Šta je, u najkraćem, Mediteran? More veličanstvenog romorenja do krvi suprotstavljenih civilizacija koje su, međusobnom uslovljenošću sopstvenog opstanka, na tren stavljale u drugi plan sve razlike, tvoreći tako najsavršeniji i najslavniji civilizacijski kolaž lišen etničkih, vjerskih i kulturnih barijera; prostor grananja loze istorije na grozd nedovršene ili zaustavljene povijesti i postvarenog romantičarskog mita o minuloj slavi; na beskrajnoj pučini antikvarnica ugrožavana stalnim političkim, bjesomučnim talasima, pri čemu u njenim riznicama možemo pronaći svoje biografije i sudbine, upoznati se sa svojim skrivenim sopstvom i u bronzanom kipu neke svetice ili robinje, svejedno, prepoznati mater, kći ili ljubavnicu iz prethodnog života izronjelog iz meridionalne tradicije.

Veliko Unutrašnje more, prostor i antikvarnica sjećanja i slutnji, naš Mediteran, to Sveto trojstvo, doveo bi svoj opstanak u pitanje u slučaju ignorisanja bilo kog od ovih parametara: vječitog mora, prostora neprekidnog trajanja i evocirane biografije svijeta. Postao bi tako najobičnija regija Evrope što je, priznaćemo, jedan od ciljeva moćnih lobija preko Atlantika koji Mediteran klasifikuju kao prostor istrošenih potencijala neinteresantan za njihova ulaganja.

Mediteranski aksiom samoobnavljanja različitostima zaprepašćuje, iskušava i plijeni, sebe umnožava i oplemenjuje najmarkantnijim vrijednostima drevnih paganskih, antičkih, romanskih, hrišćanskih, islamskih, jevrejskih i drugih civilizacijskih talasanja, stvarajući od svoje, preplanule i suncem i solju nagrižene kože, fascinantni renesansni palimpsest koga, ni stalnim grebanjem znatiželjnih, nije moguće svesti na bijelu prazninu, tabulu razu. Tom plamenitošću kulturnih divergencija sjedinjenih u kosmopolitski basen tako da ni jedna ne gubi svoju autonomiju. Naprotiv, Mediteran, kao svojevrsna parabola otpora manjih entiteta većim, kao ni jedna civilizacijska vaseljena i dobrovoljni intimni azil od niskih antagonizama i megalomanije, uspješno zaokružuje transetničke i nadnacionalne smjer nice onih samosvjesnih korpusa kojima je građansko društvo ideal. To podrazumijeva prefinjeno poimanje i primjenu demokratskih standarda.

Kada je riječ o Sredozemlju, prastarom otklonu od diskriminacije, ilustrujemo to primjerom. U nekim španskim entitetima na sjeverozapadu Afrike ispoljeno je etničko jedinstvo svih skupina, pa stoga Mediteran, kao metafora suživota, tolerancije, kulturne difuzije i mozaiciranja dragocjenih istorijskih kontrasta, ostaje beskonačna knjiga otvorena za sve, sa rezervisanim stranicama za kulture odmetnutih i ozloglašenih, asimilovanih i, savremenoj nauci čak nepoznatih, skupina i njihovih ideja. U prilog tome ide činjenica da se “mali” narodi i kulture, zahvaljujući filosofiji suprotstavljenog jedinstva mediteranske humanističke imperije, oslobađaju od dominantnog uticaja i agresivnih ambicija velikih i moćnih susjeda na njihovu kulturu. Za sve ugrožene narode koji su smogli snage i očuvali nacionalni i kulturni identitet, Mediteran predstavlja posljednju nadu, utočište i prosvijetljeni horizont samospoznaje. Prisjetimo se, naime, statusa Berbera, isključivo mediteranskom sviješću o sebi sačuvanih od zvanične arapske prevlasti, potom Katalonaca i Maltežana, koji mediteranstvo poistovjećuju sa svjetskošću i nacijom, do nekih etničkih grupa u Turskoj i, dakako, Crnogoraca, starog mediteranskog naroda još uvijek nesvjesnog okolnosti da ga upravo Sredozemlje pokušava upoznati sa sobom i debalkanizovati. Dakle, pojam mediteranstvo, kao oličenje višestruke emancipacije i slobode, u stvari određuje presudno otrežnjenje od – istorijskim falsifikatima – ozvaničenog saznanja o sopstvenim korijenima. U takvoj konstelaciji povijesnih činilaca, političkih influenci i dijalektike samorazjašnjavanja, Mediteran doživljavam kolijevkom,krštenicom, svijećom u mraku diktatura i primitivnih vjerskih fanatizama, ali i ogledalom u kojem prepoznajemo blještavu javu svih naših snova.

Mediteran je, nadasve, živa sjenka koja, ne prateći naše strahove od inferiornosti i megalomanske koještarije, skreće putanju sa epske atrofiranosti na nultu tačku procesa jukstapozicije svih tradicionalnih konfrontacija, omogućujući široku interakciju kulturnih osobenosti. Samo kao beskonačni atlas izbrisanih granica,

Unutrašnje more se može izdići iz dugogodišnje bonace što potvrđuje i sam Brodel: Mediteran govori mnogo jezika, on je suma individualnih povijesti. No, sadašnja njegova zamrlost plod je ekonomske diferenciranosti društava, kao i tokova tranzicije i, uopšte globalizacije praćenih izraženom korupcijom i klerofašizmom. To su zapravo reperkusije zvanične evrocentrične politike, čak i onih država, nekadašnjih perjanica mediteranske planete. Ipak, osvajači sredozemnih bogatstava, od Ostrogota do flote bjelosvjetskih supersila, vraćali su se postiđeni pred svim dodirnutim i viđenim, zatečeni i pobijeđeni sjedinjenom ljepotom, marginalizovani bljeskanjima baroknog sjaja, desetkovani odbrambenim vojskama ujedinjenih bogova, vlastelina i bonvivana, potučeni do nogu od južnih palmi do maslina sjevera, nesvjesni da mediteranska raspukla zemlja vremenom upije i preobrati osvajača u svog najvatrenijeg hodočasnika i pokajnika.

Nekada se miomiris magične mediteranske umjetnosti, poput onog iz Adonisovog vrta, prostirao do zamaka Moskve, Beča, Stokholma i Berlina, a danas se zbog niza istorijskih zaokreta i promjene ekonomskih sfera uticaja u korist Zapada, uz lakovjernost sinova Juga, odlijeganje mediteranskih fanfara ne čuje ni u rimskom Koloseumu, ni u našim srcima oboljelim od karcinoma autoironije i dobrovoljne negacije sebe. Zašto? Dok noću, u nekom polusnu, bosonog šetam peraškom obalom gazeći nakvašeni pijesak, primjećujem da umjesto tragova stopala za mnom ostaju minijaturne mape Velikog mediteranskog mora, postojane kao pješčani dvori pravljeni rukama djeteta. To, čini se, Mediteran opominje zbog novog prekrajanja njegovih granica, seciranja božanstvenog i legendama istetoviranog torza sa monogramima careva i robova. Taj se zločin dešava voljom lidera globalizma, ali i njihovih ratnih izvršitelja u trenucima raspada bivše Jugoslavije, zema lja komunističkog bloka i dugogodišnjih tenzija na Bliskom istoku. Takav hod istorije podrazumijeva, kako reče H. Drisen, preoblikovanje nacionalnih identiteta, pa, shodno tome, i zasjenjivanje jedinstvenih mediteranskih sazvježđa, uključujući tiho umiranje nacionalnog mediteranstva, kao posljednjeg liberalnog uporišta malih naroda i kultura potisnutih sistemom halapljive globalizacije gdje je novac, umjesto mletačkog lava, crnogorskog orla i adekvatne nacionalne heraldike, najsvetiji grb na zastavi.

Još iščekujem talase. Kao da najavljuju kopljanike naoružane skupim tehnologijama zapadne ili neke skandinavske marke, ali vjerujem bar bio usamljen u tome, da naše zvjezdarijume ne mogu prizemiti. Naša heliocentrična istorija obnovljena odlaskom i dolaskom morskih struja je neosvojiva, skamenjene pjesme o staroj slavi oni nijesu u stanju razumjeti, ogromne školjke, turbineli što skrivaju brojne polise im se neće otvoriti, iza grebena sakrivene lađe potopiti ne mogu… Ipak, ako dođu, bila bi to noć bez zvona sa katedrale svetog Krimena, bili bi smo sami, posljednji Mediteranci, znajući da đeca bogatih i isto toliko nemilosrdnih globalista tvrde da im je Posljednji Mohikanac najomiljenija knjiga.