Potreba za promjenom jedna je od osnovnih ljudskih potreba. Uvijek se susrećemo sa tim problemom. Ali o promjeni, može biti, najviše govore oni koji ne posjeduju sposobnost da se mijenjaju. Upravo takvi najviše govore o promjenama, a na vlastitom primjeru ne dokazuju kako bi se ta promjena trebala ostvariti. Promjena je nešto što je imanentno ljudskoj egzistenciji. Život je zasnovan na promjeni unutrašnjih i vanjskih lica. Taj proces traje od rođenja, pa sve do smrti. Baš onako kako postoje stepenice promjena u egzistenciji individue, tako prostoje stepenice promjena u egzistenciji kolektiva, društva, tj. ljudske zajednice. Ali među te dvije kategorije postoje jako velike razlike. O tome je pisao Gi Debor u knjizi “Društvo spektakla”: “Za Hegela pitanje više nije bilo kako tumačiti svet, već kako tumačiti promenu sveta. Ali, pošto je sebe ograničio na pűko tumačenje te promene, Hegel predstavlja samo filozofsku kulminaciju sâme filozofije.” Potrebno je se mijenjati, kako bismo modernizirali društvo, usvojili nove vrijednosti, dosegli poboljšanje na svim mogućim planovima. Ali u stvarnosti postoje problemi kada je u pitanju ostvarivanje procesa promjene. Promjena je mogućnost prilagođavanja. Onaj ko umije da se prilagodi, on preživljava, i nastavlja egzistenciju. Onaj ko ne može da se prilagođava, odumire. Čovjek posjeduje jako razvijenu sposobnost prilagođavanja. Ljudska povijest to potvrđuje. Ono najbolje u ljudskoj civilizaciji, nastalo je kao posljedica promjene, i prilagođavanja. Nešto novo se doseže isključivo kroz promjenu. Promjena podrazumijeva i otvaranje. Onaj ko se ne otvara, on vremenom odumire i vene, jer se njegov svijet ne obogaćuje, već siromaši iz dana u dan. Taj proces je uzajaman. U jednoj zajednici postoje društvene snage koje se mijenjaju, otvaraju, ali istovremeno i one koje su zatvorene, koje guše promjene. Među njima postoji borba. Nekad nadvlada jedna struja, a nekad druga. Čitav je Svijet zasnovan na prožimanju navedenih procesa. Egzistencija Starog i Novog Svijeta je uporedna. Mladost vrši pritisak „odozdo“ kroz potrebu progresa i promjene, dok je starost zasnovanja na pritisku „odozgo“, koji podrazumijeva represiju, i održavanje postojećeg stanja. O tom problemu je na približno sličan način govorio i Michel Foucault u svojoj knjizi „Volja za znanjem: istorija seksualnosti“: „Objašnjavaju nam da se – ako je represija, još od doba klasicizma, zaista osnovni vid veze između moći, znanja i seksualnosti – osloboditi možemo samo po visoku cenu: potrebno bi bilo, ništa manje nego prekršiti zakone, dići se protiv zabrana, provaliti rečju, povratiti uživanje u stvarnosti, u prvašnje stanje i uvesti pravu novu ekonomiju u mehanizme moći; jer politika uslovljava i najmanji bljesak istine.“ Tu se odvija generacijska borba. To je tako bilo oduvijek, od praskozorja Svijeta i antičkih mitova. To su dvije suprotstavljene perspektive. Stari Svijet se bori za opstanak, pokušava da se održi što više, da produži biološku egzistenciju. Međutim, u tom procesu se pravi previše veliki pritisak na Novi Svijet, jedan neizdrživ pritisak, koji najčešće na kraju proizvede konflikt. U nekim kulturama taj konflikt nije postojao. U plemenskom životu američkih Indijanaca postojao je generacijski balans između starih i mladih – ali najčešće je taj odnos zasnovan na sukobu. To je povezano sa patrijarhatom, sa ekonomskim stanjem. Tako gdje je ekonomsko stanje bolje, generacijske tenzije su manje. Tamo gdje je ekonomsko stanje loše, generacijske tenzije mogu da pređu u stanje jednog ropstva. Međutim, postoji jedna dublja istina kada su u pitanju ti procesi, jer niti stari niti mladi ne posjeduju stvarnu moć. Postoji jedna druga društvena sila, jedan diktat totalitarne ekonomije, koji porobljuje i jedne i druge. O tome je sjajno pisao Gi Debor u svojoj knjizi “Društvo spektakla”: “Gde god se uspostavi potrošačko obilje, duž fasade sačinjene od iluzornih uloga, javlja se još jedan spektakularni antagonizam: između mladih i starih. Prave odrasle osobe, ljudi koji su gospodari svojih života, zapravo ne postoje. U isto vreme, neprestano podmlađivanje postojećeg ni na koji način nije odlika onih koji su danas mladi; taj mladalački polet je prisutan samo u ekonomskom sistemu, u dinamici kapitalizma. Stvari su te koje vladaju i koje su mlade, neprestano se otimajući za prestiž i zamenujući jedne druge.” Ekonomija porobljuje. To je stanje kada ne mogu da se odvijaju prirodni životni procesi. To je jedno očajno stanje. Politička egistencija zajednice je zasnovana upravo na navedenim procesima. S jedne strane, postoji jedan Svijet koji je ukalupljen u jednu viziju Svijeta, u kojoj je oblikovan. Međutim, povijest uvijek donosi nova pravila igre, novu konstelaciju, kojoj je potrebno prilagoditi se. To prilagođavanje je nužno. Međutim, potreba navedenog prilagođavanja je toliko ekstremna, da jedan Svijet mora da odbaci sve vrijednosti, koje je cijelog života njegovao, kako bi se prilagodio. Tu nastaju problemi. Problem je ta nemogućnost promjene jednog tromog i konzervativnog Svijeta. U neku ruku je to razumljivo. Na primjeru raspada bivšeg jugoslavenskog društva vidjeli smo da su bili vidljivi upravo navedeni procesi. Decenijama nakon Drugog svjetskog rata dominirao je jedan ideološki sistem, koji je prožeo sve društvene procese. Međutim, tok povijesti je neumitan. Novi vjetrovi su počeli duvati. Oni su nanijeli turobne oblake promjena na nebo jednog Svijeta. Sve vrijednosti su morale biti prevrednovane. Ali kako poništiti svoju ličnost, koja je oblikovana, koja je egzistirala tako mnogo vremena, a koju novi kontekst negira, obezvređuje i potiskuje. Upravo je to bio osnovni problem jugoslavenskog društva. Nije mogao da se prilagodi. Možda bi to društvo moglo da se prilagodi novim okolnostima da je dopuštalo razvoj alternative. Tada bi se dogodilo da bi taj alternativni Svijet, koji bi u sebi sadržavao duh i tekovine postojećeg Svijeta, preuzeo teret novog konteksta i društvene stvarnosti. To nepostojanje alternative je proizvelo propast jednog poretka. Taj sistem je sam sebe urušio upravo svojim osnovnim nedostatkom. A to je prevelika centralizacija, i jedno sistemsko onemogućavanje alternativnih društvenih modela. Kako nije postojala kvalitetna alternativa, na društvenu scenu je isplivala jedna loša alternativa, derivat jednog ideološkog sistema, koji pripada maglama prošlosti, s kojim je jugoslavenski sistem bio u konfliktu tokom Drugog svjetskog rata – a kakve je posljedice proizveo taj sudar vidjeli smo svi. Ali to nije imanetno samo jugoslavenskom i post-jugoslavenskom društvu. Sve o čemu je naprijed bilo govora jedna je boljka ideološke i političke egzistencije u čitavom Svijetu. Zaokreti su previše ekstremni, jer su ideološke borbe zasnovane na velikim rezovima. Sve bi bilo dobro kada bi se sa jednim novim povijesnim lomom, postojeći Svijet mogao samo modificirati, bez da bude izložen poništavanju same biti svoga bića. To je jako tužna činjenica, kojoj smo prisustvovali na ovim prostorima. Sada jugoslavenski partizani ne trebaju nikome. Njih je pregazio točak povijesti. Mnogi njeguju tu tradiciju, jer je to najbolje što je Svijet dao. Antifašistički pokret, borba za slobodu i bolji Svijet. Kubanski partizani (na čelu sa Če Gevarom i Fidelom Kastrom), kao i jugoslavenski partizani (na čelu sa Titom) pripadaju najboljim, najprogresivnijim društvenim snagama u 20 stoljeću. U njihovim njedrima su ljudske i civilizacijske vrijednosti zadržale svoju čistotu pred naletima mraka – Tamnih, podzemnih društvenih procesa. Međutim, sve to nije izbjeglo procese zloupotrebe i komercijalizacije. Možda je upravo Če Gevara primjer jedne komercijalizacije revolucionarnog bunta, na način da je njegova oštrica usmjerena prema kapitalističkom poretku, zapravo okrenuta u suprotnom smjeru. O tome je fenomenalno pisao Gi Debor u svojoj knjizi „Društvo spektakla“: “Samozadovoljno pristajanje na status quo može da koegzistira i sa čisto spektakularnim oblicima pobune: samo nezadovoljstvo postaje roba čim ekonomija obilja razvije kapacitete za preradu te naročite sirovine.” Mi vidimo kako kapitalizam može da komercijalizira i bunt, nezadovljstvo, koji u tom slučaju postaju jedna sirovina, roba, pomoću kojih se dolazi do novca. Partizanska borba u Jugoslaviji nije izbjegla procese komercijalizacije i ideologizacije. Ponavljanje povijesti je činjenica, ali ona se ponovi uvijek u novom obliku. Često se kaže, novo Vrijeme donosi nova pravila igre. Čemu atifašisti, čemu partizani, kada Hitler nije živ, kada se moderna Njemačka odrekla tog nasljeđa, kojeg je potpuno odbacila, demonstrirajući sada svima jedno lice progresa, ekonomske eksplozije, visokog stepena uvažavanja ljudskih prava i svih civilizacijskih vrijednosti. To je jedna druga Njemačka od koje možemo samo učiti, usvajati dostignuća na planu medicine, tehnologije i kulture. Prema tome, vidimo da je mijenjanje nužno. Ako ništa to je jedna činjenica. Ali je isto tako činjenica da se povijest ponavlja. Hitlerova ideologija je razbijena, prije tako dugo vremena. Međutim, nije isključeno da upravo ta podmlađena nacistička emigracija djeluje sa rubova Svijeta, iz Argentine i drugih južnoameričkih zemalja, gdje su spas našli mnogi ljudi iz tog miljea. Mi vidimo da se odvijaju mnogi retrogradni društveni procesi, koji mnogo mirišu na fašizam, ali ne znamo odakle sve to dolazi. Kao da djeluje jedna jaka podzemna društvena struja, a da se ne za njeno porijeklo. To je jedan podzemni Svijet povijesti, koji je preživio, i koji nastavlja svoje razorno djelovanje. Njega nema na svjetlu dana, u institucijama, na medijima (u obliku kakav je nekada postojao), ali njegovo prisutvo se osjeti. (Tog problema se dotakao Gi Debor: “Fašizam je otvoreno pokazivao svoje pravo lice: bilo je to nasilno oživljavanje mita, koji poziva na učešće u zajednici zasnovanoj na drevnim pseudovrednostima: rasi, krvi, vođi. Bio je to tehnološki opremljeni primitivizam.”)  Možda taj Svijet i danas djeluje kao jedan paralelni sistem, možda je u ilegali, s ciljem da se u budućnosti ponovo vrati na pozornicu povijesti. Nije isključeno da djeca Hitlerovih generala kruže u podmornicama oko obala Argentine, tamo na rubovima Svijeta, uz obale ledenog mora. Ali to su samo nagađanja. Ako se taj jedan podzemni Svijet fašizma ponovo vrati na svjetsku binu, ponovo će biti važne tekovine antifašističke partizanske borbe, koja je iznjedrena na ovim prostorima. Bilo je riječi o potrebama promjena, o nužnosti mijenjaja. Ali moglo se naslutiti da sve to nije baš tako jednostavno, jer povijest uvijek krije nova iznenađenja, kroz obnavljanje na jedan sasvim novi i nepredviđeni način. Međutim, jedno je sigurno – promjene su neophodne, jer bez promjena i sposobnosti prilagođavanja ne može biti dosegnut nikakav napredak i progres.

***

“Najzad, u bivšim kolonijama crne Afrike, koje su ostale tesno vezane za američku i evropsku buržoaziju, lokalna buržoazija nastaje tako što prisvaja državu (najčešće na osnovu vlasti tradicionalnih plemenskih poglavica). Strani imperijalisti ostaju pravi gospodari tih zemalja, ali u određenoj fazi njihovi domaći akteri mogu da budu nagrađeni za prodaju lokalnih proizvoda, tako što će dobiti lokalnu državu – državu nezavisnu od lokalnih masa, ali ne i od imperijalizma.”

Gi Debor “Društvo spektakla”

Potrebno je razmotriti problem odnosa ekonomije i bio-politike. Kada je riječ o ekonomskim procesima, zemlje post-jugoslavenskog prostora su zanimljive samo u jednom pogledu. Na koji način? Zanimljive su kao jedan prostor ekonomsko-ideološkog izobličenja, izvrtanja na naličje globalnih procesa. To je jedan prostor ruševina, upropaštene industrije i ekonomije, na osnovu kojeg se može zapaziti sama kontura djelovanja globalne ekonomije (ili prije svega ekonomije Evropske Unije), koja je uspostavila ekonomsku dominaciju nad rubnim, ekonomski slabim zemljama Unije (kao što je Bugarska, Rumunija i slične zemlje), pa tako i na zemljama, koje su svojevrsna “siva zona”, koje još nisu integrirane u punom kapacitetu u taj ekonomski poredak, ali koje o njemu ovise (kao što je slučaj sa BiH, Kosovom, Albanijom). To su svojevrsne zone, na primjeru kojih se može potpuno razobličiti ekonomsko-politička praksa dominacije zapadnih super sila, kroz procese podjarmljavnja slabo razvijenih zemalja. Riječ je o svojevrsnoj deformaciji, o “boljkama” (koje su za ljude sa ovih prostora hronična dijagnoza), koje će po svemu sudeći u budućnosti biti kobne za vladajući poredak (u ovom slučaju Europske Unije). Neki značajni evropski filozofi, kao Bernar Levi, Bosnu su doživjeli kao jednu koncentraciju svih bitnih problema sa kojima se suočava moderna Europa. To je svojevrsno stanje izuzetka, koje potvrđuje pravilo. Nacija je princip integracije Europske Unije, jer ona najčešće integrira Države-Nacije (osim nekoliko rijetkih izuzetaka). Bosna i Hercegovina nije Država-Nacija, nego Država kao zbir Nacija. A sama Europska Unija je jedan ogromni projekat, jedna Super-Država, koja objedinjuje veliki broj Nacija pod jedan krov. O tom problemu je pisao Terry Eagleton u svojoj knjizi “Ideja kulture”: „Država koja obuhvaća više od jedne kulture stoga nužno ne može biti pravedna prema svima njima. Upravo je težnja unutarnjoj povezanosti između kulture i politike prouzročila tolike krvave obračune u modernome svijetu, budući da različite društvene skupine teže vlasti nad istim dijelom teritorija.“ Tako da je istinita tvrdnja da problemi Bosne i Hercegovine u budućnosti mogu postati kobni problemi Unije, jer sistem puca tamo gdje je najslabiji, a nacionalizam (na evropskom nivou) je nešto što može da razori integrativno Tkivo Unije. To je jedno stanje kada ne postoje “objektivni ciljevi društva”, i kada partikularne sile, boreći se za dominaciju, gube orijentaciju, pravac kretanja. To se najbolje zapaža na planu ideološko-političke egzistencije. To je zapravo jedna deformacija ideoloških sistema, koji su se borili za egzistenciju i prevlast tokom 20 stoljeća, a čak i ranije (jer su se elementi društvenog uređenja iz ranijih vremena na našim prostorima zadržali, a najbolji primjer je Bosna, u kojoj je reaktivirano otomansko nasljeđe). Međutim, mislim da se radi o ideološkim sistemima, koji su u izumiranju, koji još egzistiraju na rubovima, u pasivnim krajevima – na koje moderne metropole Svijeta ne računaju. U tom Svijetu budućnosti tehnologija će biti temeljna ideologija. Ona će zamijeniti religiju, koja pokazuje manjkavosti, jer podržava postojeći sistem, zasnovan na nepravdi (Gi Debor piše: “Religija je afirmisala kosmički i ontološki poredak, koji je odgovarao interesima gospodara, tumačeći i ulepšavajući sve što je društvo trebalo, a nije moglo da obezbedi.”) To ne treba miješati sa dugom spiritualnom tradicijom, koja čuva ljudsku supstancu, ali kroz sam proces ideologizacije i spuštanja u društvenu realnost, dolazi do svojevrsnog opredmećenja religije (koja je posebno izložena komercijalizaciji), odnosno instrumentalizaciji putem dnevne politike. To nema veze sa kršćanstvom jednog Bernarda iz Clairvauxa, niti sa dubinom njegove teološke misli. Međutim, ako je izvorna religija upregnuta dnevnom politikom, a politika kapitalizmom, onda dolazi do jedne deformacije, koja je tako mnogo prisutna u našoj stvarnosti. U tom smislu religija postaje roba, kao što je politika, odnosno bio-politika, prije svega roba sa etiketom, čiji se inženjering upravlja iz “velikih kuhinja” ovoga Svijeta. O tome je pisao Gi Debor u knjizi “Društvo spektakla”: “Sve dok uloga ekonomije, kao osnove čitavog društvenog života nije bila primećena, niti shvaćena (upravo zato što izgleda tako poznata), dominacija robe nad čitavom ekonomijom se sprovodila na prikriven način. U društvima gde je stvarnih roba bilo malo ili gde su bile teško dostupne, novac je bio prividni gospodar, predstavnik jedne više sile koja je ostajala nepoznata. Sa sve većom podelom rada i početkom masovne proizvodnje za globalno tržište, koje je donela industrijska revolucija, roba je konačno postala vidljiva sila koja kolonizuje čitav društveni život. U toj tački, politička ekonomija je sebe nametnula kao dominantnu nauku i kao nauku o dominaciji.” Zašto je bitna upravo ova misao Gi Debora? Važna je zato što razobličava taj totalitarizam kapitalizma i tehnologije, koji od svega prave jednu sirovinu, robu – kojima je religija, politika pasivnih i rubnih zemalja isljučivo jedan unosan biznis. Možda ne tako unosan kao neki drugi resursi (kao što je nafta i sl.), ali koji nije zanemariv. To se tako snažno zapaža na političkom nebu Bosne i Hercegovine, gdje se sudaraju različite ideologije (koje su prevaziđene), na način da se ljudima nudi jedan privid, spektakl, a u pozadini su te politike, ideologije upregnute od strane globalnih korporacija, i shvaćene kao roba, koja donosi profit, koja ima tržišnu vrijednost. Sve je to povezano sa rakursom posmatranja. Mi smo ponosni na svoju tradiciju, kulturu, koju njegujemo stoljećima, pokušavamo joj produžiti egzistenciju. Ona kreira našu stvarnost, ona nam je bitna. Međutim, iz globalne perspektive kultura i tradicija balkanskih naroda je roba. Transnacionalni Zapadni kapitalizam je zainteresiran za tu kulturu isključivo kao robu. „Transnacionalni kapitalizam slabi nacionalne kulture, baš kao i nacionalne ekonomije, kozmopolitizirajući ih.”, napisao je Terry Eagleton u “Ideji kulture”. Riječ je o svojevrsnom prevođenju nacionalne kulture i ekonomije u jedan globalni poredak. Sasvim jasno, osnovni motiv je da se prevede, prenese kapital, a ako se uz to prevede i prenese nešto od kulture, to nije zgorega. Tako da je ta ideološka supstanca naše stvarnosti nešto što je predmet globalne manipulacije. Taj proces se ne odvija samo na razvalinama post-jugoslavenskih zemalja, nego širom Svijeta. Kada je riječ o trenutnim ideologijama, koje dominiraju na post-jugoslavenskom prostoru, treba kazati da se radi o svojevrsnim recidivima prošlosti, koji su u stanju izumiranja. To su ideologije, koje su konačan oblik dobile neposredno prije, tokom i nakon Drugog svjetskog rata, a koje su se preobražavale, ali nastavile svoju egzistenciju sve do današnjih dana. Riječ je o prostoru, kojeg prati zla kob prilagođavanja dominantnim imperijama, koji nema snagu da uspostavi vlastiti ideološki sistem, nego uvijek biva razapinjan vanjskim uticajima. Tako da su i današnji ideološki sistemi zapravo trabanti velikih sila – sve te silne frakcije u sukobu nemaju vlastito tlo pod nogama. Neki su pro-ruski, neki pro njemački, ili pro-američki, ili pro-turski. Religije u tom pogledu ne zaostaju, jer prate odnos snaga na ideološko-ekonomskom planu, iznevjeravajući svoju temeljnu misiju, koja bi morala biti izvan i iznad svih jezičkih, nacionalnih i drugih razlika. Kršćanstvo je globalni pokret, Isus ne računa sa nacijama, nego sa Svijetom. Ali kada se kršćanstvo prelije u nacionalne, jezičke i kulturne stvarnosti, ono gubi svoj globalni i kosmopolitski karakter. Tako nastaju neki turbo-folk oblici religije, koji zapravo postaju jedna forma ideologije. Mislim da je trenutno prisutna ideološka praksa nešto što će u narednom vremenu potpuno nestati. Naravno, ona već biva potiskivana iz centara globalne moći. A globalni procesi na naše prostore dolaze sa velikim zakašnjenjem. O tom problemu je još u davna vremena pisao Ivo Andrić, kada je u svojim romanima i pripovijetkama problematizirao poziciju perifernih balkanskih naroda u odnosu na imperijalne centre. Ne može se koncept Nacije na Balkanu porediti sa konceptom Nacije u Njemačkoj ili Francuskoj. O tome govori i Terry Eagleton u knjigi “Ideja kulture”: „Upravo je zov patriae pokretao građane u Francusku revoluciju; ali patriae je bila i mjesto Slobode i Razuma koji su neosporno bili isključivo Francuski. Ali, imajmo na umu da će samo neke kulture – one koje su već nadišle primitivno klansko promišljanje i dosegnule nešto slično civilizaciji – biti prijemčive za te više političke oblike.“ Taj problem se do današnjeg dana zadržao, samo što je dobio sasvim nove oblike. Sve te ideologije, koje danas dominiraju na našim prostorima, kao što je rečeno, recidivi su totalitarnih sistema 20 stoljeća. O njima je mnogo pisano, jer su obilježili jedno stoljeće, i proizveli velike društvene potrese i stradanja. Dovoljno je sjetiti se Fritza Langa i njegovog filma “Metropolis” (riječ je o nijemom filmu koji je snimljen 1927 godine – naučno fantastičnog karaktera), koji je još u rano vrijeme nastanka filma, kada je film kao umjetnost bio u povoju, imao preciznu viziju budućih totalitarnih društava – zasnovanih na dominaciji tehnologije. Zatim je tu Orwellov roman “1984”, koji je, također, jedan pogled u budućnost. Tih primjera postoji jako mnogo. Mislim da u tim društvima budućnosti neće biti mjesta za ideološke sisteme, koji trenutno vladaju, jer će se pokazati kao neefikasni i suvišni, jer će vremenom biti odbačeni na smetljište povijesti. U tim društvima budućnosti, “pametnim gradovima”, vladat će tehnologija. Ona će preuzeti ulogu servisa društvenih procesa. Svemirska istraživanja, koja su jedan proizvod tehnologije, preuzet će ulogu današnjih monoteističkih religija. Njeni dometi su mnogo sofisticiraniji, njeni rezultati mnogo dublji od religijskih nagađanja. U Bosni je taj odnos prema svemiru jako čudan. Mi zapravo nemamo odnos prema svemiru, koji ide u korak sa svjetskim trendovima. Čak ni Opservatorija, koja je postojala na Trebeviću, nema svoju ulogu. A da ne govorimo o lansiranju sondi. Svemirska istraživanja (koja se obavljaju u Americi, Kini, Rusiji, pa jednim dijelom u zemljama Europske Unije), već prerastaju u jedan oblik mitologije – mitologije koja je zasnovana na tehnologiji. U planu su ljudska naselja na Mjesecu, sonde uveliko osvajaju sunčev sistem, i među-galaktički prostor. Moderne metropole Svijeta već postaju “pametni gradovi”. Tokyo, čiji okrug ima 30 miliona stanovnika, ne bi mogao funkcionirati bez tehnologije. Sistem uređenja, način života, zadobio je futurističke obrise, koje je nagovijestio još u davna vremena Fritz Lang u svome “Metropolisu”. Post-jugoslavenska društva su u tom pogledu pokazala veliku nesposobnost prilagođavanja, i praćenja svjetskih trendova. U Titovoj Jugoslaviji je sve to mnogo bolje praćeno. U to vrijeme su na našim prostorima postojala atomska istraživanja, proizvodili smo vlastite avione, a naše kompanije su ravnopravno sa svjetskim kompanijama radile na velikim energetskim i drugim projektima u Africi, Aziji i na drugim mjestima. (Čak je izgrađen i atomski bunker u Konjicu, na kojeg je potrošeno nekoliko milijardi dolara, a u kojem se danas uzgajaju gljive. Ali nije isključeno da će taj bunker u budućnosti valjati, odnosno zatrebati u slučaju atomskog rata.) Danas je sve te nedostatke nadomjestila ideologija. Tamo gdje nema ekonomije, tehnologije, postoji ideologija, koja služi samo tome da se prikriju stvarni problemi, i stvarni nedostaci. Ali sasvim jasno, ne treba imati preveliko povjerenje u domete globalnih sila, jer one idu ka jednoj ekstremnoj fazi, jednom novom totalitarizmu, koji će biti zasnovan na zloputrebi tehnologije i kapitala. To je jedan proces koji vodi dehumanizaciji ljudske vrste, odnosno robotizaciji – čiji će proizvod biti prodor tehnologije u organsko, prodor tehnologije u tkivo prirode, što se već uveliko odvija. U današnje vrijeme se kitovima u ledenim morima ugrađuje implantat, koji biva ispaljen iz specijalne puške sa broda, putem kojeg se taj kit prati tokom čitave godine, radijus njegovog kretanja, stanje organizma – svi podaci se dobijaju preko satelita. To se radi sa drugim životinjama, ptice se na taj način prate u svojim seobama. Nije isključeno da će to u budućnosti postati princip koji će biti primjenjivan na ljude (ako već taj proces nije u po-odmakloj fazi). Sve će to dovesti do jedne nove vrste dehumanizacije, koja može da zadobije strašne razmjere. Sve to može da proizvede jedan novi oblik totalitarizma. Mislim da će u tim procesima biti jako ugrožen ljudski duh, jer je ljudski duh proizvod božijeg stvaranja. Čovjek u svojim laboratorijama možda i može da proizvede organska bića, odnosno organsko tkivo, ali sam duh zasigurno ne može proizvesti. Mislim da će se u tim procesima pobuniti duh, i da će pružiti otpor, ako procesi dehumanizacije zadobiju ekstremne oblike. Nevedni procesi najprije zahvataju urbane sredine. Grad je izložen velikim promjenama. Procese urbanizacije je jako dobro zapazio Gi Debor, još u povojima oblikovanja potrošačkog društva, koje je danas na svome vrhuncu. Tako da se toga problema Gi Debor dotakao u svojoj knjizi “Društvo spektakla”: “Diktatura automobila, te robe-vodilje prve faze ekonomije robnog obilja, ostavlja svoj trag u vidu autoputeva koji razdiru stara gradska jezgra i podstiču sve veću disperziju. Unutar istog procesa, delimično obnovljeno urbano tkivo ubrzano se kristališe oko “fabrika za distribuciju” – džinovskih prodajnih centara, izgrađenih usred nedođije i okruženih hektarima parkinga. Međutim, ti hramovi grozničave potrošnje izloženi su istoj, neodoljivoj centrifugalnoj sili, koja ih odbacuje čim oko sebe razviju dovoljno urbanih elemenata da bi bili zamenjeni novim prodajnim centrima. Međutim, tehnička organizacija potrošnje je samo najvidljiviji aspekt opšteg rastakanja, koje je grad dovelo do tačke da počne da troši samog sebe.” Virtuelna stvarnost, kao sredstvo tehnologije upravljane iz globalnih centara, već je napravila prodor u stvarnost post-jugoslavenskih zemalja, na način da ide u korak sa ekonomskim procesima. To je jedna Stvarnost zasnovana na principu Nestvarnosti, koja se ljudima nameće kao objektivna istina. Izvana se putem reklamne mašinerije plasiraju nove serije automobila, mobilnih telefona, kompjutera – ljudi rade kako bi posljednji novac potrošili na ono što im se servira preko televizije, koja je u službi moći. O tome je pisao Gi Debor: “Sagledan u celini, spektakl je u isto vreme rezultat i cilj vladajućeg oblika proizvodnje. On nije samo dekor stvarnog sveta, već sâmo srce nestvarnosti ovog društva. U svim posebnim aspektima – vestima, propagandi, reklami, zabavi – spektakl predstavlja vladajući oblik života. To je sveprisutna afirmacija već načinjenih izbora, kako u oblasti proizvodnje, tako i u oblasti potrošnje vezane za tu proizvodnju. I oblik i sadržaj spektakla služe kao potpuno opravdanje uslova i ciljeva postojećeg sistema. Spektakl je i stalno prisustvo tog opravdanja, jer on uspostavlja monopol nad najvećim delom vremena koje ljudi provode van sâmog procesa proizvodnje.” Pojmovi kao što je ekonomija i bio-politika neraskidivo su vezani. Pojedinac nije predmet bio-politike već vrsta, koja se zasniva na načelu kontinuiteta života, i produženja vrste. Pojedinac je tu samo u jednoj kratkotrajnoj ulozi. Njegova osnovna uloga je da prenese baklju života dalje, a ako u tom poslu uspije još nešto dobiti od života, tim bolje. Međutim, njegova uloga je da u uslovima kakvi vladaju, napravi kompromis i produži život. Onaj ko nije zaokupljen tom temeljnom društvenom strategijom, ili biva odbačen ili se za njega ne pokazuje naročito zanimanje. Bio-politika je jedan svojevrsni inženjering, koji ima za svoj cilj genetski kontinuitet vrste. Svi društveni kapaciteti su upregnuti u tom smjeru, prije svega obrazovanje, a kasnije i tržiše rada. To bi bilo sve nekako prihvaljivo, da se podzemne sile nisu umiješale u te procese kroz metode zloupotrebe. Na konceptu bio-politike je Michel Foucault zasnovao jednim dijelom svoju knjigu “Volja za znanjem: istorija seksualnosti” – u kojoj piše : „Drugi pol, koji se obrazovao nešto kasnije, sredinom XVII veka, usredsredio se na telo-vrstu, na telo prožetom mehanikom života, telo koje služi kao podloga biološkim procesima: razmnožavanju, rađanju i smrtnosti, stanju zdravlja, životnom veku, dugovečnosti i svim okolnostima koje ga mogu činiti podložnom promenama; o njima vodi računa, preuzimajući ih na sebe, ceo niz intervencija i regulativnih nadzora: to je bio-politika stanovništva. Disciplinovanje tela i regulisanje stanovništva sačinjavaju dva pola oko kojih se razvila organizacija moći nad životom. Postavljanje, u doba prosvetiteljstva, te velike bipolarne tehnologije – anatomske i biološke, jedne koja je okrenuta pojedincu, druge koja je okrenuta vrsti, jedne usmerene prema mogućnostima tela, druge koja gleda u životne procese – karakteriše moć čija najviša funkcija od sada možda više neće biti da ubija nego da, s kraja na kraj, obuhvati život.“ Kroz koncept bio-politike se ostvaruje princip društvene ucjene. Totalitarni sistemi su imali bio-politiku kao svoj prioritet. A sve to podrazumijeva jedan složeni spektar potreba (uključujući obrazovanje, kulturu i sport), ali prije svega se te potrebe tiču održavnja organizma, putem prehrane. U te procese su uključeni svi društveni kapaciteti, a prehrana je osnovno sredstvo društvene ucjene bio-politike. Mi se moramo prehraniti da bi naše srce kucalo, i život se održavao. Međutim, hrana nije besplatna. Da bi došli do hrane, ukoliko smo dio društva, a ne slobodni lovci u prirodi, odmetnici – onda moramo pristati na sistem ucjena, kroz rad, kapitalizam i ekonomiju. Taj sistem ucjena je ljudski izum. Riba u vodama Atlantika postoji neovisno o kapitalizmu, ona je postojala prije kapitalizma. Čovjekov je izum da tu ribu etiketira, odredi joj cijenu i uključi je u procese ucjene bio-politike. Sasvim jasno, rad je neophodan za održanje vrste. Ali ako je to tako, zašto se nije onemogućio sistem zloupotrebe. A kapitalizam je zasnovan na gomilanju kapitala, kroz jedan manje ili više prikriven robovlasnički sistem podjele rada. Tako se događa da negdje novca ima previše, a negdje nikako. Ponor između bogatih i siromašnih zemalja je ogroman, kao i između bogatih i siromašnih ljudi. Ako nam hrana i mjesto za stanovanje svima treba, zašto se ne radi u tom smjeru bez zlopoutreba, sa jednim pravednijim načinom raspodjele. To je osnovni problem bio-politike, jer je jedna podzemna, paralelna struktura upregla sve životne procese, crpeći resurse u mali broj bogatih globalnih centara. Međutim, o tome je već mnogo pisano, te je stoga potrebno pozabaviti se kako su procesi bio-politike položeni u sadašnje društveno stanje post-jugoslavenskih zemalja. Za početak tog razmatranja je potrebno navesti sljedeći citat iz knjige “Volja za znanjem: istorija seksualnosti”: „Ta bio-moć bila je, u to ne treba sumnjati, element neophodan za razvoj kapitalizma; kapitalizam se mogao obezbediti samo po cenu kontrolisanog ulaganja tela u proizvodni aparat i uz pomoć prilagođavanja fenomena populacije ekonomskim procesima.“ U Bosni i Hercegovini je bio-politika povezana sa etno-nacionalizmom. U jednom izrazito ekstremnom obliku, kroz jedno kršenje elementarnih ljudskih prava. To je iz razloga što je riječ o društvu zasnovanom na nepravdi, jer je sama pravna organizacija društva utemeljena na svojevrsnoj legalizaciji nepravde. Kada se dogodi da je nešto u korijenu pogrešno trasirano, onda je posljedica konstantno produžavanje nepravde. Splet događaja, i začarani krug iz kojeg nema izlaza. Ali to da procesima bio-politike upravlja etno-nacionalizam je neosporno. Tako dolazi do toga da ne postoje, ili nisu u prvom planu, “objektivni ciljevi društva”, nego tri paralelna sustava, koji jedan drugog ugrožavaju (i kroz to ugrožavanje se potvđuju), i pri tome zanemaruju potrebu postojanja zdravo zasnovanih institucija i “objektivnih ciljeva društva”. Mislim da je korijen svega toga u lošoj sposobnosti prilagođavnja, o kojem je na početku ovoga ogleda bilo riječi. A ta sposobnost je povezana sa provincijalnim mentalitetom, koji ne može da sebe posmatra iz neke druge perspektive, da se otvara, a time i mijenja, usvajajući novu kulturu života. Najbolji primjer su riječi jednoj vjerskog lidera, koji je kazao kako se sada u Bosni i Hercegovini druga dva naroda sada moraju prilagođavati najbrojnijem narodu, jer se taj narod dosta dugo prilagođavao drugima (tokom postojanja jugoslavenskog društva). To je jako pogrešno. Mislim da se u sadašnjem kontekstu narodi u BiH ne trebaju prilagođavati jedni drugima, nego se svi trebaju prilagoditi Evropskoj Uniji. Najbolja dijagnoza stanja dolazi iz same Unije, gdje se kaže da zemlje Zapadnog Balkana sve žele da se uključe u Uniju, ali ne mogu da se dogovore između sebe. Kako je moguće da tako dugo vlada jedno takvo pred-političko stanje, da vlada jedan plemenski princip, bez uvažavanja institucija, i “objektivnih ciljeva društva”, uz stalno isticanje plemenskih interesa. Samim time je koncept bio-politike potpuno pogrešno zasnovan, jer ne dolazi do usvajanja evropskih vrijednosti, nego se njeguje jedna pred-politička forma bio-politike. Razlozi svemu tome su, sasvim jasno, neriješeno pitanje odnosa Nacije i Države, koji se oblikovao na ruševinama komunizma nekadašnjeg jugoslavenskog društva. Najbolji primjer je Bosna i Hercegovina, koja je kreirana nakon Drugog svjetskog rata po mjeri jugoslavenskog društva, jer je potvrđivala ideologiju “bratstva i jedinstva”. Komunizam je na svoj način i po svojoj mjeri riješio problem nacionalnih identiteta, koji moderna Bosna i Hercegovina ne može da riješi. Nešto što je skrojeno u komunizmu, jako teško može da odgovara u jednom novom kontekstu. Društvena trasformacija je zasnovana na prelasku iz komunističkog kišobrana Sovjetskog saveza (koji je, iako ne direktno, ako uzmemo jugoslavenski neutralni status, uvijek stajao iza istočno-evropskih zemalja sve do pada Berlinskog zida), pod kapitalistički kišobran Evropske Unije (na čelu sa Njemačkom). Ponovo se nameće kao problem slaba mogućnost prilagođavanja. Najbolja društva su ona koja lako prave transformacije. Bez rata, stradanja i sukoba. Ali to nekada nije moguće. Upravo se tog problema dotakao Giorgio Agamben u svojoj knjizi “Homo sacer. Suverena moć i goli život”: „I samo zato jer je posvemašnje postajanje biološkog života političkim odlučujuća činjenica, moguće je razumjeti doduše neobjašnjivu brzinu s kojom su se u našem vremenu parlamentarne demokracije mogle preokrenuti u totalitarne države a totalitarne države gotovo bez prekida u parlamentarne demokracije. U oba je slučaja do preokreta došlo u kontekstu u kojemu se politika već odavna pretvorila u biopolitiku i u kojemu je bio ulog samo još u određenju koji se organizacijski oblik pokazao najučinkovitijim pri jamčenju skrbi, nadzora i uživanja golog života.“ Mnogo je otvorenih pitanja kada je u pitanju jugoslavenska drama i sudbina post-jugoslavenskih zemalja. Tom dramom je cijeli Svijet bio okupiran čitavu jednu deceniju, a da se adekvatna rješenja nisu pronašla. Možda je isti taj Svijet trebao pomoći da se jugoslavensko društvo preobrazi, transformira (to bi bilo jeftinije nego finansiranje obnove od rata), i da se to desilo, bili bi zemlja kao što je Poljska – već odavno integralni dio Europske Unije. Međutim, u svakom zlu postoji nešto dobro. Miroslav Krleža je imao jedno slikovito zapažanje kada je u nekom potpuno drugom kontekstu rekao – vuče se kao luda, na repu balade. U toj evropskoj kompoziciji, Bosna je kao Krležina luda koja se vuče na repu balade. Najbolje od te Unije smo propustili, ali možda baš zbog toga, zbog tolike oskudice i pretrpljene nepravde, budemo spremni za jedan bolji Svijet, Svijet koji bi mogao biti mnogo bolji od Europe. Viktor Ivančić je prema svemu tome, također, sumnjičav, ali je konstatirao u jednom svome tekstu da je bolje da budemo integrirani nego da tavorimo kao jedno izolirano ostrvo. Ponovo se vraćam na Miroslava Krležu, koji je kazao da će tek vrijeme pokazati koliko je težak život pod tuđinskom vlašću, i koliko je Titov jugoslavenski projekat bio vrijedan.

***

„Samo ako razumijemo tu bitnu povijesnu funkciju deklaracija o pravima, možemo razumjeti njihovo razviće i njihovu metamorfozu u našem stoljeću. Kada nakon potresa geopolitičkog poretka Evrope, koji je uslijedio nakon Prvog svjetskog rata, prije odstranjeni ostatak između rođenja i nacije izbije na vidjelo kao takav i Država-nacija zapadne u trajnu krizu, pojavljuje se fašizam i nacizam, dakle dva pokreta koja su u navlastitom smislu biopolitička, koja dakle iz prirodnog života čine mjesto par excellence suverene odluke.“

Giorgio Agamben, Homo sacer. Suverena moć i goli život

Već je naprijed bilo govora da se na našim post-jugoslavenskim prostorima ideološki koncepti oblikuju u odnosu na globalne centre moći. Sve ideološke struje su samo jedan produžetak u malom, koji naše prostore zapljuskuje od strane društvene moći višeg stepena. Međutim, tih struja ima tako mnogo, jer se prepliću i prožimaju, budući da su u stanju stalnih preobražavanja i mijenjanja pozicija. Komunizam istočno-evropskih zemalja je posjedovao svoj stub u Rusiji, tj. Sovjetskom Savezu, dok je Država-nacija jedan koncept na kojem se zasniva Europska Unija, a njena kičma je njemačka ekonomija. Njemačka je idealan primjer Države-nacije. Pad Berlinskog zida bio je početak oblikovanja jednog novog konteksta, koji je podrazumijevao urušavanje komunizma u Europi, a time i potiskivanje dominacije Rusije na rubove europskog kontinenta. Upravo spomenuta preraspodjela moći u Europi je proizvela krizu na jugoslavenskom prostoru, na kojem se odvio proces prelaska iz jednopartijskog komunističkog sistema u jedan novi koncept Države-nacije. Međutim, taj proces nije bio uspješan. Stanje velike ekonomske krize, koji je pratio sumrak jugoslavenske stvarnosti, proizveo je veliki broj deformacija, a neke od tih deformacija su zapravo etno-nacionalizmi (koji su se borili za princip Države-nacije), koji su prerasli u fašizam. O tom problemu je potrebno detaljnije raspravljati, a tog se problema dotaknuo i Giorgio Agamben u navedenom primjeru. Radi se o tome da se fašizam pojavljuje u stadijumu kada Država-nacija zapadne u krizu. U modernoj Europi, Europi sadašnjeg trenutka, odvijaju se mnogi zanimljivi procesi. Ekonomska moć u Europskoj Uniji je centralizirana, obodi Unije, čak i ako su integralni njen dio (u smislu punopravnog člastva), bore se sa ekonomskom krizom, odnosno izlivanjem radne snage u ekonomski moćnije zemlje, prije svega Njemačku. Tako se u tom kontekstu mnogo govori u evropskim medijima o stanju ekonomije u jednoj Bugarskoj, Rumuniji, i sličnim zemljama. Radna snaga iz svih istočno-europskih zemalja se pomjera prema ekonomskim centrima Europske Unije. Potom je aktuelna migrantska kriza, odnosno jedan ogromni val izbjeglica, koji stihijski nadire iz kriznih žarišta blisko-istočnih zemalja (iz Sirije i drugih zemalja), a potom val izbjeglica iz Afrike, koji preko Mediterana nadire na tlo evropskog kontinenta. To je sve još uvijek podnošljivo, jer Evropska Unija posjeduje velike kapacitete, kada je u pitanju integracija. Moćne ekonomije taj priliv ljudi koriste u svrhu radne snage, masovnog zapošljavanja, odnosno integriranja u ekonomiju. Međutim, šta će se sa tim ljudima dogoditi u budućnosti, ukoliko Država-nacija, na kojoj je zasnovana Europska Unija, zapadne u krizu, na način da ta ekonomska kriza proizvede jedan novi oblik fašizma. To je vrlo moguće, o čemu govori i Giorgio Agamben, a na primjeru Njemačke iz Drugog svjetskog rata smo vidjeli da je takvo stanje itekako moguće. Tada bi se moglo dogoditi da milioni i milioni ljudi, koji su unutar Države-nacije shvaćeni kao strano tkivo, postanu višak, kao nešto što Država-nacija ne može integrirati u vremenu ekonomske krize. Tada bi nastupila egzistencijalna drama epskih razmjera, jer milioni ljudi ne bi mogli da se vrate na prijašnja staništa, jer ih tamo ne čekaju nikakvi egzistencijalni uvjeti, dok im Država-nacija reže granu na kojoj sjede, odnosno onemogućava im opstanak. To stanje bi moglo da proizvede jako teške okolnosti, jer upravo takve okolnosti su proizvele holokaust u Drugom svjetskom ratu. U Drugom svjetskom ratu su se na udaru Njemačkog nacizma uz protivnike Hitlerovog režima, našli prije svega Jevreji. Često sam se pitao zašto baš da Jevreji budu izloženi tolikom stradanju, u čemu se sastoji njihova povijesna krivica tolikih razmjera? Onda sam došao do zaključka da je to jedan, u to vrijeme, bezdomni-narod globalnih razmjera, koji je imao jake finansijske temelje. Čini se da je taj globalni karakter jevrejstva, kojeg Država-nacija nije mogla integrirati, postao jedna velika prijetnja za bio-politiku Države-nacije u tome vremenu. Amerika posjeduje, s druge strane, globalne pretenzije, pa je vjerovatno da ona koristi društvene elemente, koji posjeduju globalni karakter, kakvi su Jevreji, putem kojih širi svoj globalni uticaj i infrastrukturu. Giorgio Agamben je, također, pisao o toj ulozi Jevreja unutar fašizma Države-nacije, kojeg je proizvela ekonomska kriza tridesetih godina prošlog vijeka. Riječ je o knjizi “Homo sacer. Suverena moć i goli život”: „Istrebljenje Židova u nacističkoj Njemačkoj u ovom svjetlu pridobiva radikalno novo značenje. Kao narod koji se odupire integraciji u nacionalno političko tijelo (pretpostavlja se naime da je svaka njegova asimilacija zapravo samo simulirana), Židovi su predstavnici par excellence i gotovo živući simbol naroda, onog golog života kojega moderna nužno stvara u svojoj unutrašnjosti, ali nazočnost kojega ne uspijeva više ni na koji način tolerirati. I u lucidnom bijesu, s kojim njemački Volk, predstavnik par excellence naroda kao jedinstvenog političkog tijela, pokušava jednom zavazda dosegniti uništenje Židova, moramo vidjeti ekstremnu fazu unutarnjeg rata koji dijeli Narod i narod. S konačnim rješenjem (koje, nimalo slučajno, uključuje i Cigane i druge neintegrirajuće narode), nacizam opskurno i zaludno pokušava osloboditi političku scenu Zapada od te nesnosne sjene eda bi konačno proizveo njemački Volk kao narod koji je ispunio izvorni biopolitički prijelom (zbog toga su nacističke glavešine tako uporno ponavljale da, eliminirajući Židove i Cigane, oni uistinu rade i za druge evropske narode)…“ U sadašnjem kontekstu krizi je izloženo sve što se ne može integrirati, ili se jako teško može integrirati. Mislim da će ta kriza zahvatiti sve slavenske istočno-evropske zemlje (a balkanske zemlje su već mnogo bile izložene). Neke zemlje, kao što su Češka i Poljska, jako su dobro integrirane, posebno jer se radi o katoličkim zemljama, koje se ne opiru integraciji, ali već je u Ukrajini jedna konstantna kriza, jer postoji snažan pritisak iz Rusije. Mislim da su zemlje post-jugoslavesnog prostora na sličan način razapete kao Ukrajina. U svakom slučaju se radi o zemljama, koje su svojevrsna koleteralna šteta u odmjeru snaga globalnih centara moći – prije svega Njemačke i Rusije. Potom se postavlja pitanje sudbine Muslimana sa Balkana, koji su, također, društveni element, kojeg Država-nacija, teško ili nerado integrira. Mnogo je tih struja, raznih društvenih frakcija, koji se opiru integraciji, a koji su time izloženi jednom ekonomskom ropstvu. Međutim, sadašnja Europska Unija još uvijek posjeduje velike kapacitete integracije, tj. ne pokazuje manjkavosti na ekonomskom planu, koji najčešće proizvede ideološke potrese, koji na kraju izrode pokrete kakav je fašizam i slične ekstremne pokrete. Međutim, ekonomski nesrazmjer je i dalje očajno veliki, čini se da postaje sve veći. Time su egzistencijalnom udaru najviše izložene rubne zemlje, kakva je Bosna i Hercegovina. Mislim da je ta zemlja možda idealan primjer kakvu pometnju može da izazove pogrešno zasnovan koncept društvene ideologije. (Riječ je o etno-nacionalnim ideologijama koje podrivaju institucije, umjesto da ih jačaju, čime samo dolivaju ulje na vatri, jer samo institucije, a ne pred-politički, van-institucionalni princip, mogu da doprinesu, kada je riječ o konkurentnosti u odnosu na moćne globalne ekonomije.) Takvo stanje proizvodi jednu “sivu zonu”, u kojoj buja podzemlje, kriminal, koja proizvodi masovno iseljavanje, odnosno konstantno nazadovanje, slabljenje svih mogućih društvenih kapaciteta. Potrebno je navesti još nekoliko zapažanja kada je u pitanju bio-politika Države-nacije. Bio-politika Države-nacije je jedan organizam, koji ima svoju primarnu strategiju koja se zasniva na održanju nacionalnog tijela, odnosno bića. Svi drugi ciljevi su podređeni toj potrebi. U takvom kontekstu, svi oblici stranog “društvenog tkiva” bivaju instrumentalizirani, odnosno podređeni bio-politici Države-nacije. Tako da dolazi to toga da Njemačka ekonomija izvlači radnu snagu iz rubnih evropskih zemalja, koja je upregnuta u opsluživanje medicinskog sektora, raznih staračkih domova, bolnica. Riječ je o poslovima najnižeg ranga (koje, pored ostalih, obavlja radna snaga iz Bosne i Hercegovine), koja u ovom slučaju jedino služi ulozi potreba njemačkog bio-političkog tijela. Navedena radna snaga ne ostvaruje puno pravo integracije, niti dobija jedan ravnopravan građanski status, nego je svedena na funkciju radnog roblja. Primjer medicine je samo jedan od širokog spektra treće-razrednih radnih mjesta, koji su ponuđeni ljudima, koje ekonomija matične zemlje ne može da zbrine. Moćne ekonomije posjeduju mehanizme da (zlo)-upotrijebe navedenu radnu snagu, čime ih drže u stanju jedne očajne ekonomske podređenosti. Ne samo to, moćne ekonomije na različite načine koriste tržište slabo razvijenih zemalja. Njemačka automobilska industrija se nametnula kao dominantna, širom svijeta, pa tako i unutar ekonomski podređenih zemalja unutar euro-zone. Ukupna proizvodnja je zasnovana na podjarmljivanju tržišta slabo razvijenih zemalja, što uključuje i jeftinu radnu snagu. Tog problema se dotakao Gi Debor u svojoj knjizi “Društvo spektakla”: “Jedini način da se izbegne ova posledica automatizacije (ili bilo kod drugog, manje ekstremnog načina za povećanje radne produktivnosti), koja vodi ka smanjivanju ukupnog obima nužnog radnog vremena, jeste stvaranje novih poslova. Tom cilju služi rezervna armija nezaposlenih, koja se uglavnom regrutuje za tericijarni sektor, usluge, kao pojačanje trupama zaduženim za distribuciju i glorifikaciju najnovijih roba; na ovaj način zadovoljava se jedna stvarna potreba – za sve masivnijim propagandnim kampanjama, koje treba da navedu ljude da kupuju sve nepotrebnije robe.” Koliko je navedena problematika izražena, postaju svjesni tek oni koji su imali dodira sa ekonomskim surovostima integracije. Najčešće ljudi misle da je Europska Unija raj, prostor blagostanja. O tome se stalno govori u medijima, kao o jednoj utopiji, svjetlu koje nas čeka na kraju tunela. Međutim, tek kad se određena zemlja suoči sa surovim diktatom tržišta, velikog ekonomskog prostora, sve iluzije padaju u vodu. Ako se uzme u obzir sve navedeno, onda se nameće zaključak da je svoj toj silnoj armiji nezaposlenih ljudi bolje da ostanu u svojoj zemlji, i pokušaju na vlastitom prostoru uraditi nešto, poboljšati ekonomiju, razvijati na ispravan način bio-politiku vlastite zemlje, jer u suprotnom nemaju nikakvu alternativu, osim da postanu neka vrsta roblja u procesu rada tuđih ekonomija. Međutim, u svemu tome postoje neki problemi. Odnosno, taj princip društvene nepravde, koja nemeće sistem ucjene, podriva sve takve pokušaje. U tom smislu se može zapaziti da jedna podzemna struja jako snažno djeluje, kroz jedno formiranje paralelnih podzemnih sistema, koji jako mirišu na fašizam i slične ekstremne društvene opcije. Vrlo je teško odrediti odakle sve to dolazi. Možda na globalnoj sceni postoji jedna treća sila, podzemna i prikrivena, koja podriva sve pozitivne društvene procese, u želji da ispliva na svjetlo dana i vrati se na pozornicu povijesti. Može biti da je to priprema razvoja fašizma Države-nacije, o kojoj je govorio Giorgio Agamben. U tom smislu je potrebno nešto kazati o značaju europske ljevice, i jačanja progresivnih društvenih snaga. To se na našim prostorima nameće kao osnovni problem, jer ljevičarske snage ne mogu da se u navedenim okolnostima konsoliduju, i zauzmu svoju ulogu. Mislim da je uključivanje u struje evropske ljevice, preuzimanje modela moderne evropske ljevice (koja je baš u Njemačkoj jako razvijena i zanimljiva), jedini način da se anahrone desničarske ideološke opcije potisnu, koje su idealne za razvoj nekih novih oblika ekstremnih struja (kakav je fašizam) u bliskoj budućnosti. Današnja evropska kulturna i politička scena je jako bogata i raznovrsna. Mislim da je na planu kulture moderna Europa proizvela najveće domete, i najzanimljiviju situaciju. A Europa je sama po sebi tvorevina kulture, kada zaronimo u njenu stvarnost, koja se nalazi u pozadini praznih priča o Uniji, institucijama, integracijama. Ako ništa, zbog kulture vrijedi postati dio evropske priče. Terry Eagleton piše (u svojoj knjizi “Ideja kulture”: „Ako Sjedinjene Države utjelovljuju Civilizaciju, posve svjetovni pojam, Europa simbolizira gotovo religijski shvaćenu kulturu.“ To je jedan zaista bogati kulturni prostor, tako mnogo gradova, tako mnogo metropola, od kojih je svaka na visokom stepenu kulturnog razvoja (ovom prilikom zanemarujemo ekonomiju), a koje kao dio integralnog prostora proizvode jednu jako zanimljivu kulturnu scenu. Kada je u pitanju ta kulturna konekcija Bosne i Hercegovine prema evropskom kulturnom prostoru, stanje je očajno. Obično se odavdje izvozi neka kultura koja je utemeljena u ratnom narativu (na način da se još uvijek eksploatira žrtva, stradanje i tome slično). To je jako loša kulturna politika, koja čak više nije niti akutelna, niti bilo kome zanimljiva, jer je od jugoslavenskih ratova prošlo gotovo trideset godina. Mali broj pojedinaca (većinom u Sarajevu) drži neku kvalitetnu konekciju sa evropskim kulturnim prostorom, ali dominantna kulturna praksa je van svih modernih tokova u Europi. To najbolje potvrđuje postojanje tri nacionalna kulturna društva (potpuno anahrona), koji su kulturu shvatili kao produžetak religije. U modernom Svijetu kultura je produžetak tehnologije. Ali, sasvim jasno, kultura je jako širok pojam. O tome je pisao Terry Eagleton: „Nameće se zaključak da je riječ „kultura“ istodobno preširoka i preuska a da bi nam bila od velike koristi. Njezino antropolško značenje pokriva sve, od stila frizure i navike pijenja do toga kako se obratiti suprugovoj rođakinji u drugom koljenu, dok estetsko značenje riječi uključuje Igora Stravinskog, ali ne i znanstvenu fantastiku.“ Prema tome, ako na planu ekonomije postoje problemi, na planu kulture Europa nudi jedno izobilje, kao i izvanredne mogućnosti integracije, kroz umjetnost i kulturu. Ako ne možemo postati dio ekonomije, onda možemo postati sastavni dio kulturnog prostora, što post-jugoslavenske zemlje po svojoj prirodi i jesu. Međutim, trenutna oskudna kulturna scena u Bosni i Hercegovini više njeguje neku otomansku kulturnu zaostavštinu, nego što prati modernu evropsku kulturnu scenu. U tom kontekstu se nameće i problem ljevice. Ljevica u sebe uključuje više od politike – uključuje i kulturu. Ljevica je u nekoj pat poziciji, klinču sa desnim, etno-nacionalnim ideologijama. Ako čak i ispliva, onda se ona ospori – pa se kaže, to je pro-bosanska ljevica, to nije hrvatska ili srpska ljevica i tome slično. Ljevica bi trebala da se pozicionira prema evropskoj ljevici, koja je jako snažna u ovo vrijeme, odnosno da se sa njom integrira, a ne da se pozicionira prema etno-nacionalnim ideologijama. Tako bi došlo do toga da tradicija anti-fašističke jugoslavenske ljevice ne bi bila protiv evropske ljevice, jer je to ljevica koja je odbacila fašističko nasljeđe. U tom smislu moderna Njemačka ljevica prednjači, uz sve anti-kapitalističke proteste, koji su se u zadnje vrijeme odvijali (kao npr. u Hamburgu). Potom borba protiv jačanja naci pokreta i ekstremnje ljevice, koja je isplivala u slučaju Chemnitz. To je zemlja koja je proizvela marksizam, zemlja jedne Rose Luxemburg. Mislim da ljevica u Bosni i Hercegovini na tom planu treba uspostavljati dijalog, i razvijati se. Smatram da evropski prostor upravo na planu kulture daje najviše. Ekonomija je puko preživljavanje organizma (kultura je sve ostalo, smisao i sadržaj), tako da ne treba upasti u zamku robovanju ekonomiji. Sasvim jano, ako zanemarimo pretenzije kapitalizma da od kulture pravi robu. O tome je divno pisao Gi Debor (čiju ćemo misao navesti za kraj ovog poglavlja): “Kada društvo jednom shvati da zavisi od ekonomije, ekonomija počinje da zavisi od društva. Kada podzemna snaga ekonomije dostigne tačku vidljive dominacije, ekonomija gubi svoju moć. Ekonomski Id mora biti zamenjen sa Ja. Do ove promene može doći samo iz sâmog društva, iz borbe unutar društva. Njen ishod zavisi od ishoda klasne borbe, koja je u isto vreme proizvod i proizvođač ekonomske osnove istorije.”

Zaključak: Tehnologija Prirode i Priroda Tehnologije

“Čovek, to “negativno biće koje jeste samo u meri u kojoj potiskuje Biće”, ne može se razlučiti od vremena. Čovekovo prisvajanje sopstvene prirode u isti mah je i njegovo shvatanje razvoja sveta. “Sama istorija je deo prirodne istorije, preobražaj prirode u čoveka” (Marks). I obrnuto, ta “prirodna istorija” ima svoje stvarno postojanje samo u procesu ljudske istorije, jedine osmatračnice s koje se može obuhvatiti istorijska celina (kao modernim teleskopom, koji omogućava našem pogledu da se vrati unazad kroz vreme i da posmatra udaljavanje galaksija na rubovima univerzuma). Istorija je uvek postojala, ali ne uvek u svom istorijskom obliku. Temporalizacija čoveka, koja se odvija kroz društvo, isto je što i humanizacija vremena.”

Gi Debor “Društvo spektakla”

Pojmovi kao što su Priroda i Tehnologija se prožimaju sve više. Nema nikakve sumnje da Priroda posjeduje osobine tehnologije, osobine mašine – samo što je u tom slučaju riječ o organskim strojevima. Nepoznati pokretač, pokreće gibanje Svijeta, cirkulaciju životinja i ljudi (ptica, insekata itd.). U svim tim stvorenjima na Zemlji postoji pečat Tehnologije, samo što je riječ o drugoj vrsti Tehnologije, od one koju je razvio sam čovjek. Čovjek podražava Tehnologiju organskog stroja. Organizam treba srce da bi mogao biti u pokretu, dok je čovjek izumio i ugradio motor u automobil, koji je poput srca u organizmu. Međutim, tim se ulazi u samu tajnu stvaranja, odnosno u misteriju, jedan upitnik koji visi iznad porijekla ukupnog života na Zemlji. To da se u nama nekim nepoznatim laboratorijama Svemira mogao proizvesti DNK kod, molekule, atomi iz kojih se razvija život je prihvatljivo, ali problem nastaje kada se u to uplete priroda duha, jer ne samo organsko tkivo, nego i sam duh se prenosi preko tih neobičnih supstanci. Kako to objasniti? Kako objasniti prirodu duha? Kada je sam duh u pitanju, njegovu fenomenologiju je najbolje istražila filozofija, ali i teologija – kroz dugu tradiciju tih disciplina, koja se zasniva na jednom sistemskom, složenom ispitivanju fenomena duha kroz vrijeme, iz generacije u generaciju. Mnogo toga je iznutra razjašnjeno, kada je u pitanju priroda duha, jer duh ima sposobnost da sam sebe posmatra, osluškuje. Na koji je način taj duh povezan sa organizmom, koji djeluje kao stroj, i koji je osuđen na smrt – postoje li mogućnosti van-tjelesne egzistencije duha? Sve su to pitanja, koja more današnju civilizaciju. Mi vidimo da u prirodnom organizmu sam duh posjeduje svoju školjku. Čovjek je primjer tog sjedinjenja. Međutim, kada je u pitanju tehnologija, čovjek ne može da proizvede duh, i da ga usadi u mašinu. Možda bi mogao duh usaditi u mašinu, kada bi poznavao tajne njegovog stvaranja. Ali čovjek je došao na ideju da proizvodi vještačku inteligenciju. Upravo je problematika vještačke inteligencije jedna od važnih tema u suvremenom Svijetu. Sasvim jasno, vještačka inteligencija se ne može porediti sa prirodnom inteligencijom, prirodnim duhom – o tome nema govora. Ali neki uspjesi na planu vještačke inteligencije postoje. Moderna tehnologija i medicina kao svoj predmet imaju ljudski organizam (ne samo ljudski, već organizam živih stvorenja), kojeg nastoje modificirati. U tom smislu postoji jako širok spektar tih načina. Neki su jako korisni, jer spašavaju ljudske živote u stanju bolesti, neke nesreće, operacije i sl. Međutim, postoje zloupotrebe. Mislim da će u budućnosti upravo navedene zloupotrebe potpuno promijeniti tokove ljudske civilizacije, kao i samu organizaciju života na Zemlji. U tom se smislu može govoriti o Tehnologiji Prirode – jer se već uveliko odvija proces sjedinjenja tih kategorija, za koje se obično misli da su razdvojene, jer posjeduju potpuno različit karakter. U svemu tome nije potpuno poznato na koji će način to sjedinjenje Tehnologije i Prirode – utjecati na samo duhovno biće. Poznato je da unutrašnja priroda duha može da trpi vanjske uticaje, putem narkotika, lijekova, putem djelovanja na nervni sistem. Mislim da će u spomenutim futurističkim procesima, koji postaju naša sadašnjost, upravo duh biti najviše izložen, najviše ugrožen, a mislim da će se upravo na tom polju pojaviti najveći otpor, bunt – odnosno jedno protivljenje De-humanizaciji, koju nameće Tehnologija i Kapitalizam. Upravo spoj Tehnologije i Kapitalizma je u stanju da proizvede jedan novi oblik totalitarizma – totalitarizma budućnosti. Možda bi on mogao potpuno zagospodariti civilizacijom, i time se dokazati kao učinkovitiji od nacizma i fašizma, koji nisu uspjeli da se nametnu kao dugotrajniji sistem vladavine. Mnogo, mnogo je snimljeno filmova, napisano knjiga, u kojima se prognozira ta futuristička vizija budućnosti. Baš kao da se povijesna smjena dogodila, kao da smo prešli u jednu eru “svjetlosnih godina” – sa jednim novim vremenom, novim kalendarom. Taj prelaz mnogima još nije poznat, ali će se jednom u budućnosti, kada to postane svima jasno, uperiti prstom u naše vrijeme i kazati – da, taj prelazak se dogodio tada. Mi smo tokom ovog ogleda pokušali ponuditi jedan pogled na post-jugoslavensku stvarnost izvana, onako kako nas gledaju ljudi koji su napredniji od nas. U tom smislu smo mogli zapaziti veliki broj poremećaja. Na svim mogućim poljima zaostajemo. Čini se da su proizvodi ideološko-političke prirode potpuno obuzeli pažnju šire javnosti, koja je zaokupljena navedenim ideološko-političkim cirkusom, seoskim vašarom – a nema uvida u svjetske tokove i procese. (Može biti da u nekom globalnom centru postoji preduzeće za balkansku propalu ideologiju, odakle se koordiniraju politički procesi na našim prostorima). Mislim da je sam koncept ideološke vladavine nad ljudima na kraju, njega polako prekriva sumrak povijesti. Vladavina nad društvima budućnosti će se odvijati na mnogo sofisticiraniji način, nego što je to ideologija – koja će se pokazati kao ne-efikasna i time biti odbačena. Terry Eagleton je još prije jednu deceniju pisao da je nastupilo ili nastupa jedno post-metafizičko stanje, stanje koje se oblikuje nakon kraja post-moderne. Međutim, na naše prostore svi talasi globalnih promjena dolaze sa velikim zakašnjenjem, a čak kada dođu, prihvataju se jako sporo. Motiv za pisanje ovoga teksta je svojevrsna vremenska reminiscencija na ogled koji sam napisao 2010 godine – pod nazivom “Postmoderni totalitarizam – šta je to”? Mnoge zanimljive teze o društvenoj stvarnosti su iznesene u tom mladalačkom, studentskom tekstu, ali danas jako dobro vidim da su te teze bile istinite. Promjene su jako spore. A promjena na bolje u ovih deset godina je bilo, ali su se jako sporo događale, sve je to išlo suviše sporo, suviše tromo – da bi se moglo govoriti o nekom društvenom progresu. To je toliko snažno izraženo da bi spomenuti tekst “Postmoderni totalitarizam – šta je to” mogao da važi za današnje vrijeme (za 2019 godinu), toliko se u toj deceniji malo toga pomjerilo naprijed. (Naravno, društveni progres treba shvatiti jako relativno, jer je taj pojam većinom zloupotrijebljen). Međutim, određeni društveni procesi su normalni, dok su ti, svuda normalni, društveni procesi u BiH u jednoj stagnaciji, ako ne i nazadovanju. (To je jedno neobično post-totalitarno ekonomsko ropstvo, jedno stanje kada svaki dinar postaje apstraktna, metafizička kategorija. U ovakvim okolnostima sve je moguće, osim doći do nekog dinara, što je postalo velika misterija – samo sticanje novca, njegovi tokovi, a potom sve drugo što je s novcem povezano). Mislim da je za bilo kakav napredak potrebno doći do okončanja jednog društvenog procesa, koji se tiče redefiniranja ili ukidanja trenutnog ideološkog koncepta. On bi trebao u temelji biti promijenjen – sa svom svojom konstrukcijom, i infrastrukturom. Mnogi pozitivni procesi, koji teže promjenama, usvajanju nove kulture života, uveliko se odvijaju, ali istovremeno to okončanje “starog Svijeta” i dalje se odvija, jer je riječ o procesima koji idu paralelno. Mislim da je u tom smislu važno postojanje alternative, raznih lijevih struja u kulturi i politici, koje će u bliskoj budućnosti biti spremne za nove uloge. Uvijek je nezahvalno prognozirati šta to donosi budućnost. Da li je to dobro ili loše. Međutim, tok vremena je neumitan, kao i oblikovanje “društava budućnosti”. Sasvim jasno, sve će to sa sobom donijeti nove oblike pošasti (prije svega kroz robovanje kapitalizmu i tehnologiji). Ako se pojavi taj “Nadčovjek”, kojeg je prorokovao Fridrih Niče, koji će biti mnogo superiorniji u odnosu na nas, ovo Vrijeme će biti posljednja etapa ljudskog puta, kada je čovjek još uvijek imao kakvo-takvo ljudsko lice. Tada će “željezni naraštaj”, koji sada živi na Zemlji, naslijediti jedan novi naraštaj ljudi-robota. Zapanjajući zamah suvremene tehnologije nagovještava da se razvoj čovječanstva kreće u tome pravcu. A vrijeme je nepredvidljivo, nikada ne znamo koliko je vremena preostalo.

Tekst je objavljen u aktuelnom broju Zeničkih Sveski. Moram se pohvaliti da sam juče na kućnu adresu dobio printani primjerak. Radi se o lijepo dizajniranoj knjizi sa blizu 400 stranica. Na samom početku ove dragocjene knjige možete pronaći tekstove naših “ledolomaca” Slavoja Žižeka i filozofa Žarka Paića. Tu je i “vanzemaljac” Nermin Sarajlić (autor knjige “Triptih o đavoljim monogramima”) te mnogi drugi poznati i priznati autori.

Izvor: “ZENIČKE SVESKE”

Sarajevo, 16. 02. 2022.