. Kažu, najčešći razlog prekida holivudskog braka je nepomirljiva različitost u karakterima. Pravi je razlog ipak nepomirljiva sličnost karaktera. Glavna činjenica Novog svijeta nije ta da Zemlja kruži oko Sunca ili da Sunce kruži oko Mliječnog puta već da svi mi kružimo oko novca. Rođenje „erosa nemogućega“ iz duha pljačke, paleži, silovanja i antrpotehnika dokaz je Matejevog učinka: „ko ima, njemu će se dati“. Eros nemogućega je sve ono čega je današnje jamstvo kultura kao presuda, u liku kulturnjaka kao čuvara ponavljanja. Čak je i genij hrpa dobrih navika na unutrašnje sagorijevanje iz čijih sudara frcaju iskre. Genij je avangarda vlastitog nestajanja koji bi preuređivao društvo bez zajedništva. Genij znači i sposobnost uživljavanja u nešto što nije važno, genij znači i pomicanje granica ritualizacijom banalnosti i umijećem ponašanja na način optimizma entropije koja sanja. Moja glavna postavka anatomije zanosa, govori nam Hamvas, glasi: ljubav je korijen svakog zanosa. Vino je tekuća ljubav, dragi kamen je kristalizirana ljubav, žena je živo biće ljubavi. Dodam li tome cvijeće i glazbu tada doživljavam kako ljubav titra u bojama, pjeva i miriše i živi i mogu je pojesti i popiti. Biljka je najčudesnije stvorenje svijeta. Wirginia Woolf kaže da više voli ljude nego biljke. Kada bi se mene postavilo pred to pitanje ne bih bio u stanje tako brzo dati odgovor. I kada razmislim o tome kako savršenu usaglašenost sa svijetom mogu dosegnuti samo u birtijama, klubovima i kino dvoranama, valjda bih se prije odlučio za biljku nego za čovjeka.

2.

Za razliku od pozitivističko-znanstvenih ideja, za Sartrea, čovjek niti je danost među drugim danostima, niti je bogovima nalik, niti je razumna životinja, nego je samosvjesna slobodna egzistencija. Egzistirati ili biti na način egzistencije znači biti ono što se nije i ne biti ono što se jeste, a takvo je biće samo ono koje nije u identitetu sa samim sobom u smislu bića za sebe ili svijesti kao praznine, za razliku od bića po sebi koje ne sadrži nikakvu negaciju, koje nema tajni. Tako, možemo reći da je neka filozofija živa ako provocira, a mrtva ako ne postavlja pitanja i ako u konačnici nudi jedno rješenje. Politika je prevažna da bi je prepustili politolozima, sociolozima i političarima jer je, kao što znamo, čovjek po prirodi zoon politikon – animal sociale i zoon koji ima logon – animal rationale. Za Aristotela suštinsko određenje čovjeka njegova je sudbinska veza ne samo sa logosom nego i sa polisom, konkretnom zajednicom u kojoj živi, u kojoj nije određen znanjem nego djelovanjem. Čovjekova sreća nije poveziva s uobičajenim zdravorazumskim prolaznim predstavama, već se odnosi na ljudsku djelatnost-praxis i brigu o životu-bios uz vrline i određene životne preferencije, preuzimajući odgovornost za svoje postupke u kojima sam odlučuje o svojoj sreći, sreći na kojoj stalno radi. Modernog čovjeka određuju stanja neizvijesnosti, apsurda i praznine te, vjere, tajne, straha, smrti, krivnje, nomadstva, pobune, svjedočenja i žudnje uslijed bačenosti u ovaj otuđeni svijet koji ga rastvara kao ličnost te svodi na oruđe, otuđujući ga od drugog čovjeka, od bića i od bitka. Preteče egzistencijalizma su Kierkegaard i Nietzsche koje, iako na različitim pozicijama, povezuju iskustva napetosti između individualnog i javnog, usamljenosti, očaja i sumnje te zabrinutost za sudbinu svake pojedine alijenirane, dehumanizirane i depersonalizirane osobe. Prvi europski intelektualac koji je postavio temelje individualizma i slobode izbora bio je Sartre. Na njegovo mišljenje o čovjekovoj aktivnoj ulozi u oblikovanju vlastite sudbine presudno su utjecali Marx, Husserl i Heidegger. Prema Sartreu, čovjek je osuđen na slobodu jer nije sam sebe stvorio, no iako slobodan, jednom kad je bačen u svijet odgovoran je za sve što čini. Ako se čovjek, kakvim ga poima egzistencijalist, ne može definirati, to je zato što on najprije nije ništa. On će tek poslije biti, i bit će takav kakvim će sebe učiniti. Stoga, nema ljudske prirode, jer nema boga da je pojmi. Reći da egzistencija, ili ono „da-jeste“, prethodi esenciji, ili onome „što-jeste“, biće čini bićem, znači da se čovjek prvo pojavljuje u svijetu da bi se kasnije samodefinirao. Angažirani intelektualac herojska je ličnost otpora protiv moći sustava te njegove sustavne nepravednosti, neautentičnosti, laži i okrnjenosti slobode. Svaki je čovjek odgovoran za sve ljude. Čovjek je budućnost čovjeka. Čovjek je i budućnost prirode. U kultnoj knjizi „Tajni život biljaka“ Peter Tompikins i Christopher Bird između ostaloga kažu: Ljudi nagonski osjećaju ljepotu treperenja biljaka. One ih duhovno obogaćuju i usrećuju. Svatko zna da smo najsretniji i da se najugodnije osjećamo u neposrednom dodiru s biljnim svijetom. Bez cvijeća ne može se zamisliti rođenje, svadba, smrt ni bilo koja svečanost ili ritual povezan s odsudnim događajima života i smrti. Cvijećem ukrašavamo stolove za svečane objede i večere. Nema slavlja bez cvijeća. Cvijeće poklanjamo kao znak ljubavi, prijateljstva, poštovanja, zahvalnosti za pruženo gostoprimstvo. Mjesta našeg boravišta ukrašavamo vrtovima, gradove parkovima i šetalištima, države njeguju svoje nacionalne parkove. Da bi neku prostoriju učinila udobnom za življenje žena će najprije unijeti u nju živu biljku ili buket cvijeća. Raj zemaljski ili nebeski, većina muškaraca opisuje kao vrt pun zelenila – i nimfa. U nizu super šokantnih eksperimenata iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća autori navode da biljke čitaju naše misli, da u slučaju opasnosti mogu pasti u nesvijest, opisuju i japanski eksperiment sa kaktusom sposobnim za govor, računanje i zbrajanje. Danas se to objašnjava „koncentracijom duha „ ili psihokinezom tj tajnom svijeta četvrte dimenzije, što znači da izvan trodimenzionalnog svijeta, što ga poznaje fizika, postoji još jedan svijet, i kojega je naš trodimenzionalni svijet samo san četvrte dimenzije. “Nama se samo čini“, citiraju dalje autori iz ruskog časopisa Pravda, „nama samo izgleda da biljke prihvaćaju krotko vlastite nevolje i da šuteći podnose bol. Biljke govore, one čak viču“.

3.

Društvo totalne mobilizacije, koje se oblikuje u najrazvijenijim područjima industrijske civilizacije, kombinira, u plodnom sjedinjenju, karakteristike države izobilja i države ratne angažiranosti. U usporedbi s društvom koje mu prethodi to je zaista „novo društvo“. Očišćene su, ili izolirane, mrlje koje su svjedočile nezgode, a nad elementima koji su potresali društvo uspostavljena je kontrola. Poznati su glavni tokovi: dominacija mrtvog rada nad živim radom; dominacija prošlog nad sadašnjim; koncentriranje nacionalne ekonomije po potrebama velikih korporacija, pri čemu je vlada sila koja stimulira, potpomaže, a, ponekad, čak kontrolira; uključivanje te ekonomije u svjetski razgranat sistem vojnih saveza-vojno industrijskih kompleksa, monetarnih aranžmana, tehničke pomoći i shema za razvoj; aktivnosti ili apstraktne razonode u različitim društvenim klasama; pseudo događaji koji se odmah zaboravljaju jer se prebrzo izmjenjuju; njegovanje unaprijed utvrđene harmonije između školovanja i nacionalnog cilja; pamćenje onoga što ne zavrijeđuje da bude upamćeno; okupiranje privatnog domaćinstva putem njegove istovjetnosti s javnim mnijenjem; stvaranje svjetske spavaonice sredstvima masovne komunikacije, stvaranje kolektivne izoliranosti arhitektonskim inovacijama za siromašne i urbanističkim otpacima, odvajanjima, osuđenima da poput kulture, koja je smisao jednog besmislenog svijeta, negira samu sebe u robno iluzornim predstavama ne-života. Treba pokvariti mladež, onako kako je to radio Sokrat, prenijeti joj sredstva za otpor robovanju dominantnim mnijenjima. Smiješno je, veli na jednom mjestu Lenjin, zamišljati da se na jednom mjestu neka vojska stavlja u frontalni položaj i kaže: Mi smo za Socijalizam!, a na drugom mjestu druga vojska koja će izjaviti: Mi smo za Imperijalizam!, i da će onda to biti Socijalistička revolucija. Najrevolucionarnija ideja ili historijska misija uspostave istine u svijetu u vezi sa urbanističkom društvenom halucinacijom projekt je rekonstrukcije cjelokupnog okruženja u skladu s potrebama radničkih savjeta, slobodnim poigravanjem pravilima same igre, antidržavnom diktaturom proletarijata, tog izvršnog dijaloga svijeta kojeg sami stvaraju svojim neodlaskom na posao, svojim divljim štrajkovima koji ne pristaju na posebne ustupke, svojim lucidnim odbijanjem rada i svojim prezirom prema zakonu i svim etatističkim partijama, zazorom prema organizacionim principima sekte. Za politiku i Partiju vrijedi, piše na jednom mjestu u tekstu Dječje bolesti ljevice, ono što vrijedi i za pojedine ljude. Pametan nije onaj tko ne čini greške. Takvih ljudi nema i ne može biti. Pametan je onaj koji ne čini vrlo bitne greške i tko umije da ih lako i brzo ispravlja.

U knjizi Društvo spektakla Guy Debord opisuje nekadašnji neposredni doživljaj kao sadašnji život udaljen u predstavu i predstavljen kao ogromna akumulacija prizora u kojima su društveni odnosi između ljudi posredovani slikama. Kada se stvarni svijet preobrazi u pûke slike, te slike postaju stvarna bića, koja efikasno podstiču hipnotičko ponašanje. Pošto je zadatak spektakla da nam preko različitih, specijaliziranih oblika posredovanja pokazuje svijet koji se više ne može direktno doživjeti, on neminovno, na prostoru kojim je nekada vladao dodir, daje prednost pogledu: najapstraktnije i najnepouzdanije čulo najbolje se prilagođava općoj apstraktnosti sadašnjeg društva. Ali, spektakl nisu samo slike, niti samo slike i ton. Spektakl je sve što izmiče čovjekovoj aktivnosti, sve što ometa i zavarava njegovu sposobnost preispitivanja i korekcije. To je suprotnost dijalogu. Spektakl je neprestani govor vladajućeg poretka o sâmome sebi, njegov neprekidni monolog samouzdizanja, autoportret tog poretka u fazi njegove potpune dominacije nad svim aspektima života. Nema slobode izvan žive aktivnosti; spektakl zato poništava svaku aktivnost, pošto je cjelokupna stvarna aktivnost prisilno stavljena u funkciju globalne izgradnje spektakla. Društvena uloga spektakla je proizvodnja otuđenja. Otuđenje promatrača, koje nesvjesno povećava snagu predmeta njegove kontemplacije, odvija se na sljedeći način: što više pokušava da ga shvati, manje živi; što se više poistovjećuje sa vladajućom predstavom o potrebi, sve manje razumije vlastiti život i vlastite želje. Otuđenje aktivnog subjekta u spektaklu ogleda se i u činjenici da njegove geste više nisu njegove; to su geste nekog drugog, koji mu ih predstavlja. Promatrač se nigde ne oseća kod kuće, jer je spektakl svuda. Spektakl je vječno izbjegavanje samoga sebe u kojemu sam ja prevelik za svoje ja, u kojem je svijest rupa bitka u kojoj se distancira sam od sebe.

4.

Dakle, misao je vođena situacijom svojih objekata da mjeri njihovu istinu određenjima jedne druge logike, jednog drugog univerzuma rasuđivanja. A ta logika projektira drugi način egzistiranja: realizaciju istine u riječima i djelima čovjeka. Ukoliko taj projekt uključuje čovjeka kao „društvenu životinju“, polis, djelovanje misli ima politički sadržaj. Tako je sokratovsko raspravljanje političko raspravljanje utoliko što proturječi postojećim političkim institucijama. Traganje za ispravnom definicijom, „pojmom“ vrline, pravednosti, pobožnosti i znanja postaje rušilački poduhvat jer pojam smjera na novi polis. U slučajevima pogrešnih ili nedovoljno dobrih odluka vlasti, građanima preostaje „javna uporaba uma“ ili javna kritička argumentacija koja nije određena posebnim stajalištima i interesima, nego, rečeno kasnijom Habermasovom frazom, zastupa neprisilnu prisilu boljeg razloga. Kritika je za Kanta „negativni otpor“, odnosno teorijski pandan revoluciji. Slobodna i javna uporaba uma, paradigma je svake vrste slobode u političkoj zajednici. Revolucionarni projekt besklasnog društva, sveukupnog historijskog života, teži ukidanju društvene mjere vremena, vremena ekonomske proizvodnje, u korist ludičkog modela ireverzibilnog nezavisnog i udruženog vremena pojedinaca i grupa. To je program potpunog ostvarenja komunizma u vremenu, komunizma koji ukida sve što postoji nezavisno od pojedinca. U zamišljenom dijalogu Kropotkina i Singera Catherine Malabou, u sjeni pandemije koronavirusa, preispituje revolucionarni dinamizam uzajamne pomoći. ALTRUIZAM, termin koji je smislio Auguste Comte, ponašanje je koje se opisuje kao nesebično tj ono se obično opisuje kao postavljanje interesa drugih u korist vlastite štete. Tvrdnja da postoji nerecipročni altruizam zajednička je obojici mislilaca s tim da je Kropotkinova teorija uzajamne pomoći ujedno i anarhistička kritika kapitalizma. Singer efektivni altruizam ne smatra pitanjem velikodušnosti već pitanjem računa. Njemu je stalo do maksimiziranja sreće, što znači da treba činiti najviše dobra što možemo tj stjecati da bi se davalo kao poseban oblik činjenja dobra. Recipročni altruizam biološki je upisan u vrstama i za njegovo širenje zaslužan je razum. Kropotkin, pak, u fokus stavlja prirodnu tendenciju živih bića prema solidarnosti. Genijalan je uvid taj da primitivni oblici uzajamne pomoći nisu instiktivni već djeluju kao određena vrsta pamćenja bez koje povijest ne bi bila moguća. I jedan i drugi traže poveznice između biologije, etike i politike trasirajući time put za susrete ljudi u duhu slobode, bratstva i jednakosti.

5.

Sloboda je bijeg od nužnosti. Čovjek postaje svjestan svoje slobode u tjeskobi kao onome propitujućem koja je ujedno i aktualnost slobode. Anksioznost koja proizlazi iz nje nije krivica sama po sebi, već strepnja od drugoga i potraga za avanturom. Sloboda je prvenstveno čovjekov izbor projekta u kojem se ostvaruje kao autentična ili neautentična egzistencija. Čovjek kao biće u situaciji otkriva i određuje svoju situaciju time što je transcendira da bi se objektivirao radom, djelom, gestom. Prema tome, egzistencija je neprestana poremećenost ravnoteže, otkidanje tijela od sebe samog upućujući na nešto živo i mrtvo izvan sebe među drugim slobodama i neslobodama. To ujedno znači i biti angažiran u privatnom prostoru, biti angažiran u javnom prostoru kao i javni angažman na način upletenosti-u, ulaženja-u, na način posvećenosti nekom cilju bivajući nekome ili nečemu odgovoran i vjeran. Čovjek ne bira samo svoje akcije, već i svoje moralne i mentalne kvalitete. Biće koje nema moć samosvijesti i ne odnosi se prema vlastitosti ne egzistira, već postoji. Nema principa dobra i zla kao takvih. Čovjek koji je čitav život činio dobra djela može jednim zlodjelom postati nečovjek i obrnuto. Pobijediti sam sebe radije nego svijet, kao da znači – djeluj bez nade. Da bi se uopće mogli nositi sa vlastitom bijedom neki ljudi misle: nije bilo prilike, mogao sam postići što sam htio ali okolnosti su bile protiv, sve sam žrtvovao za veliku ljubav i dirljivo prijateljstvo ali nisam sreo nikoga dostojnog. Strogi egzistencijalistički moral kaže, čovjekov angažman ocrtava njegov životni lik, izvan tog lika nema ničega. Zygmunt Bauman i Leonidas Donskis definiraju današnje doba pojmom „tekuće zlo“ koje prepoznaju u lažnom predstavljanju kao dobrotu i ljubav popraćenu gubitkom pamćenja, zavođenjem i moralnom amnezijom uz manjak angažmana, osujećenja disidenstva, lišavanja čovječanstva utopijskih snova, prikriveno pozivom na vrijednosnu neutralnost – za razliku od krutog zla, lako prepoznatljivog u prethodnoj crno-bijeloj slici društva. „Zavedi i bježi“, jer takva su pravila igre. Gledati sa strane kako nekome gori kuća, od sada pa nadalje, smatrat će se slobodom. Orwell je savršeno jasno vidio naše živote koji prolaze nezamijećeno uz dobrovoljno usvojen riječnik ambivalencije, političkog terora niskog intenziteta uz izbrisanu liniju razgraničenja između binarnih suprotnosti. Rat je mir, mir je rat. Sloboda je ropstvo. Neznanje je moć. Jer takva je Orwellova 1984. Elite su osuđene na odumiranje kad prestanu vjerovati u svoj status, kad postanu demoralizirane i amoralne, kad počnu prelaziti preko crte u pogrešnom pravcu. Funkcija je institucializiranja, formiranje osjećaja za granice, di-vizije, u svrhu stvaranja izvanrednosti, trajnog obeshrabrivanja svakoga tko pomišlja na prelazak, prestupanje, dezertiranje, demisiju. Nehotice sam u birtiji, pod električnim suncem šanka i radijatora, razmišljao o sličnosti negativnog otpora i kuhinje, o vatri, vodi, soli, povrću, voću, žitaricama, sjemenkama, o riži koja za japance nije samo hrana nego je i kult i štovanje Toyouke no Kamija sina božice sunca Amaterasu. Već i sama pomisao na odlazak do placa po mrkvu i peršin, koji bi nekim lolitama mogli poslužiti kao parfem kada ih ne bismo stavljali u jelo, bila je slatka sloboda. Buda uči da je čovjek po svojoj prirodi istovjetan sa svime u prirodi što se otkriva putem spoznaje koja se zove „kado“. Celer, kelj, daikon, ikebana na putu su osjećaja harmonije snage zemlje i blagoslova sunca. A tek cikla, račica, paprika, jabuka, kruška, šljiva sirove u salatama, fermentirane u teglama ili mirisne u kolačima. Kakva neponovljiva i jedinstvena ljepota koja je još k tome i jestiva. Želim živjeti na jednom mjestu, a imati sve, u vjernosti nekom događaju, u točki u kojoj je nemoguće razlikovati disciplinu i slobodu. Ta me radost još od djetinjstva, kada nitko nije bio nadmen, ne napušta, kao nešto što nije s ovog svijeta. Svijet ćeš promijeniti, kaže Badiou u knjizi Metafizika stvarne sreće, tako da budeš sretan, ali za to treba platiti cijenu, a to je da s vremena na vrijeme budemo stvarno nezadovoljni. To je izbor, istinski izbor naših života. To je istinski izbor koji se tiče istinskog života. Treba odabrati novu sreću i za to platiti cijenu.

6.

Dominantna odlika naše kulture sveobuhvatna je i sveprodiruća instrumentalizacija: “Ni Einstein ni Heisenberg, ni Norbert Wiener nisu mogli predvidjeti da će tehnička simbolika nadvladati duhovnu i da će to biti sudbina generacija 21. stoljeća i novog milenija. S podsmijehom i cinizmom se, sve do u zadnje vrijeme, gledalo na upozorenja „frankfurtovaca“ o mogućoj instrumentalizaciji uma, zagušenju i smrti nekih bitnih duhovnih vrijednosti i duhovnih procesa. I dok sarkastičan osmijeh na licima inženjera ljudskih duša još nije iščezao, instrumentalizirani život postao je naša najdublja i najpogubnija stvarnost“. Privatnost više ne postoji. Kao što više ne postoji ni ono što smo nekada nazivali tajnom. I tajna je danas predmet razmjene, trampe, razmjenska vrijednost, roba kojom se trguje, mogućnost da se proslavite. Uz dobrovoljno ropstvo, ljudi dobrovoljno razotkrivaju svoj privatni život kako bi barem na trenutak bili obasjani svjetlima reflektora Facebooka. Zašto to radimo? Zato jer možemo. Zato jer je „mogu“ postalo „moram“. I tu nema mjesta dvojbi. Ovo je svijet mogućnosti, a ne dvojbi. Kako, dakle, ponovno rekonstruirati osjetljivost i suosjećanje prema svim živim bićima, prema svim oblicima života, prema svim narodima i pojedincima koji su se našli u nevolji u trenutku svođenja ljudskog bića na stvar i ne-osobu, na život koji je vrijedan ili nije vrijedan življenja. I da još jednom ponovimo, skupa s Baumanom iz „Tekuće modernosti“: fluidi „teku“, „prolijevaju se“, „izlijevaju“, „pljuskaju“, „prelijevaju se“, „istječu“, „poplavljuju“, „prskaju“, „kapaju“, „cijede se“, „cure“; za razliku od krutih tijela nije ih lako zaustaviti – preko jednih prepreka prelaze, druge rastapaju, a treće pak preplavljuju i potapaju. Pri susretu s krutim tvarima ostaju netaknuti, dok se krute tvari koje su se s njima susrele, čak i ako uspiju ostati krute, mijenjaju – postaju vlažne ili mokre. Zlo je našeg vremena već preuzelo navike fluida. Ostati moralan, tvrdila je Hannah Arendt, moguće je jedino kroz neposluh tj postavljanjem zapovijedi moralnosti iznad svih ostalih, bez obzira na cijenu koju bi morali platiti. Nekad se mora napraviti veliki nered da bi se pronašlo ono što se traži. Djelovanje se upisuje u tragičnu dimenzuju i tu smo pozvani odrediti se u odnosu na vrijednosti. Obilježje je današnje krize smisla, raspad smisla u kojoj je svijest proletarijata osviješteno proturječje društvenog razvoja. Realnost socijalizma noćna je mora kapitalizma. Jamstvo boljeg svijeta u temeljima je solidarnosti, kooperacije, bezuvjetnog temeljnog dohotka, novih ekonomskih modela i društvenih transformacija, zajedničke brige za zdravlje i okoliš, javnih dijaloga, manjinskih identiteta, antipedagogija, slobodnih pristupa informacijama i visokim tehnologijama, aktivnih i miroljubivih koegzistencija. Je li ideja komunizma, nakon svega, još uvijek, jamstvo boljeg svijeta? Što treba napraviti za spas ideje komunizma – ideje kolektivne pravde? Trebamo li obnoviti ovu ideju – mogućnost jednakosti? Alain Badiou, u tekstu Ideja komunizma (Up&Underground, 2010.) kaže: trebamo spasiti ideju, no ujedno osloboditi realno bilo kakvog neposrednog stapanja s njome. Pod komunističkom idejom, u smislu moguće snage postajanja Subjektom pojedinca, mogu biti uspostavljene samo one politike za koje je u krajnjoj liniji apsurdno reći da su komunističke. U ovom kontekstu treba misliti i prihvatiti ključnu važnost vlastitih imena u svakoj revolucionarnoj politici. Važnost koja je zapravo i spektakularna i paradoksalna. S jedne strane, naime, politika emancipacije u svojoj je biti politika anonimnih masa: ona je pobjeda bezimenih, onih koje Država drži u čudovišnoj beznačajnosti. S druge strane, tijekom čitavog njenog razvoja označuju je vlastita imenima, koja je povijesno identificiraju, koja je reprezentiraju, i to snažnije nego što je to slučaj s drugim politikama. Zašto taj slavni Panteon revolucionarnih heroja? Zašto Spartak, Thomas Müntzer, Robespierre, Toussaint-Louverture, Blanqui, Marx, Lenjin, Rosa Luxemburg, Mao, Che Guevara, i toliko drugih? Zato što sva ova imena preko forme pojedinca povijesno simboliziraju čistu singularnost tijela i mišljenja: u isti mah rijedak i dragocjen izvor izmičućih sekvenca politike kao istine. Anonimno djelovanje milijuna militanata, ustanika, boraca, kao takvo nepredstavljivo, okupljeno je i brojano kao jedno pod jednostavnim i snažnim simbolom vlastitog imena. Na taj način vlastita imena sudjeluju u operaciji Ideje, i ona koje smo naveli sastavnice su Ideje komunizma u njezinim različitim etapama. Država propisuje ono što je moguće i ono što je nemoguće. Najuobičajnija gesta u tom pogledu jeste da se nekoga dovede na istinsko političko okupljanje, daleko od njegove kuće, daleko od kodiranih parametara egzistencije, u prenoćištu s malijskim radnicima, na primjer, ili pred vrata tvornice. Došavši na mjesto gdje se odvija politika, on ili ona odlučit će o svojoj inkorporaciji ili o povlačenju. No da bi pojedinac uopće došao na to mjesto, potrebno je da ga Ideja – a već dva stoljeća, a možda još i od Platona, to je Ideja komunizma – unaprijed izmjesti iz poretka reprezentacija, poretka Povijesti i Države. Potrebno je da simbol na imaginaran način pruži potporu kreativnom bijegu realnog. Potrebno je da banalna, iako odlučujuća, rasprava s četiri radnika i jednim studentom u mračnoj sali bude trenutno uzdignuta do dimenzija Komunizma, i to tako da ujedno bude ono što je sama po sebi i ono što će biti kao moment lokalne izgradnje Istinitog. Potrebno je da veličanjem i širenjem simbola postane vidljivo to da “pravilne ideje” proizlaze iz prakse koja je prethodno bila nevidljiva. Potrebno je da okupljanje petero ljudi u izgubljenom predgrađu bude vječno u samom izrazu svoje prekarnosti. Zato se realno treba izložiti kroz strukturu fikcije. Ono što je važno prije svega je njezina egzistencija i osnove njezine formulacije. Zadaća je, u prvom redu, da se dadne čvrsta subjektivna egzistencija komunističkoj hipotezi. A to je, zanosna zadaća. Spajajući konstrukcije mišljenja, koje su uvijek globalne i univerzalne, s eksperimentiranjima fragmentima istine koje su lokalne i singularne, mi možemo u svijesti pojedinaca osigurati novo postojanje komunističke hipoteze, odnosno Ideje komunizma. Mi možemo otvoriti treći period postojanja te Ideje. Mi to možemo, dakle, mi to moramo. Tako je govorio Alain Badiou.

7.

Ali, što uopće znači govoriti? Odgovore na to pitanje nalazimo u knjizi Pierrea Bourdiea „Što znači govoriti? Ekonomija jezičnih razmjena“. Jezična je razmjena komunikacijski odnos između pošiljaoca i primaoca, zasnovana na šifriranju i dešifriranju, dakle na korištenju određenog koda ili određene generative kompetencije; ali ona je ujedno i ekonomska razmjena, koja se uspostavlja u obliku određenog simboličkog odnosa snaga između proizvođača, snabdjevenog određenim jezičnim kapitalom, i potrošača (ili tržišta), i koja može pribaviti određenu materijalnu ili simboličku dobit. Drugim riječima, diskursi nisu isključivo znakovi namijenjeni razumijevanju, dešifriranju; oni su i znakovi bogatstva, namijenjeni vrednovanju i procjenjivanju, i znakovi autoriteta, koji traže od sugovornika da im vjeruje i da im se pokorava. Osobine koje karakteriziraju jezik visoke kvalitete sadržane su u dvije riječi: odličnost (različitost i otmjenost) i korektnost. Rad koji se obavlja na književnom polju stvara privid originaalnog jezika zato što se sastoji od niza derivacija temeljenih na odstupanju od najučestalijih, dakle općih, običnih, vulgarnih uptreba. Vrijednost uvijek nastaje zbog – svjesno ili nesvjesno odabranog – odstupanja od najrasprostranjenije upotrebe, od općih mjesta, ordinarnih osjećaja. Upotrebe jezika mogu se, kao i stilovi života, definirati samo u međusobnim odnosima. U izrazima: „uglađeni“, „birani“, „plemeniti“, „povišeni“, „njegovani“, „uzoriti“, „otmjeni“ sadržana je negativna referencija na „opći“, „svakidašnji“, „obični“, „razgovorni“, „familijarni“ jezik ili, još dalje, na „pučki“, „neuglađeni“, „grubi“, „nemarni“, „nepristojni“, „trivijalni“, „vulgarni“ jezik, da i ne spominjemo „šatru“, ili „žargon“, „crnački“ ili „sabir“. Legitimni je jezik, prema tome, poluumjetni jezik koji mora biti održavan neprekidnim ispravljanjem, što je istovremeno zadatak specijaliziranih ustanova i pojedinačnih govornika. Posredstvom svojih gramatičara, koji utvrđuju i kodificiraju legitimnu upotrebu, i svojih učitelja, koji tu upotrebu nameću i podučavaju bezbrojnim korigiranjima – efekt nametanja autoriteta jezičnih kompetencija, obrazovni sistem i ovdje, kao i na drugim područjima, nastoji proizvoditi potrebu za vlastitim uslugama i vlastitim proizvodima, to jest za ispravljačkim radom i ispravljačkim oruđima malograđanske hiperkorektnosti. Jednaki u slobodi, ljudi su nejednaki po sposobnosti da se svojom slobodom na autentičan način služe i samo »elita« može ovladati općenito ponuđenim mogućnostima pristupa slobodi „elite“. Ima li kraja bizarnostima? Condillacovska teorija, po kojoj je jezik metoda, omogućava poistovjećenje revolucionarnog jezika i revolucionarne misli: reformirati jezik, očistiti ga od upotreba vezanih uz staro društvo i nametnuti ga zatim tako očišćena — to znači nametnuti misao koja je i sama očišćena i moralno pročišćena. U procesu razrade, ozakonjavanja i nametanja službenog jezika školski sistem vrši presudnu funkciju: on „stvara sličnosti iz kojih nastaje zajednička svijest, taj cement nacije“. A Georges Davy ide i dalje i podsjeća na funkciju nastavnika kao učitelja govorenja koji je samim tim i učitelj mišljenja: „On (nastavnik) po svojoj funkciji svakodnevno djeluje na sposobnost izražavanja svake ideje i svakog osjećaja: na jezičnu sposobnost – na službeni jezik i političko jedinstvo.

8.

Predmetnost se ne pojavljuje svijesti na proizvoljan način. Svijest nije zbirka pojedinačnih doživljaja, nego su svi doživljaji vođeni svrhovitom snagom intencionalnosti u jedinstvo struje doživljaja. Svakoj određenoj vrsti predmetnosti odgovara jedna određena vrsta korelativnosti i način dolaženja do danosti. Činjenice su tema pojedinačnih znanosti, a ne subjektivni načini zahvaćanja tih činjenica. Nasuprot tome, predmeti eidetskih znanosti nisu činjenice, već biti. Mi smo, kako Husserl kaže, u svojoj naivnosti zaljubljeni u predmete. Da bi transcendentalni fenomenolog pristupio svom predmetnom području on se mora osloboditi vjere u naivnosti i zaljubljenosti u predmete koji su u egzistirajućem svijetu. Tu vjeru treba precrtati, staviti u zagrade, treba jednim udarcem potopiti svijet skepsom koja se zove epoche, pomoću koje se otvara područje transcendentalne subjektivnosti. Fenomenološka spoznaja izvršava se kao zrenje, kao gledanje, kao intuicija čistih fenomena. Ili se radi o transcendentalnoj predmetnosti stvari u prostoru – eidetske biti ili doživljaju drugih osoba. Ili se radi o imanentnoj predmetnosti koja pripada egu i njegovoj doživljajnoj struji – ekstimnoj, aleatornoj, afektivnoj. Presudna razlika između transcendentnog i imanentnog iskustva je ta da transcendentno iskustvo nikad ne sadrži kao realno stanje u sebi, ono je izmišljeni smisao ili smisao neke stvari po sebi dan u osjenčenjima ili u horizontu neodređenosti, a „ja“ koji izmišlja smisao zove se transcendentalnim. Problemi koji nastaju iz ove korelacije zovu se transcendentalnofilozofskim. Svijet, po smislu i važenju za mene, je konstituiran kao intersubjektivan, kao onaj koji pripada zajednici subjekata koji komuniciraju. Naš je svakodnevni stav personalistički ili životnosvjetovni u kojem smo svi mi kada živimo zajedno, razgovaramo, jedan drugome pružamo ruke, kada smo u međusobnom odnosu ljubavi i nenaklonjenosti, mišljenja i čina, pitanja i odgovora; onoga istoga u čemu smo, kada stvari koje nas okružuju upravo promatramo kao našu okolinu, a ne sukladno prirodnim znanostima kao objektivnu prirodu. Čovjek je biće po kojem ništa dolazi na svijet. Iz ničega u ništa do konačne slobode. Radnik koji radi u tvornici ne proizvodi samo pamučne tkanine. On proizvodi kapital, on proizvodi dominaciju kapitala nad radom, on proizvodi vrijednosti koje iznova služe tome da se njegovim radom zapovijeda i njime stvaraju nove vrijednosti. Na jednome od predavanja u Zagrebu na Subversive festivalu Žižek je opisao „lukavstvo uma“ sljedećim riječima: nepalski svećenici ispišu na papirnate trakice molitve ili najbolje želje koje se tiču zajednice i objese ih uz zvončiće na drveće. Vjetar protrese grane na kojima su papirnate trakice i zvončići, njihova zvonjava privlači duhove. Prisustvo duhova djeluje blagotvorno na biljke, životinje i ljudske odnose. Za to vrijeme svećenici uživaju u bordelu. Nešto slično radi i buržoazija koristeći se lukavstvom uma. Oni svoje želje za profitom objese oko vratova radnika kojima je u proizvodnim odnosima, motivacija, umjesto vjetra, nevidljiva ruka tržišta uz konkurenciju i otuđenost kao sablasne i slijepe sile, iz kojih je građansko mišljenje napravilo svoj najviši teorijski i praktički fetiš. Dijalektička sinteza navedenih imanentnih proturječja protuljudske biti kapitalizma je život buržoazije po bordelima. I u bordelu će biti sve dok ostaju vladajuća klasa. Time humanističko riješenje problema čovječanstva samo sebe ukida. Samo je klasa, kaže Georg Lukacs u knjizi Povijest i klasna svijest, a ne rod koji je tamo neki kontemplativno-stilizirani, mitologizirani individuum, sposobna da se praktički prevratno odnosi spram totaliteta zbiljnosti. Da bismo spoznali neku epohu, moramo prekoračiti njene granice. Moramo prekoračiti opsjednutost robom, komunikacijom, monetarnom apstrakcijom i opsjednutost sigurnošću, brzinom i nekoherentnošću, moramo prekoračiti širenje komunitarnih, religijskih, rasističkih i nacionalističkih strasti, postati u očajanju subjektom istine, u odmaku samoga sebe od sebe. To je zadatak antifilozofa, gnjevnog u mišljenju, s beskompromisnim pogledom na vlastiti život.

9.

I za kraj, ako je trenutak poseban, vino prvorazredno, hrana jednostavna, društvo miroljubivo ili ljubavno a čaša kristalna, kucnite se jer svaki put kad čujete zvonki zvuk čaša znajte – jednom su revolucionaru upravo narasla krila. On će vas pitati: jeste li djelovali u skladu sa željom koja vas nastanjuje? To pitanje nije lako izdržati. Jedina stvar zbog koje se može biti kriv jest kada se popusti glede svoje želje. Vrhunsko vino treba popiti u svakoj prilici, na bilo kojem mjestu i iz bilo kojeg razloga. Isto vrijedi i za vođenje ljubavi – u svakoj prilici, na svakom mjestu i ne izmišljajući razloge. Ili, samo sjednite pod indijsku svetu smokvu pipalu, tako je Gautama postao Buda, predavši se askezi, ostvario je nirvanu, oslobođenje od svih žudnji, patnji i mentalnih aktivnosti. Živo i umirujuće biće stabla jest njegov neprekinuti zajednički život sa zemljom iz čega proizlazi drugo još bitnije svojstvo – dvospolnost. U stablima nema dvostrukog uzbuđenja nego dvostrukog mira. Oba su se spola okrenula jedan prema drugom. Stabla su potpuna opreka hermafroditu. Hermafrodit je loše riješena, a stablo dobro riješena rastopljena dvospolnost, stabla su brak. Stabla žive zajedno s hranom, u stablima žive oba spola zajedno. Spolovi su u stalnom zagrljaju, posve, kao što su stabla u stalnom zagrljaju sa zemljom. Samo što je zagrljaj dvaju spolova u stablima jači. Stabla se od hrane mogu odvojiti, iako ih to stoji života, mogu se iskopati, korijenje im se može izvaditi ili istrgnut iz zemlje. Dva se spola ne mogu odvojiti, ne može se iskopati muškarac, ne može se istrgnuti žena. Stabla su u stanju života u kojem se spolovi još nisu međusobno odvojili, oni već postoje, već se mogu vidjeti, ne poput kamenja u kojem nema ni traga spolnosti, stabla imaju spol, ali dva spola, dva u jednom, stopljena nerazdjeljivom prisnošću jedan prema drugom. U svakom je stablu brak sklopljen doživotno, neraskidivo. Postoji li uopće neko ponašanje, u smislu bijega od sebe, negiranja sebe, koje bi moglo otkriti ili sugerirati čovjekov odnos sa svijetom, sa istinom, sa srećom? U laži skrivamo istinu od drugih, a u lošoj vjeri skrivamo istinu od samih sebe. Ukratko, svaka filozofija, pogotovo ako je utemeljena na kompleksnim znanstvenim spoznajama, inovativnim umjetničkim djelima, revolucionarnim politikama i intenzivnim ljubavima, jest metafizika sreće. U suprotnom nije ni vrijedna truda. Ako želiš postati nešto drugo od onog što ti je naređeno da budeš, badiouovim riječima, uzdaj se samo u susrete, budi vjeran onome što je službeno izgnano i ustraj na stazama nemogućeg. Skreni s puta. Tek ćeš tada moći, kako kažu posljednje riječi uzvišenog Beckettova teksta Loše viđeno, loše rečeno, „upoznati sreću“. U knjizi „Umijeće pobune“ Geoffroy de Lagasnerie kaže: „Kultura anonimnosti, poimanje politike i, općenitije, prakse odnosa s drugima koji se odvijaju bez mogućnosti identificiranja subjekta koji se njome bavi, u središtu su toga prostora borbi. Naročito, predstavljaju središnju točku pokreta kao što je Anonymous. Mogli bismo reći i više od toga: ovaj pokret promjenjivog oblika, bez strukture, nije kolektiv organiziran oko neke precizne političke linije, nego oko tog novog načina anonimnog djelovanja. Nije poznato odakle dolazi prosvjed, tko djeluje ili tko tvori skupinu koja se u nekom trenutku virtualno ujedinjuje oko ovog ili onog povoda. Tu se silu ne može identificirati. Ne može prema tome funkcionirati s utvrđenim “zahtjevima”, službenim “glasnogovornicima”, ovlaštenim “predstavnicima” itd. Frédéric Bardeau i Nicolas Danet zapažaju da je anonimnost središnji element cyber-kulture, posebno s prakticiranjem avatara. Također naglašavaju da članovi Anonymousa „s velikim zadovoljstvom zavaravaju svoje promatrače zamećući svoje tragove, kao u tekstu objavljenom na jednom od njihovih glavnih komunikacijskih kanala, portalu anonews.org: „Nitko ne govori u ime Anonymousa. Ništa nije službeno. Nema videozapisa. Nema intervencija. Pa ni ovo priopćenje za javnost, iako ga je izdao nepoznat broj anonimnih sudionika u nepoznato vrijeme i na nepoznatom mjestu i anonimno je objavljen online, ne govori u ime Anonymousa.“ Banksyjeva poruka glasi: ako imaš nešto za reći i želiš da te čuju moraš nositi masku! Ima dosta metafizike u tvrdnji da nitko nema pojma ni o čemu; ima dosta ontologije u činjenici da svi misle samo na vlastito dupe. Oni koji slušaju glazbu siti i pripiti nakon nekog vremena zaborave što je glazba. Glazba je otok nasred oceana do kojega se stiže utapanjem u oceanu. Poezija otvara vrata percepcije singularnosti, piše Franco Berardi Bifo u knjizi „Pobuna“ i nastavlja: Poezija je eksces jezika, poezija je ono u jeziku što se ne može svesti na informaciju i što se ne može razmijeniti, no što otvara prostor novom zajedničkom temelju razumijevanja, dijeljenog značenja, stvaranja novog svijeta. Poezija je singularna vibracija glasa, ta vibracija može stvoriti odjeke, a odjeci mogu proizvesti zajednički prostor.