Piše: Nera Karolina Barbarić

Nakon što sam pročitala novi roman Omera Raka, ezoterijskoga naslova – Oneiricon, dijelom  i na tragu svjetske debate što ju je izazvala kampanja Me too, zapitala sam se je li ova knjiga prikriveni narativ muškog štiva (bolje nazvanoga muškoga pisma)  ili je posrijedi samo oneirizam, što ga je hibridnim književnim stilom strukturirala autorova  mentalna aktivnost.  Oneirizam ili onirizam (óneiro, grč.  – san), kao književni alat koji dopušta svakojaku hibridizaciju (kojoj je pisac vješto pribjegao) može se  sagledati i analizirati i iz umjetničke perspektive, kada apstrakcijama i sintezama umjetnik stimulira stvarnost, koju uopćuje pojedinostima ili događajima izvana, koje proučava, promišlja i uklapa ih u svoj rad kako bi ih podijelio s drugima. U slučajevima kada se koristi riječ, posrijedi je književni oneirizam. Kao u romanu Omera Raka…

Pa krenimo redom: struktura romana  Oneiricon postavljena je suprotno od uobičajenoga književnoga pravila – onoga da puška koja se pojavi u prvom činu do trećega čina mora opaliti. Naime, puška kod Omera Raka „opali“ već u prvom poglavlju, jer glavni lik (naš sanjač, pripovjedač), profesor s Umjetničke akademije i stručnjak za suvremenu konceptualnu umjetnost, gonjen nezadrživim spolnim nagonom, uprošćeno, doživi snažan erotski trenutak i  nekontrolirano siluje studenticu Koru. I – priča započinje, nastavlja se kroz sukobe, zapravo kontinuirani sukob: unutar teksta, žanrova, stajališta, fikcije i nefikcije, likova, fantastičnih entiteta, grotesknih osobnosti, retoričkih figura, hiperbola; silovanje studentice tako postaje moćan stilski detonator,  dovoljno jak da eksplodira cijeli roman.

U književnom kontekstu izraz „svijet iz snova“ može se promatrati u svrhu prikazivanja snova koje svaki lik posjeduje ili ukazivanja na trenutke koje autori trpe zbog ludila, groznice ili gutanja neke tvari. Pojedinac živi u svijetu snova kad se čini odvojenim od stvarnosti i okarakteriziran je kao maštovit ili kreativan pojedinac. Dočim, misao o snu, po Freudu, slična je različitim mislima koje obuzimaju čovjeka kada je svjestan, s tom razlikom što su misli iz snova one koje se nalaze u nesvjesnom. Stoga su snovi slučajne misli ljudske podsvijesti. Omer Rak iskoristio je svoja obilata znanja da u ovom romanu posvijetli to podsvjesno, istakne „krivotvorine“ tih nesvjesnih svjetova i čitatelja spretno navede da slijedi tekst. Ne mogu reći da me na trenutke ovaj roman nije (valjda podsvjesno!) vratio u Ime ruže…

Neke priče, nema dvojbe, književnost mora ispričati pod svaku cijenu zato što razbijaju otrovnu retoriku,  jer bacaju drugačiji pogled na stvarnost. Omer Rak je posegnuo za aktualnom temom na svjetskoj razini – za silovanjem – i da bi ispričao takvo što izokrenuo je karakteristike književnih hibrida kakve smo poznavali. Pitanja koja o silovanju, uzrocima i posljedicama toga čina postavlja glavni junak (profesor) ne proizlaze iz njegove savjesti, već iz tjeskobe, straha od kazne. Ono što će zacijelo razbjesniti feministice jest razmatranje silovanja kao izvanosobnog muškog stava, nečeg izazvanoga, vantjelesnog i potenciranog ezoterijskim nagonima koje izaziva sam vrag, sotona u obličju Pana. Omer Rak kaže kako niti jedan njegov lik koji je počinio to brutalno i za žene krajnje ponižavajuće djelo nije mogao odoljeti napasti. Jer je to brutalno nastalo izvan njega. Skicirajući erotskim jezikom silovanje autor umanjuje pogubne posljedice samoga toga čina, ali zato skoro svim muškim likovima prišiva tu grubost i napast. I ne, silovanje ni oniristički prikazano nije erotika.

Talijanska književna grupa Wu Ming (na kineskom – bez imena, anonimno)  pokazala je  kako je pripovijedanje izmišljanjem, pod izgovorom apriorne istinitosti zajamčene upotrijebljenom formom ili žanrom, etička, poetska izdaja čitatelja. Oni tako (u jednom intervjuu iz 2007.) kažu:  „Jednom kada pisac postane lice… to je kanibalistička zbrka: to se lice pojavljuje posvuda, gotovo uvijek izvan konteksta“.

Omer Rak bira drugačije. Odlučuje se pretvarati da stvara fikciju: da bi oprao (to će misliti žene) ili objasnio (to će misliti muškarci) što je profesor umjetnosti učinio i što, etički, slijedi, autor koristi hibridne oblike pripovijedanja funkcionalno potkopavajući upravo  kanone fikcionalnog romana. Žanra koji je inače proslavila dokona književna čitalačka elita. Oneiricon je roman u pravom smislu te riječi, ali premda hibridizacija nije skrivena, nego eksplicitna, kad bolje pogledamo, Oneiricon je pun tekstualnih tipologija koje se stapaju jedna u drugu: ezoterična i umjetnička znanja, biografsko pisanje, “kanonsko” pripovijedanje, jezična rekombinacija žargona u skladu s likovima i na toj se pak teksturi isprepliću žanrovi (fikcija, memoari, narativna reportaža, realizam, fantastično). Najmanje od svega u ovom romanu ima erotike, premda čitam kako je ovaj roman erotsko-fikcijski. U kom malom mozgu je nastao taj zaključak?

Omer Rak je prilično armirao strukturu romana kako ne bi bilo nesporazuma: koristi se filmskom tehnikom povezivanja likova kako bi naglasio podsvjesno, ali i napravio spretan prijelaz u novu priču (primjerice, klošar se uvijek pokazuje prije nego će mu se dogoditi ružne stvari ili obrati u životu). Služi se i strategijama pisanja poput namjernoga pretjerivanja u fikciji (na kraju romana junakinja Kora, njegova seksualna žrtva, pretvara ga u instalaciju, ostavivši mu živom samo glavu, s kojom komunicira i učini ga posve drugom osobom od one koja je prethodno bio – nesputani satir, ovisnik o seksu…), grotesknog ili hiperboličnog pojačavanja elemenata stvarnosti. Do kraja romana, autor je što se fikcije tiče, potrošio sav umjetnički kredit. Srećom, pa je koristio i druge hibridne elemente…

Raku se treba priznati da je u ovom romanu postigao pravi pakt sa čitateljem, koji uživa u djelu koje mu može dati dublji pogled na stvarnost nego što to čini čisto realistično, argumentirano djelo. Pozivajući se na ezoteriju i učinke zločestog Pana, autor  govori o nesputanoj erotici, izrazu u kojem sam pronašla trag Rakova  pretvaranja: primjerice, u pokušaju da čitatelju dočara učinak erosa što ga u raznih muškaraca (profesor, don Aurelio, fra Domingo, klošaru itd.) izaziva nagla strast izražena i oslobođena kroz silovanje.  Istodobno, motiv silovanja je središnji pokretač priče u romanu, počevši od trenutka kada profesor napastvuje studenticu Koru do tajnih ispovijesti drugih muških junaka, koji prolaze kroz život trpeći jer su popustili Panu. Kada piše o iskustvu patnje koju likovi prolaze zbog osjećaja krivnje jer su silovali, tjera me na pomisao kako je „istraživanje“  koje provodi glavni lik, profesor umjetnosti, zapravo usmjereno na pasivnu uključenost i nekritičko poistovjećivanje čitatelja s likovima romana, i zbog izazivanja veće pozornosti u čitatelja.

Muški junaci kod Omera Raka postaju nosioci otuđenja i uzrokuju uznemirujući učinak. I gotovo karikirano, svi su u tom „iskupljenju“ od zlog čina naglašeni  (poput fra Dominga, koji uživa dok mu glavu odsijeca pripadnica islamističkih ekstremista, žena koju pod nikabom prepoznaje kao onu koju je jednom davno silovao). Autor se zbilja zanosi u fikciji i potencira mogućnost da je vrli jarčina profesor plod toga naprasnoga proboja strasti onomad maloljetnog fra Dominga. Naravno, glavni junak ne poznaje svoje roditelje, samo mu se dedukcijom otvara mogućnost da je ta nagla, brutalna  strast u njemu nasljedna i da ju je zli Pan samo pogurnuo…

Ženski su pak likovi, poput Astrid, Kore, Brigite, Adele, hiperbolično opisani: umjetnice, znanstvenice, novinarke, stjuardese – sve su one u romanu jake ili smirene zavodnice, koje uvijek smjeraju kako zakačiti muškarca. Pitam se, nije li na pomolu neki novi trend, neki tip muškoga romana, muškoga štiva kojim bi se sukcesivno prala negativnost tobožnjeg satirskoga uma u muškaraca i dodalo malo zločestoće ženama, a što moguće izazivaju aktualni Metoo trendovi. Pa i kraj romana, pretjerano fikcijski, navlači čitatelja na pomisao kako su žene – nakon svega što im muškarci učine – u stanju uništiti njihovu mušku seksualnost i dovesti ih do toga da hiberniraju diveći se mjesečini. Ne znam, ne znam što će na to reći feministice…

Na svu sreću po autora, u romanu nema idealnih likova: parodijski aspekti i često malo vjerojatne avanture, elastično korištenje narativnog vremena, koje nekoliko stvarnih desetljeća sažima u nekoliko mjeseci, umetanje fantastike, stvara zajednički duh u romanu – duh krivnje i osvete – koji muči sve protagoniste (i žene i muškarce) i zbog čega su međusobno tijesno isprepleteni. Progoniteljski duh krivnje, naime, drži čitatelja solidarnog s likovima, dodajući romanu još jednu razinu tumačenja, istodobno održavajući potrebnu napetost i znatiželju.  

U Oneiriconu  je Omer Rak odabrao pokazati strukturu  – ne završnim poglavljem, već radom na stilu, likovima, na  jeziku i retoričkim figurama, što jest pravo književno stvaranje. Njegovi su stilski alati unutar teksta, jer se hibridima želio pretvarati da je sve izmišljeno, ali da roman i takav može imati velikoga učinka. Osobno to smatram uspješnim pokušajem da se odgovori na neka temeljna pitanja o tome kako nešto ispričati iskreno, a da pritom ne budete didaktični ili dosadni. Omeru Raku je to uspjelo.

Međutim, kao i u većini  (ne uvijek) hibridnih narativa  koje sam pročitala,  priča je i u ovom romanu ispričana u prvom licu ili iz stajališta autora.  No, poveznica među likovima je jaka, vlada harmonija između pripovjedača i autorskoga glasa; biografski elementi (također prisutni u romanu) dobro dozirani, nikada ne skliznu u neukusno  pričanje o napetim kurcima.

Sve  priče u romanu, koje uglavnom pričaju muškarci, premda su poglavlja naslovljena ženskim imenima (Kora, Astrid, Brigita itd. ) polaze od osobnih iskustava onih koji se odluče otvoriti dušu ili uzeti pero u ruke: silovanja, susreti, pronalazak dokumenata, otkrića, osobni ili obiteljski događaji, potraga, saobraćajna nesreća … Pisac kao da nam poručuje kako stvarnost kao takva  i stvarnost koju želite ispričati nikada ne govore sami za sebe; mora se potresti, potaknuti. Napuštena iluzija mimetičkog realizma, priča koja je sama po sebi potpuno usklađena sa stvarnošću, figura koja djeluje kao posrednik između pripovijedanog objekta i čitatelja, u odabiru što i kako pripovijedati – sve to postaje bitno.

Prisutnost literarnog filtra, što ga autor unosi svojim pogledom na krivnju zbog počinjenog silovanja, razbija lažni mit o neutralnoj objektivnosti. Pisac se ne unosi previše u sudbine svojih izmaštanih likova, ne dijeli njihovu krivicu, ali ni odluku da se nakon počinjenja silovanja promijene, sebe i način života, da žive u kajanju. Tja, zar za sve nije kriv onaj zločesti Pan…

Dočim, sa ženskim likovima autor ima problem – spremne su na osvetu. Čak se osvećivati jedna za drugu. No, to ne znači da postoje bolja ili lošija rješenja, da treba favorizirati „zasluge“  ili grotesknu otuđenost protagonista.

Ono što me u ovom romanu privuklo jest način korištenja hibridnih alata. Premda je galaksija hibrida maglovita, bez kanona, ovaj autor  postiže literarni rezultat eksperimentirajući s onim što se čini rješenjem za probleme koje postavlja priča, koju priča od slučaja do slučaja, svjestan da je u beskonačnim stilskim i kombinatornim mogućnostima posljednja riječ ili poglavlje  samo jedna od mogućih narativnih hipoteza, ne nužno najbolja.

Oduvijek sam vjerovala da književnost mora istražiti rubove stvarnosti, pružiti druga gledišta, ispripovijedati sukobe. U raspravi o tome kako je to bolje učiniti, najčešće je odgovor bio – pribjeći “realističkom” literaturi, ili avangardi, riskirajući biti nerazumljivi, bizarni, klasistički i isključivi.

Služeći se, dakle, hibridnim stilskim alatima, Omer Rak prevladao je te suprotnosti i napisao knjigu koja je, ne napustivši eksperimentiranje jezičnih i retoričkih mogućnosti pisanja, jednako komunikativna, rijetko čitljiva i razumljiva.