Posredstvom globalnih medijskih imperija i regionalnih televizijskih servisa, nama se krajnje agresivno pokušavaju nametnuti kulture dalekih entiteta i savremena gibanja u umjetnostima tzv. zapadnih zemalja, nekadašnjih sila i satelita istočnog bloka.

Na taj način, ostajemo uskraćeni za temeljno upoznavanje istorijskih bogatstava, relevantnih geopolitičkih mijena i aktuelnih smjernica naše autentične makrodomovine – Mediterana i sjaj njegovog nasljeđa.

Nesumnjivo je jedna od najefektnijih studija ovog sižea Mediteran, prostor i istorija Fernana Brodela (1902-1985), jednog od najserioznijih istoričara XX v. koji je svoju veličinu i popularnost stekao studijom Mediteran i mediteranski svijet u doba Filipa II. Ona predstavlja svojevrsni otklon i jednu od posljednjih linija intelektualne i lične odbrane našeg Mediterana od prepotentnog i robotizovanog svijeta globalizacije. Poznato je da se na obalama mediteranskog mora formiralo nekoliko, veličanstvenih civilizacijskih krugova još uvijek nedovoljno izučenih i valorizovanih.

Počevši od kritskog i mikenskog, hititskog i asirskog ekonomskog i kulturnog procvata, preko Fenikije čije luke, pomorci, trgovina i državna moć osvajaju zapadni Mediteran, tada proširen od Levanta do Heraklovih vrata, i konačno do Kartagine koju 146. godine prije Hrista, silom oružja, sa istorijske pozornice uklanja Rim. Igrom tragičnih sudbina, sve ove civilizacije nestajale su pod još nerazjašnjenim okolnostima. Jedni sumnjaju na upade tzv. pomorskih naroda, drugi na kataklizmične faktore klime a treći pak razloge nestanka traže u erupcijama vulkana ili poplavama. Izgleda da su svi ovi analitičari blizu istine jer se tadašnje prokletstvo samouništenja, nekim čudom, transponovalo u našu sadašnjicu. U tijesnoj vezi istorijske i geografske geometrije zapažamo da taj isti, asketski, misteriozni i, s pravom, apoteozirani Mediteran, odnosno njegove linije razgraničenja (granice od Krfa i Otrantskog kanala do Sicilije i Tunisa) dijele i današnji svijet Evrope na dvije civilizacijske polulopte, desna je Istok a lijeva Zapad.

Zar je nadalje potrebno podsjećati da se renesansa širi Starim kontinentom iz Firence, barok iz Rima, islamski sakralni objekti iz Istanbula nadahnuto se kopiraju u Persiji, Marko Polo, Đenovljanin, približava nam kulturu Kine, Kolumbo, taj pomorac mediteranske nacionalnosti, otkriva Novi svijet, Ameriku… Zato je istorijska, duhovna, kulturna i geostrateška, nadasve, slavna i anatemisana legitimacija Mediterana ovjerena zlatnim potpisom svih nestalih i izumrlih, stagnirajućih i aktuelnih civilizacijskih ukrštanja, sjedinjavanja, mimoilaženja i trajanja na njegovom plodnom tlu a ono je, poput mrijestilišta, savršeno za svaku progresivnu misao i kreaciju. Naravno, ni svaki vid dekadentnosti na Mediteranu ne treba isključivati. Naprotiv! Iz tog razloga, ne čudi ljepota i provokativnost stečenih utisaka što Brodel nadahnuto saopštava – Putovati po Mediteranu znači pronaći svijet Rima u Libanu, praistoriju na Sardiniji, grčke gradove na Siciliji, arapsko prisustvo u Španiji, turski islam u Jugoslaviji. To znači ura njati do u najdublje vrijeme, do megalitskih građevina na Malti ili do piramida u Egiptu. To je susret sa drevnim stva rima koje su još uvijek žive, koje dodiruju ultramoderno… Kako se svjet(l)onosna i drevna mediteranska galaksija, kao nevjerovatno kompleksan svijet volšebne simbioze međusobno konfrontiranih naroda, iskustava, baština, religija, duhovnosti, jezika, ideja i običaja i plemenito prožetih, impregniranih i obogaćenih kultura, doista zasnivala na nužnoj ali i ontološki skopčanoj familiji heterogenih civilizacijskih gena, tako stičemo mišljenje kako taj kontinuirani i krvavi antagonizam između Zapada (latinizam, hrišćanstvo), Istoka (pravoslavlje) i islamskog svijeta ne donosi samo pustoš, već svi postajemo gubitnici. I takav odnos nerijetko biva relativan jer su religiozne podjele na Mediteranu, koliko god čvrste i kanonizovane, izazivane vještački u cilju interesa velikih sila i vrhovnih vjerskih poglavara u službi politike i ekspanzionizma.

Kao u svim fantastičnim tokovima istorijskih preplitanja, Mediteran se profilisao u relativnoj drugačijoj završnici, posebno u pomenutim sukobima zarad vojne, ekonomske i kulturne dominacije jednih nad drugima, držeći svoje sredozemstvo kao krunu duha.

Tu niko ne postaje subordiniran ali ne i neoštećen, svi su pobjednici! Zašto? Od tada pa do današnjih dana evidentni su niski udarci suprotstavljenih civilizacija.

Uprkos istorijskim traumama i opravdanim ratovima, možemo sa sigurnošću utvrditi da sudari različitih etnikuma i njihovih kultura Mediteranu donose neizmjernu

duhovnu valorizaciju jer upravo magično klupko tri naizgled disharmonične civilizacije svoja najintimnija osjećanja ljubomorno čuva za Mediteran i njegovu otmjenost ili, kako Brodel kaže, nekada jedan svijet, jednu planetu…

Sredinom XVII i početkom XVIII vijeka dolazi do engleskog otimanja Gibraltara. Mediteran postupno gubi moć i povlači se u sebe da bi mu prokopavanje Sueckog kanala donijelo totalni trgovinski krah. Ipak, 1956. godine Naser nacionalizuje kanal ali nakon toga ni Englezi, ni Holanđani, ni Francuzi, ni Španci, ni Italijani nijesu ostvarili dominaciju na Mediteranu. Svjedoci smo da su danas njegovi faktički tutori zapravo američki ili, u skromnijem obimu, ruski oligarsi, njihovi tankeri i vojno brodovlje iz zjapećih čeljusti NATO pakta ali, što je najpogubnije, i njihova propagandistička svakodnevna kultura neprekidnog glumljenja dežurnog svjetskog šerifa koja korijene na Mediteranu zasigurno nema.

Bez obzira što povijesno, kulturno i aksiološko vrijeme Mediterana ne utiče u delte naše kontaminirane stvarnosti, ipak, želim vjerovati da se mediteranstvo, kao moja istinska konfesija, može i mora sačuvati u skrovitom trezoru naše svijesti, memorije, intelekta i, nadasve, srca! Tako agresivne pesnice istočnog i prekookeanskog svijeta, uprkos nadmoći, na meni ostavljaju modrice – ali baš one u kartografskom obliku mediteranskog basena. Takođe, pješčani sat Sredozemlja odavno ne funkcioniše, nekada su ga kontemplativni otkucaji od Propercija i Homera, preko Njegoša i Dantea do Kavafija, Montalea ili Ungaretija okretali, održavajući ga u životu. Od Svevišnjeg koji je izgubio sve nade u nas i od naše civilizacije kiča i licemjerja, Sredozemlje ne može očekivati ruku pomoći da njegov pješ čanik pokrene.

Ova Brodelova studija omogućuje da još podrobnije preispitamo sebe i još bolje se upoznaom sa sobom. Konačno, današnja vremenska i geopolitička, donekle kulturološka i komunikaciona pozicija Mediterana, figurativno rečeno, odražava sliku skamenjenog broda nasukanog na sopstvenu hrid i ophrvanog bjesomučnim talasima iz zaboravljenog bića i ostatka svijeta.

Ako neko u skorijoj budućnosti nađe kormilo plovila strujama hitnuto na obalu, velika je enigma hoće li ga koristiti za gradnju Novog broda budućnosti koji bi plovio novim maršrutama postdoba.

Zbog svega navedenog i zaobiđenog, Mediteran bi to itekako zaslužio. Ključno je pitanje, međutim, da li mi – mediteranski narodi, danas dezorijentisani i autodestruktivni, uopšte zaslužujemo ulogu obnovitelja moderno transformisanog mediteranskog bića i blagodeti njegovog prosvjetljenja.