Setim se kako beše lep,

nad vodama dubokim nekim,

kao Mesec beo,

sa lukom tankim i mekim,

jedan most.

I, vidiš, to uteši me.

Ne zavisi od mene.

Dosta je da tog dana,

zemlja oko mene zamiriše preorana,

ili da oblaci prolete,

malo niže,

pa da me to potrese.

Ne, ne od mene.

Dosta će biti ako, jedne zime,

iz vrta jednog zavejanog

istrči neko ozeblo, tuđe, dete

i zagrli me…