Ciklus crno-bijelih fotografija Maxa Juhasza ”Noćnik” daleko su više od pukog dokumentiranja noćnih panorama, prikaza i tijela u noći velegrada. Radi se o poetici usamljenog šetača u otuđenim i naizgled stranim vizurama grada čije je izmještanje u nepoznato i avanturističko naglašeno tamom i atmosferom noći. Fotografija tu poprima snagu gotovo pionirskog, otkrivajućeg i neponovljivog, osjeća se zapanjenost preobrazbom koju tama donosi u inače poznate ulice i vizure koje su u gluho doba lišene prometa, gužvi, drugih ljudi i bliskosti koju ima svakodnevica. Ponekad redukcija na detalje, težnja za čistoćom izraza, učestala odmaknutost od stereotipa i hrabrost da se iskusi i upusti u potragu za neviđenim i ogoljelim prizorima bez bliskog dodira stvara čitavu poetiku jedne upečatljive osamljenosti. Čak i intimne fotografije žena djeluju više zatečeno nego blisko, ulice i pročelja zgrada također su autonomne, kao vlastita bića daleka od bilo kakva zavičaja.

Ovim ciklusom Max Juhasz potvrđuje se kao vrijedan i važan fotograf urbanog Zagreba koji stvara vlastitu noćnu ikonografiju inače neprisutnu i neistraženu u našem fotografskom svijetu. Začudnost njegove fotografije je u tome što nas unatoč hladnoći, očaju, tami ili pak zakočenoj nadi i usamljenom svijetlu, ipak uvodi u dragocjeno stanje upita o onome što se to u čovjeku i gradu izgubilo i nestalo, pa da sve to izgleda tako kako prikazuje njegova poetika. Dakako, ovi radovi su na tragu prethodnih fotografskih interesa autora, no u njima je više nego prije izražena ideja da će nas grad, u ovom slučaju njegova noć asimilirati, i da ćemo mi postati njegovom sporednom periferijom u kojoj ćemo kao ljudi nestati, prije no što on bude mjesto nekog ”oslobođenja” i ”ograđena vrta”. Na tom tragu sve ono što je ljudsko skriveno je noći i njezinoj moći preobrazbe, više ništa tu nije niti utopija niti projekt u Aragonovom smislu tumačenja moderne umjetnosti. Noć je ”druga obala” na koju stižemo zahvaljujući vlastitom otuđenju, poručuje nam autor.

Marijan Grakalić