VRIJEME MEĐU MAJSTORIMA

Iscurjelo, isteklo je vrijeme među majstorima.
Kad su oči bile bistre, a naglasak mek i laskav.
Smjele šale, perspektive, smijeh bučan i praskav,
Na ljuljački njihala se Naša Gospa Rima.

Mi smo mogli što smo htjeli: plesti Pjesmi vestu.
Pustiti je da prošeta sama među brucošima.
Da očara koga hoće , za po doma da ga ima,
Rep paunov da mu dade i od pijetla krijestu.

Mi smo Pjesmu mogli svući, narisati tetovažu.
Uništiti bijelu kožu, otkriti joj srce lomno.
Voditi je k matičaru, igrati se vjerolomno,
Al’ na bedemima sroka stalnu držat’ stražu.

Mi smo bili svojski svoji, čuvajući pomno svoje.
O Jeziku vazda misleć’ k’o o svetom Gralu.
Trasirali Pjesmi stazu, put i magistralu,
Znajuć’ kamo s tronarječjem i gdje stope stoje.

Sad u zglobu šturak pjeva i umnjak se klima.
Zalegli su neki dolje, ne ustaju na zvuk zvona.
Zbunjena se Pjesma klati u gomili epigona:
Iscurjelo, isteklo je vrijeme među majstorima.

17. veljače 2022.

F. G.

Fotografija: Tonko Maroević, B. Jelušić, Luko Paljetak , Zvonimir Golob u Ogrizoviću na Cvjetnom, 2012. (Arhiva autorice)