Život je sranje! Pomislio je gledajući oglas za posao, javio se za posao pomoćnog radnika na jednom gradilištu. Pun mi je kurac tih usranih poslova, usranog života, progovori u sebi, dok se samo zavalio na svoj krevet, pritom slušajući kazete sa svog kazetofona.
Stigao je na posao, javio se nadređenoj osobi, koja ga je uputila što mora sve raditi. Bila je veljača, puhala je tako jaka bura, da mu je jedini izvor topline bila šalica kave koju bi ispio kada bi uhvatio daha od posla. Dok je ispio kavu, primijetio je poznato lice, a to je bio je Nikola. Nikola je, poput njega dijelio ljubav prema filmovima, kao i prema glazbi. Dok je on više preferirao Sepulturu, Nikola je bio više bio za Megadeth, no bez prevelikog razmišljanja su se složili da uz navedene bendove, filmovi iz te dekade imaju posebnu čar. Kao veliki fan glumca Jean-Claude Van Dammea, Nikola je vodio stranicu na Facebooku koja je bila posvećena njegovom filmskom opusu. Došlo je vrijeme pauze, i tako njih dvojica su provela diskutirajući; Jebate, u kakvoj pripizdini živin?! Ono, kad se sitim, koliko sam ljudima učinia, napravia uslugu, kad ono kurac, a kad ono Jean-Claude Van Damme pošalje govornu poruku di mi se zahvaljuje. Slušao je dobro njegove riječi, a sve što je mogao bilo je kimnuti glavom, jer se i njemu dogodila slična situacija kada je dobio cd, soundtrack iz filma s posvetom njegovog omiljenog redatelja. Pogledali su oko sebe, na svoje kolege s kojima su radili; sve što se svodilo bilo je nogomet, Hajduk, kladionice i pornografija, dok je cajka treštala na najjače koliko je mogla. Bez prevelike dileme složili su se s komentarom s YouTube snimke anime serije Hokuto No Ken: čudni magični kung fu, neodoljiva muškost, tone opakih one-linera i nevjerojatan “klasični” metal soundtack. Može li ova emisija biti više od 80-ih? Zapravo, što čovjeku zapravo treba više od toga u životu?
Došao je kraj smjene, uputio se kući, no ubrzo otkrio je da nešto izgubio. Popipao je džepove, i shvatio je da je izgubio ključ od kuće. Brže-bolje se vratio kako bi našao svoj izgubljeni ključ. Pronašao ga je, no uz ključ, pronašao je nešto drugo. Bolje reći, pronašlo je njega.
Iako je bilo gradilište, pa samim time sve je bilo u totalnom neredu, no primijetio je nekakvu zgradu, za koju nije znao da je tu. Približio joj se, osjećajući nekakvo nepoznato strahopoštovanje koje do tada nije znao. Vidjevši natpis na zgradi VIDEOTEKA, samo je ušao u tu zgradu, kao da je nešto povuklo. Izvana ta zgrada je djelovala kao stvorena za rušenje, no kada je zakoračio u nju, bila je sve samo ne ruševna. Unutra je djelovala kao da je nova novcata, u stilu 80-tih, s policama VHS kazeta koje su stajale kao da nije riječ o videoteci već Aleksandrijskoj knjižnici. Samo je stao pogledao oko sebe sve te VHS kazete, s upitnikom oko glave gdje je ovo završio. Kao u svakoj videoteci, svaka polica je imala natpis o žanru koji je stajao iznad, dok su okolo stajali slike zvijezda kao što su Arnold Schwarzenegger, Sylvester Stallone, Dolph Lundgren, Kurt Russell, Mel Gibson, Jean-Claude Van Damme. Čovjek bi pomislio da je riječ o svecima,apostolima koje bi vidio u crkvi na misi, dok je umjesto Djevice Marije i Marije Magdalene bile su Sarah Connor i Ellen Ripley. Samim time, iznad pulta je stajalo Sveto Trojstvo: John Carpenter, John McTierman, James Cameron, kao da nije uopće riječ o pultu već kakvom oltaru. Jebate, ovo je vrh vrhova, pomislio je , kao da sam u pravoj videoteci. Približio se pultu kao što se ljudi približavaju oltaru u crkvi tijekom svete mise,bila je nekakva odjeću na podu. Podigao ju je kako bi vidio što je točno, a zapravo je bio kožna motociklistička jaketa, kao i majica Sepultura Beneath The Remains. To se traži pomislio je. Samo najbolje od najboljeg iz 80-‘ih!
Svanulo je sunce, a on se upravo probudio iz kreveta, i prvo što bi pomislio da je zapravo bio samo san, dok nije shvatio da je na njemu ona odjeća koju je pronašao u videoteci. Otišao je do ogledala, kako bi se umio i došao k sebi. Pogledao se u ogledalo i primijetio je nešto neobično u vezi svog izgleda; lice je bilo isto, no nekako čvrsto, poput stoika, dok ruke i noge su bile poput Golijata. Skinuo je svu odjeću sa sebe, i imao je što vidjeti: bicepsi,tricepsi, kvadricepsi su bili tako bili golemi, imao je osjećaj da će jednostavno eksplodirati od toliko mišića. Obukao se. Vani ga je opet čekalo iznenađenje; iako je sve bilo moderno, s današnjom tehnologijom, no bilo je drukčije. Bilo je kao u 80-ima.
Izašao je kako bi bolje vidio, pa samim time shvatio što se u stvari dogodilo. Vidio je ljude u prolazu, koji su pametne mobitele, sa sobom nosili kazetofone s kazetama. S kazetofona je treštala glazba, kao bi treštala cajka na poslu gdje je radio, a na televiziji je primijetio poznata lica. Bili su to Peter Star & Cviki, dva tipa koji su često visili na Matejuški ili u svom omiljenom bircu, a sada su bili poput Axel Rosea I Sebastian Bacha, promovirajući novi album, kao i turneju s Montley Crue. Iznenada glazba s kazetofona je prestala svirati zbog izvanrednih vijesti. Iz najčuvanije i najsigurnijeg zatvora je upravo pobjegao opasan zločinac i međunarodni terorist, poznat pod nadimkom Batty, stoga vlasti upozoravaju građanine da ako vide nešto sumnjivo, da što prije dojave. Na pametnim mobitelima, tabletima, i televiziji, prikazali su Bettyev lik; plava kosa koja je bila flat top,plave, prodorne oči, lice prepuno ožiljaka, koji su se stapali s tetovažama ispod vrata. Dok su svi gledali u njegov lik koji je bio prikaz na svim mogućim medijima, njega je privuklo nešto, skroz drugo. Preko puta se čula nekakva glazba, i nekakva figura koja se kretala na ritmove te glazbe. Približio se kako bi bolje vidio o što je to točno,a i imao je što vidjeti; ženska figura, boje čokolade letjela na okolo poput zvrka, dok je njena duga, kovrčava kosa letjela na sve strane. Zastao je, sav opčinjen njenim likom, dok je ona skakutala po plesnom studiju. Tako je stajao, gledajući u nju, da je izgubio osjećaj za vrijeme i prostor. Ubrzo je počela padati kiša, a on je potrčao u zaklon u obližnji kafić. Naručio je kavu i sjeo pored televizora. Ponovno su bile izvanredne vijesti, o teroristu Bettyju, kako on i njegove kolege iz terorističke organizacije su uzeli su neke civile kao taoce i žele da se oslobode njihove kolege iz zatvora ili u protivnom, svakih sat vremena će likvidirati po jednog od taoca. Jebate, pa ovo je stvarno kao u filmu?! Pomislio je dok je ispio gutljaj kave, a jedan od gostiju je kazao da sada junak potrebniji nego ikad. Zatim je u kafić ušla ona djevojka koju je vidjeo kako pleše. Sjela je za stol pored prozora. Iako mu je ona okupirala pažnju,bilo je nešto čudno; dvojica tipa sa sačmaricama uletjeli su kako bi opljačkali lokal. Dok su ljudi u strahu dizali ruke u zrak, jedan je držao oko na njih, drugi je skupljao novce. Nije znao što mu je činiti, jer je dobro znao da se ovakve stvari događaju samo u filmovima, stoga je pretpostavljao da samo sanja. Približio se jednom od bandita, smatrajući kako će se uskoro probuditi , no nije. Osjetio je tvrdu cijev sačmarice na svojim prsi ma, a banditove oči samo što ga nisu propucale. Isti onaj osjećaj koji ga je odveo u videoteku, sad ga je ponovno obuzeo. Ggolim rukama iščupao mu je sačmaricu iz ruke, strgao je bez ikakvog problema. Zatim ga je uhvatio s obje ruke i izbacio ga kroz zatvorena vrata, dok su stakla s vrata letjela na sve strane kao da je riječ o običnoj igrački.
Drugi bandit koji je skupljao novce, primijetio je da nešto nije u redu. Dozvao je kolegu, no kada je vidio što se dogodilo, opsovao je sve što se opsovati da, pa je zapucao u plafon kako bi dao do znanja što slijedi. Potražio ga je kako bi mu očitao lekciju, no ponovno je dobio onaj osjećaj, iz džepa je izvadio nož i bacio ga poput pikado strelice, koji je zlikovca pogodio u ruku i onesposobio. Stajao je i gledao nered oko sebe, ljude koji su došli sada k sebi i bandite zavezali za obližnji stup. Njih je poslije privela policija. Jebate led, pa ja sam STVARNO u akcijskom filmu 80’ih,pomislio je.
Samo je sjeo za stolicu pored sebe. Kako ovo može biti zapravo realno? Nikako mu nije bilo jasno, što, kako, zašto, sve dok nije čuo nečiji glas.
Dobro si ih sredio, rekao mu je šef policije, Afroamerikanac koji je upravo jeo krafne. Ponudio mu je jednu, a on ju je uzeo i slušao je njegove priče o teroristu Bettyiju i njegovoj terorističkoj organizaciji. Kazao mu je kako mu treba kvalitetnih ljudi poput njega da ga savladaju pa ga moli za pomoć. Što je s Vašim ljudima? upitao ga je, zar nemate nekog tko je stvarno obučen za protu-terorizam? Imamo, odgovorio mu je i pokazao mu kimanjem glave prema njoj, djevojci koja mu je zapela za oko. Okrenuo se, a ona se samo javila njemu i šefu policije, koji mu je predstavio kao Emmu. Upoznaj junaka, rekao joj je šef policije, na što mu se ona približila i poljubila ga u obraz. Emma je ekspert za međunarodni terorizam, pa mi je palo na pamet da se vas dvoje udružite? Mislim da bi vi bili sjajna kombinacija! On i Emma su se samo pogledali, oči i oči, shvatili što im je činiti.

Betty i njegove kolege su držali taoce na nekakvom izoliranom otočiću, koji je nekada bio zatvor, a sada je neka vrst muzeja. Taoci su bili zavezani konopom, a na usta ušutkana selotejpom, dok su oko njih stajali teroristi, spremni na najmanji pokret upotrebe vatru. Po izrazu taoca, moglo bi se reći da već jesu. Teroristi koji nisu nadgledavali taoce, vršili su ophodnje radi mogućeg napada od strane vlasti. Dok su teroristi radili svoj opis posla, Betty je gledao kroz obližnji prozor kapljanje od kiše. Čekao je helikopter s kojim je trebao doći pregovarač s kojim je trebao sklopiti pakt; on će pustiti civile, a oni njegove kolege iz zatvora. Sve više i više se čuo zvuk helikopterskog propelera, dok na kraju cijeli otok nije odjekivao . No, ako nešto krene po zlu, za svaki slučaj, tu je skriveni detonator.
Šef policije je im objasnio sve što moraju uraditi; Emma bi trebala otići k Bettyu uspostaviti pregovore, no imat će ispod odjeće mikrofon za prisluškivanje, dok će on, jasno savladati Bettyjeve ljude. Jebate led, pa ovo je STVARNO kao u filmu?! Čudio se, pritom pokušavao se sabrati sve dok se helikopter nije zaustavio i začuo je šefa policije. Ispričao mu je kako je bila slična situacija, gdje je odred ninja pod imenom Crna Zvijezda, na Filipinima napale američku bazu, a cijelu stvar je spasio jedan američki vojnik, koji je zapravo bio i sam ninja. Helikopter se spustio na odredište, a njih dvoje, on i Emma, izišli su iz helikoptera.
Hoćeš li moći izaći na kraj s njima, upitao ga je šef policije, a on je na to nije odgovorio, već samo pokazao rukama na sebe, jer ipak nije on bilo tko. Znaš pravi si svetac, rekao mu je. Oduvijek me zanimalo odakle crpiš snagu, upitao ga je. Kao pravi svetac, odgovorio mu je dok je izlazio iz helikoptera. Od Svetog Trojstva.
Emma je krenula prema Bettyju, a pratila su je dvojica njegovih ljudi. Dobro je znala tko je,i kakav je, pa je samim time pretpostavljala da uz držanje taoca, ima nekakav skriveni plan na umu. Jedina nada joj je bila ON.
Upao je na drugu stranu otoka,i jasno savladao svakog pored sebe. Upao je u zatvor, gdje je, za nepovjerovati, teroriste koji su tu bili, savladao golim rukama. Koračajući kroz zatvor, naišao je na nešto. Približio se kako bi kako bi bolje vidio o čemu se u stvari radi. Znao sam, pomislio je. Prije ili poslije mora biti neka caka. Uzeo je detonator sa sobom,i jasno, još je sredio putem par terorista.
Betty, podmukli kučkin sin, kakav je, brzo je otkrio da Emma sa sobom ima uređaj za prisluškivanje,pa samim time je znao da ima društvo. Čekao ga je, spreman da se obračunaju.
Ostali smo samo ja i ti, govorio mu je Betty, kako bi bilo da ja i ti sredimo ovo na dobri,stari način? Na o je Betty izvukao svoj, vojnički nož, te nasrnuo na njega. Obranio se, te zadao Bettyju protuudarac. Nisi od priče, rekao je Betty, koji je na pitanje, umjesto odgovora dobio šaku u ravno u lice. Kao što vidiš, malo sam povučen, odgovorih. Zatim suletjele samo šake prema Bettyju koji se od silinih udaraca našao na podu totalno isprebijan. Sredio je negativce, oslobodio taoce, kao i djevojku. Zašto stvaran život ne može biti tako jednostavan?
Kako god bilo, Betty je živ i zdrav, no jebiga, mora tako biti, zbog nastavka. Neki će kazati da je ovo sve u stvari samo plod mašte, iako ga se znalo vidjeti u društvu jedne tamnopute djevojke duge kovrčave kose. Iako će reći da je ovo samo ovakve stvari mogu dogoditi jedino u filmovima iz 80-ih, kojih na žalost više nema. A ja sve što mogu kazati da seru, premda nismo više u 80-ima, one su i dalje tu,i žive u našim srcima. Jer uz one-linere, dobru akciju i onakav bombončić, šta čovjeku treba više u životu? 🙂