Kad sam ovako nedobro, kao u cijelom današnjem danu, a posebice popodne, pomišljam koliko vrijede utjehe filozofije (de Botton), estetike, lijepih prizora, dekorativnih predmeta, ukusne hrane i udobnog ambijenta, za jednu ojađenu dušu. Evo, mogu odgovoriti odmah: Ne vrijede ništa, ni prebijena filira, ni prašine s cipela, ni trunka zemlje pod noktom. Na jednom mjestu Milosz veli: “Ja sam čitao mnoge knjige, ali im ne vjerujem” i ja bih precizno znala reći u kakvu je raspoloženju zapisivao taj stih. Zurim u svoje ime na ekranu i spopadne me misao kako ni njemu ne vjerujem do kraja, tom identitetu uspješne, radišne, teško slomljive osobe, koja je samu sebe sagradila od priručnoga materijala, dosižući nekakav “jak značaj” po nesigurnim mjerilima. I koja se nekako uspijevala, većinu svoga vremena, ravnati po Huxleyu: “Da čovjek uzmogne proglasiti stoičku nezavisnost duha, treba imati snage dići glavu iznad struje prilika”.

Da, sve to vrijedi u jednom periodu, do jedne granice…Ali starost je neumoljiva: harači, pustoši, nalijeva te tjeskobom. Proživljavaš strah od nedostizanja, da će te vrijeme prevariti i izmaknuti ti stolicu, da nećeš završiti ono što je tebi suštinski važno. Bojiš se krivih procjena, loših akvizicija (“U čemu griješim, pobogu, u čemu sada griješim?), usamljenosti, neshvaćenosti, tegoba. Jadaš se da neka mjesta posjećuješ “možda posljednji put” i da neka uzbuđenja nećeš više proživjeti. Ponajviše te plaši da ćeš u “posljednjoj rundi” pasti u krive ruke, naužiti se nemilosti, zanemarivanja, prezira. Ne vjeruješ u novac, u nepostojeće dionice, ali ni u dobro pamćenje suvremenika: da će se sjetiti tvojih zasluga, ispravno atribuirati ono što doista stoji kao rezultat tvojih napora, stručnosti, vrlina, osobnih dometa. Vjeruješ samo iskustvu, a ono pak obiluje lošim epizodama, koje daju sivkastu sliku cjeline.

Uglavnom, kad se nađem u takvom danu, nasukana kao teška ribetina na suhom žalu, pomišljam kako da premjestim fokus s trenutne nelagode na nešto veselije, ležernije, meni draže: “Doći će proljeće, juhaj haj, putovat ćemo kroz modro i zeleno, kroz rosno i sočno, u susrete, u zagrljaje…”. Ne uspije li ta mantra, počinje proces kažnjavanja. Namjerno porežem prst, čistim paučinu i prašinu na nedohvatnim mjestima, balansirajući na jednoj nozi na klimavoj stolici. Ne jedem cijeli dan, pijem bljutavu vodu, slažem proklete rasparene čarape, navlačim ušnu resicu, šutiram stvari po kući. Mislim kako se Tolstoj (bez tolstojanstva) smrznuo u Astapovu, kako je Simone patila do fizičkog bola, što je onaj razroki, nosati i umašćeni vrag nije volio na pravi način. Mučim se gledajući loše slike, pokušavam biti tolerantna na savjete o “uživanju u malim stvarima” (nikada nitko ne objasni što točno pod tim misli!).

Ne znam valja se nadati kako ništa od toga nije trajno… Uzimam Apollinaireova PISMA ZA LOU, čitam one erotske, sočne odlomke, pa se na kraju skrušim i građanski pristojno (što je besmisleno po svakoj osnovi) citiram ono najnevinije: ” Postoji moj život koji pripada tebi / Postoji moje nalivpero koje juri, juri, / Postoji zavjesa jablana tanka tanka/ Postoji čitav moj prošli život koji je zaista prošao”. Ma, rijetko tko razumije čovjeka s metkom u lubanji, kojega taj/ta mala Lou izluđuje do crnog očaja, namiguša kakva je već bila, i bestidna, vukući ga za nos poput pokladne lutke, cijelu tu mučnu, ratnu godinu, kad je vjerovao da će ga ljubav spasiti i dati u drugu, posljednju i presudnu šansu da iskupi cijelo svoje postojanje. Donekle me tješi spoznaja da pored glupih pametnih žena ima i takvih muškaraca. Alas, slaba li je to utjeha!

Sada je večer, pijem G-ov čaj, gledam u mrak i mislim kako je jedina sreća što čovjek može prespavati, zaboraviti, prebrisati. Spavati, ponavljam to čvrsto, kontra nesanice. Jer kao što onaj lucidni pjesnik reče (a nikad s njima ne znaš!): “Smrt je mala nesanica…”