Sve je počelo smrću Marka Brecelja, tko će otić na sprovod. On nam je bratić, a ima nas u Švedskoj, Americi, Sarajevu, Rijeci, Zagrebu, Srbiji, Irskoj, Njemačkoj, Engleskoj, strateški smo pokrili cijeli svijet i Balkan. Pa smo se sjetili da je naš pradjed Čavić, i prababa Deva, prodali tada 200 svojih sela i otišli u svijet strajbat lovu. Al je školovao i djecu. Nešto su mu i djeca napravila, osim biološke djece, sve odreda pomaknuti obrazovani luđaci, većinom profesori inženjeri, izumitelji. Hotel Poštu i tvornicu namještaja u Sarajevu, su nam uzeli. To naše raspikućstvo je genetski uvjetovano, plus otimačina kasnije pola Vinkovaca al nema veze. Bili smo jedna divna, totalno disfunkcionalna obitelj, koja se nije umjela nositi s kao normalnim uokvirenim životom drugih obitelji.

– Marko neće doć na ručak, jer gađa petardama neki američki brod. (brod je bio američki nosač aviona). – Gdje gađa? – U luci. Baca neke petarde na njega. Starci su samo molili boga da mu taj nosač ne uzvrati, da Koper ne sravni sa zemljom. Prezirao je, i to je genetski kod nas: malograđanštinu, lažne moraliste, klanjanje i poslušnost šatro nekim dužnosnicima, bilo kojim i kakvim i bio “meki terorista.”

A Marko bi rekao:

“Jučer su mi u žilu transplantirali dvije kesice zgusnutih eritrocita, pa sam bolje nego inače.” Njegova Arijana je umjesto da ga dovede doma, pokupila torbu s njegovim stvarima. U ponedjeljak će ga ujutro pozdraviti, prije nego ode u Ljubljanu. Vratit će joj se u prahu.

“Trajalo je tri godine nakon dijagnoze mijelofibroze, šest mjeseci manje od prosjeka. Ali sigurno je dao mnogo više od prosjeka sebe tijekom godina. Kao uvijek.”

Marko bi rekao: “Ovaj trenutak iskorištavam za oproštajno “Do neviđenja!”

Bio je ludi bog treće generacije u familiji ludih, al slijedimo ga, svak na svoj način. Ali vjerno da.