Prisjećanje na “suradnju” s Bordom (1930. – 2022.), zakletim ljevičarem, redateljskim magom crtića i važnim imenom domaćeg i europskog stripa  

U svojoj 92 godini 8. veljače 2022. zaspao je, posljednji velemajstor tzv. „druge generacije“ naših stripaša, Borivoj Dovniković. Iza Borde (nadimka i potpisa po kojem je Dovniković zapravo i ušao u kolektivnu svijest svih ljubitelja animacije, karikature, stripa…) je naslijeđe jednog od najvažnijih strip-opusa na ovim prostorima, crtača, a kasnije i kompletnog autora, koji je svojim stripovimas bitno pridonio da hrvatska metropola i sama država svojevremeno u prvim desetljećima druge polovice XX stoljeća predstavljaju referentne i relevantne „strip-točke“ u međunarodnim razmjerima.

Prisjetimo se stoga njegove strip-karijere, čiji su korijeni u Bordinoj strasti (rođen je 1930. u Osijeku) u djetinjstvu za crtanjem i za samim stripom.

U svojim najranijim godinama, kao školarac bio je opčinjen stripovima koje su crtali Walt Disney, Harold Foster, Alex Raymond i drugi prvaci klasičnog američkog stripa iz toga razdoblja. Ali i stripovima koje su crtali domaći umjetnici: Andrija Maurović, Kostantin Kuznjecov, pa i svojih lokalnih (osječkih) crtača, poput Sebastijana Lechnera.

Bordo će svoje prve stripove za objavljivanje nuditi beogradskim redakcijama (nakon uspostave NDH s ocem je „pobjegao“ u Beograd i u Srbiju) kao jedanaestogodišnjak, da bi četiri godine kasnije u oslobođenoj zemlji  debitirao kao stripaš na stranicama osječkih listova „Magnet“ i „Glas Slavonije“. U ovom dnevniku će na njegovim stranicama u svojstvu „profesionalca“ (za honorar) objavljivati strip „Udarnik Ratko“, po kraćem romanu Josipa Barkovića „Na zagrebačkoj fronti“, kojeg je prije toga kupio na kiosku.

Međutim, „preko noći“ – nakon svega četiri izašla nastavka – daljnje izlaženje „Udarnika Ratka“ je obustavljeno, a  sukladno s tadašnjim ideološkim (komunističkim) stavom da je strip „kapitalistička tvorevina“ i da „kvari djecu“. Tek puno godina kasnije atribuirati će se književnik i prevoditelj Jovan Popović i slikar Moša Pijade kao oni koji su se javno krajem te 1945. obračunavali sa stripom.

O svojoj mladenačkoj opsjednutosti stripom  i zabranom s kojom se susreo Borivoj Dovniković će napisati emotivno prisjećanje za beogradski specijalizirani strip-časopis „Pegaz“, kojeg je uređivao Žika Bogdanović.

Početkom 50-ih godina, nakon političkog razlaza Tita i tadašnje države sa Sovjetskim Savezom i Staljinom, liberalizacijom i postepenim uvađanjem tržišnih zakona u novinarstvo i u društvo,  Bordo će se, paralelno sa poslom karikaturiste u tjedniku „Kerempuh“ (urednika Fadila Hadžića) i pionirskim angažmanom na animiranom filmu („Veliki miting“, u njemu je bio jedan od najvažnijih suradnika Walteru i Norbertu Neugebaueru), među prvim crtačima uključiti i u revitalizaciju i obnovu poslijeratne strip-produkcije.

Bordin inicijalni strip je bio „Izgubljeni svijet“ (za dječji list „Pionir“, urednika Mladena Bjažića). Kao zanimljivost spomenimo da je taj punokrvni, realistički strip (adaptacija romana Conana Doylea, po scenariju Marcela Čuklija) početkom ljeta 1952. objavljen i u zasebnoj strip-svesci, jednoj od prvih u socijalističkoj Jugoslaviji, ali i na širim geografskim prostorima.

Slijedilo je niz drugih stripova. Kako onih realističkih („Mali prijatelj“, „Zlato rijeke Kangaroo“, „Emil i detektivi“, „Tragom izgubljenog krda“…), tako i karikaturalnih („Velika utakmica“, „Tri dabra“), iz kojih je odmah  bilo jasno da je na scenu – neovisno od svoje mladosti i mogućeg nedostatka iskustva –  stupio crtač koji suvereno vlada vizualnim pripovjedanjem, s razvijenim (vlastitim) crtačkim rukopisom i čija ostvarenja imaju izrazitu komunikacijsku crtu.

U tom razdoblju ponajbolji strip Borivoja Dovnikovićeva bio je „Velika utakmica“ (nastao prema crtiću „Goool“, u kojem je bio glavni crtač),  scenariste Nobike Neugebauera.

Nakon tog razdoblja (koja je uključivala i suradnja s „Pionirom“, „Horizontovim zabavnikom“, „Petkom“, „Miki stripom“…), Bordo će se, s „većim“ ili „slabijim“ intenzitetom, stripom baviti i narednih sedam desetljeća.

Takoreći „do kraja“, čime je on postao jedan od najdugovječnijih, a možda i najdugovječniji, crtač stripa na svijetu svog vremena.

Najkraće, Bordo je crtao  stripove u razdoblju od čak 76 godina!

Naime, od jeseni 1994. do  proljeća 2021. u mjesečnom je ritmu scenaristički osmišljavao i crtao dječji  strip „Čipko i djed Filip“ za riječki (manjinski) list „Bijela pčela“. Sam Bordo će svoj najdugotrajni strip predstaviti kao „suvremenu bajku o prijateljstvu, dobroti i ljubavi“, te otkriti kako je vizionarski „Čipko dobio ime po kompjuterskim čipovima, simbolu novog doba“.

Između „Izgubljenog svijeta“ i „Čipka i djeda Filipa“, Borivoj Dovniković  će realizirati strip-opus vrijedan svake pažnje, različitih žanrova i tema (čak i jedan SF strip „Dječaci s Ionskih brodova“, po scenariju Predraga Jirsaka; strip po svom auroskom crtiću „Škola hodanja“; pa i serijal „enigmatskih“ stripova), opus koji je neizostavan doprinos baštini te velike epohe hrvatskog klasičnog stripa i koji  po svojim kvalitetama ne zaostaje za vrhunskim produkcijama francusko-belgijskog, talijanskog ili – primjerice – britanskog stripa toga vremena.

Nama se najvažnijim (i najpopularnijim) čine trilogija na temu nogometa („Novi centarfor“, „Čudesni tim“, „U zemlji lijepog nogometa“), po scenarijima znamenitog beogradskog sportskog novinara Ljubiše Vukadinovića; te serija u boji o doživljajima antropomorfiziranog medvjedića i njegove Sla(n)vice „Mendo Mendović“ (scenarist M. Bjažić), prema televizijskim junacima iz emisije „Mendo i Slavica“, za čijeg su emitiranja dječja igrališta zjapila praznima.

Oba ova dva stripa su izlazila u „Plavom vjesniku“, predstavljali su bestselere za čitatelje i jedni su od razloga  što je taj tjedni list  u tim godinama dostizao svoju rekordnu nakladu, koja se bila popela i na 140 tisuća primjeraka.

Naravno, neizostavni su u vrednovanju i drugi Dovnikovićevi stripovi sa suvremenom tematikom i sa „junacima iz susjedstva“, poput „Junaka auto-strade“ (scenarist – Rudi Aljinović).

Sam Borivoj Dovniković  je svojim najuspjelijim stripom smatrao pak „Susrete treće vrste“, koji je od 1983. do 1985. godine objavljivao u nastavcima u časopisu za kulturu „Oko“, u kojem je, po svom scenariju, satirički (i angažirano) tretirao probleme i situacije u ondašnjem društvu i državi.

Spomenimo kako,  nakon što je je u ljeto 1991. preselio u Beč, Bordo upravo sa stripovima “Dingi & Piki” – koji je bio namijenjen djeci i  „Frau Blau und ihr Tier“ – okrenut zrelijim čitateljima, „osiguravao“ austrijsku egzistenciju supruzi Vesni i sebi.

Na svu sreću, danas nakon što je Bordo Dovniković otišao u bolja prisjećanja, je najveći dio njegova  strip-stvaralaštva svima dostupan u strip-knjigama i albumima (koje si izdavali  „Vedis“, „Art 9“, „Strip-forum“ i „Stripos“).

Prva među Bordinim strip-knjigama bila je mini-monografija „Mendo Mendović i drugi stripovi“ objavljena 2010. godine, a koja je dobila i svoje bibliografsko (malo prošireno) „izdanje“ (u pedeset primjeraka).

S zadovoljstvom smo pripremili i izdali navedenu knjigu, kao i niz drugih Bordinih albuma i knjiga stripa.  Svaka među njima „zanimljiva“ je na svoj način, ali spomenimo da smo album „Izgubljeni svijet“ izdali s ovitkom – koliko je nama poznato to je prva knjiga s domaćim stripom u Hrvatskoj i u Jugoslaviji koja je objavljena s ovitkom. Ili to što smo uspjeli u koloru izdati njegove albume „Čipko i djed Filip“, „Velika utakmica“ i „Mendo Mendović“.

Sličan zanos nam se događao dok smo pripremali njegove strip-retrospektive: organizirali smo ih  Zagrebu, Osijeku, Banja Luci, Varni i Beogradu. Ova u Beogradu je i opsegom najveća – na 11. Međunarodnom festivalu stripa u SKC-u.

Puno prije spomenute beogardske, Bordo je  imao samostalnu izložbu stripa 1978. u Lucci (Italija) – tada vodećem europskom i svjetskom strip festivalu; izlagao je i na nizu drugih izložbi, uključujući „Strip u Hrvatskoj 1867. – 1985.“ u Muzejskom prostoru u Zagrebu i  „Jugoslavenski strip 1866. – 1986.“ u Parizu (najsveobuhvatnije predstavljanje stripa tadašnje države u svijetu).

Što se tiče međunarodne recepcije Borivoja Dovnikovića spomenimo da je predstavljen i u oba izdanja „Svjetske enciklopedije stripa“ (1976. i 1999.) Maurice Horna.

Prvo službeno priznanje „kod kuće“ (izuzimajući nagradu koju je dobio u Ljubljani 1988. od strane „Kluba devete umetnosti“, nažalost s vrlo skromnim odjekom) za strip Bordo je dobio  tek 2011. – nagradu „Andrija Maurović“ za životno djelo na području hrvatskog stripa (dodjeljuje udruga „Art 9“).

Dovnikovićevim strip-stvaralaštvom bavi se dokumentarni film iz 2013. godine redatelja Bernardina Modrića „Bordo – vječna stripovska mladost“ (scenarist Veljko Krulčić), koji je prikazan na više filmskih i strip-festivala (uključujući i makarski „Mafest“), nekoliko puta i na HRT-u, pa je postao dostupan najširoj publici.