Na oproštaju s dragim i bliskim ljudima Britanci i Ameri – barem tako sugeriraju njihovi filmovi – često ispričaju kakvu šaljivu zgodau ne nužno po pokojnika najpohvalniju, ali naprosto da usred tuge prizove neki osmijeh dragosti, životne vedrine i veselja jer smo imali povlasticu poznavati osobu s kojom se upravo rastajemo i koja je moguće i nama podarila to životno veselje i vedrinu za dugog i plodnog života.
Pa evo, na rastanku od dragog gospodina Šeparovića, kojega sam rado zvao u emisiju a on se još rađe tim pozivima odazivao, ispričat ću jednu takvu zgodu koja se kaže anegdota:
Željko Malnar jedne večeri, a zanimljivo, bila je baš stara godina, nije imao pametnijeg posla nego dosađivati se, a dokolica je vražje igralište.
I, uzme deda telefon i načas zastane, pa izabere broj i nazove rezidenciju Šeparović.
Velim, stara godina, tko koga u to vrijeme naziva, oko 19 je sati, što je važan, presudan fakt, i ozbiljnom i uzbuđenom intonacijom Malnar počne svoj govor i prije no što mu je, očito gospođa Branka, kako će se u Željkovom solilokviju ubrzo uvidjeti, išta uspjela kazani to halo:
– Pa gdje ste vi? Pa pita predsjedni da gdje ste? Samo se vas čeka…
– O…oprostite… tko čeka… tk…
– Pa predsjednik Tuđman. Vas. Samo se vas još čeka.
– Gdje?
– Kako gdje? Pa na Pantovčaku. Pa dobili ste poziv.
– Kakav poziv?
– Pa za proslavu Nove, gospođo Šeparović. Vi i gospodin Šeparović. Svi su tu samo vas nema. A znate kako je predsjednik Tuđman perceptivan. On je to odmah primjetio.
– Kakvu proslavu? Pa nas nitko nije…
– Ma nemojte molim vas, nije sada ni vrijeme ni mjesto. Zvali smo vas kao i sve na vrijeme. Sigurno ste dobili poziv. Morali ste. Uostalom, hajde, čekamo vas. Obucite se i dođite.
I. da to make long story short, jer nije prigoda da baš komedijam, gospođa Branka to prenese gospodinu Šeparoviću, što će, odjenu svećano ruho, švarcvajz i leptirmašna i to, i u taxi, brzo, put Pantovčaka.
Malnar je u međuvremenu sjeo na motor i otišao također na tu adresu, parkirao se preko puta recepcijske kućice, zapalio pljugu i posmatrao. Ustvari, ne postoji u hrvatskom izraz za tu vrst pogleda. Jako je to složeno a ja nemam kaj sad časa časiti, žurim da saopćim radnju.
NIje trebalo dugo i eto ti Šeparovića, izlaze u mrklom vlažnom mraku sjevera grada Branka i Zvonimir iz taxija, izlazi i gardist iz objekta, dobro veče, dobro veče, mi smo došli na proslavu, koju proslavu, Nove godine, oprostite, da, da, baš su nas zvali, čeka nas predsjednik, oprostite to je neka zabuna… i tak.
Malnar gleda, sasvim mirno, u kutu usana titra jedna nejasna sjena kao lepet crne pelerine na noćnom vjetru, zrije srž situacije, sjeda na Vemaxa, i odlazi put Prekrižja, pa dolje, niz Cmrok, u jantarni neon i legendu.
Kako su kasnije Šeparovići proslavili dolazak najnovije godine, ne znam.
Znam jedino da život ima i svoju šaljivu, vedru stranu, i da život prof.dr.Zvonimira Šeparovića nikako u tom pogledu nije oskudijevao.
Dragi profesore Šeparović, laka vam ova teška hrvatska zemlja.
radio gornji grad 
