Smrt pjesnika kao vijest došla je u mejlu s nekog bloga, vlasnik je entuzijast koji prevodi i objavljuje tuđu poeziju. Uz pjesmu A. D., bila je godina smrti, poklapala se s onom u kojom sam čitala. Istodobnost osvještenja smrti i vremenitosti. I tragike odlaska, kao grčki hybris, na magistrali, u zimsko jutro, dežela. I posljednji susret, u kafiću, blizu rijeke, knjiga koju predajem pjesniku i odlazim dalje, prema vlaku koji opet vozi v daljave. Riječi, tišine, razmaci, ekran kompjutora na kojem vise brojke, meškolje se još živa slova. I kao da se dogodio blagi rasap epohe, nižu se ljubljanski dani aktivizma i sjete, prije kraja kulminacije, nakon koje više nije moguć povratak u Emonu. Nekog ne moraš vidjeti više od dva, tri puta, da si svjestan postojanja, i sumraka i vedrine, blagih pogleda Emone koja se sigurna i sad kupa u odsjaju zubatog sunca, koje je siječanj presjeklo na dvoje, i sad polako dani postaju duži. A pjesnici leže već na pragovima nove svjetske iluzije…