U knjizi feljtona „Ćaskanja u suton“ Stjepan Mihalić u tekstu „Dvije slavne lipe“  ističe kako su ga „opominjali“ različiti ljudi govoreći mu „pa što vi tu radite, vaše je mjesto u centru zbivanja“… Govorili su mu da će ga žabarija ugušiti, namještali su mu i posao s pristojnom plaćom u metropoli, ali Stjepan Mihalić nije nikad napustio svoj Karlovac. Nosio se s tom provincijalnom žabarijom, trpio je napade, ignoriranja, no unatoč tome ostao je vjeran svom kraju i njegovoj prošlosti, njegovim ljudima, krajolicima, umjetnosti. Uostalom, kritički dio vezan uz njegov grad je baš iz ljubavi nastao „jer što se voli to se i psuje“. Žabara i žabarstva ima svugdje, kako je točno zapisao, pa se stoga u svojim brojnim djelima upravo s tim fenomenom i obračunavao. U ovom kratkom tekstu neće biti iscrpno predstavljen njegov prozni, pjesnički, publicistički i dramski opus, već će se prije svega naglasiti važnost njegova rada u cjelini, posebno hrabrost da se ne odustane od svojih ideala, ljudskih, poetskih, dramskih, jer Mihalić je svjedočio intelektualnim poštenjem  i nepotkupljivošću koja je danas itekako rijetka. Mihalić nije pripadao niti jednom književnom klanu, to je uočio još Ivo Frangeš, a Branko Hećimović je u tekstu „Drame Stjepana Mihalića i njihova sudbina“ upozorio da se uopće ne piše o Mihalićevim dramama. Tako primjerice Krsto Špoljar u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti iz svog izbora izostavlja drame i predstavlja Mihalića isključivo kao prozaika, a i Senker u prvom dijelu „Hrestomatije novije hrvatske drame“ nije uvrstio Mihalićeva dramska djela. Podaci o izvođenju Mihalićevih drama mogu se naći u Repertoarima hrvatskih kazališta, a  sam autor bio je uključen u rad Pučkog kazališta, Dramskog društva, te potom Narodnog  i Karlovačkog kazališta. Upravo u Pučkom kazalištu upriličena je prvi put 1929. izvedba njegove drame Grbavica. U knjizi koju je još 2007. objavila Gradska knjižnica  „Ivan Goran Kovačić“ iz Karlovca, zastupljene su još i drame Maske, Bukovački, Patent i Mama mag. Te su drame na tragu ekspresionizma, krležijanske, inovativne, otvorene avangardi, propitivanju lažne tradicije malograđanštine, pa nije niti slučajno da je upravo Grbavicom,  pasionskom igrom u pet slika, Mihalić  duboko uzdrmao tadašnju kulturnu javnost. Krsto Špoljar ističe kako nakon Grbavice, koju je u Zagrebu izvela grupa amatera iz Karlovca, i čiju je predstavu klerikalna štampa proglasila „moralnim atentatom u teatru“, nikad više nije tako smjelo autor pristupio svom dramskom pismu. Sam Mihalić piše 1929. godine u osvrtu da su se nakon izvedbe ove drame, dogodila dva „nekulturna napada zagrebačke štampe, i to „Novosti“ i nekog klerikalnog lista“. Što je na kraju toliko zgrozilo moraliste? Činjenica da je za glavni lik drame Mihalić odabrao  žensku osobu s margine društva? Mihalić piše kako je podloga njegove drame život, a to je salonskim estetama nebitno, desakralizirajuće. Grbavica je izraz slobodarskog mišljenja. U toj drami s mnoštvom alegoričnih glasova, govori se upravo o potlačenima, o rubu društva, siromašna Grbavica kaže:  „Ja sam grbava, u hladu podruma začeta. Muka me je nosila, suza u kletvi rodila. Putujem, putujem, putujem. Ja i ptica nad glavom. Dragam cvijeće na rascvaloj livadi, sišem šipkov plod“. Jesu li svi ljudi djeca oca nebeskog? Ima li pravde na ovome svijetu? Retorička su pitanja koja ostaju bez odgovora, nakon čitanja. Maestralan je Mihalić kad frenetično opisuje pijanu karnevalsku noć, kada iz uzornih građana izbija  „kanal nečisti“. Političari, kardinali, bijesna rulja iz krčme, sprda se s Grbavicom, inscenira njeno vjenčanje, posebno je dramatičan trenutak kada ostaje sama s djetetom, pa se čuju vriskovi  zavidne gomile nad njenim lijepim djetetom. Sva ta rulja bez identiteta i imena. I Grad koji se zatvara, pomoći za nju nema, nema katarze. Alegorijski Grad planuo je žarom osvete survao je u blato majku i sina.  I nema spasenja, to nam kazuje Mihalić. Sjajni Mihalić koji je i u drugim svojim dramama šibao malograđanštinu, uspone obitelji koje se kočopere u novostečenom bogatstvu ( Bukovački, malograđanska drama u 3 čina), prezirući narod. Sjajan prikaz malograđanske sredine, srednjostrujaške administracije i onih koji odstupaju od te utilitarnosti (kroz lik tragičnog Zimka), Mihalić je pružio i u svom sjajnom romanu „Teleći odresci“ iz 1956. godine.  Vrijedi se stoga ponovo vratiti Mihalićevom prosedeu za  dramu Grbavica, dovoljno ga je citirati, jer to je jasan je kredo njegova književnog habitusa: „ Mi, mladi, siti samo limunade u književnosti! Mi smo siti europskih lakeja, dosta je namirisane romantike! Nama književnost nije slastičarna, i ni jedan od nas ne će sagraditi vile! Odbacujemo tradicije, ne ćemo i profesorštine, ne ćemo i Evrope i europskih otpadaka, hoćemo ovo, svoje, i današnje i sutrašnje! Mi ne gledamo život u pidžami s prozora prvog kata! Oko u oko stojim s njim, bez straha, bez predrasuda, s vulkanom istine u sebi.!“ Mihalić otvoreno govori o „zakukuljenim tipovima, skrivenim iza kulisa, koji su potpomognuti profesorima i porodičnim vezama, pa zaključuje „I premda nisu ništa rekli, pa premda i nemaju što da kažu, zahvaljujući plitkoći današnjeg društva, političkim natezanjima i uplivnim ženama, na vrh su se uspeli, potkupivši reklamu, a svako im je novo ime u peti trn!“ Taj krik protiv mediokritetstva i loše književnosti, nije imalo slučajan, današnje društvo puno epigona, taštih veličina koje umišljaju da su zaslužili Nobela, a pritom niti malo se kritički ne odnose prema društvu, niti ih je briga za narod, pokazuje da se niti danas ništa nije promijenilo. Sumnjivi talenti sa štampom u boku, trgovci u hramu, kako ih naziva Mihalić, vladaju i danas, drže se u grupicama i napadaju sve one grbavce i grbavice koji iskaču iz općeg pomodarstva, blasfemična povezanost  estrade, takozvane kritike i medija književnosti. No današnje generacije rijetko o tome govore, još manje se usude pisati otvoreno kako je to još u „u julu 1929. godine“ pisao Stjepan Mihalić. Suvremenici ne znaju puno o djelu ovog pisca, ostao je u sjeni sina Slavka Mihalića, velikog pjesnika. Stjepan Mihalić ostao je uz svoj kraj, uz narod, domovinu bez ikakvog kooptiranja s književnim klanovima ili političkim partijama, i u tome jest njegova intelektualna veličina. A o estetskoj vrijednosti njegova raznorodnog  opusa trebalo bi nastaviti govoriti i pisati, pa nek mali okrugli stolovi budu poticaj za složenije istraživanje građe o vremenu i kraju u kojem je stvarao Stjepan Mihalić. Kraju kojeg je dirljivo opisao u svojim feljtonima.  Provincija je ionako samo relativno određenje.

(Tekst je prvotno objavljen u časopisu ”Svjetlo”, br. 1-4,, 2021. Matice Hrvatske u Karlovcu)