1. Komunikacija bez komunikabilnosti (Meudon)

proširi ih, tamo i amo prema koži,

tamo i amo prema smislu, (…)

Celan, Obloži šupljine riječi

Put do terase opservatorija u Meudonu, s čijeg se ruba pruža otvoren pogled na “prijestolnicu 19. stoljeća”, prolazi kroz Avenue du Château. Predvečerje je sivog travanjskog dana, šećemo nakon vožnje do Vendômea i natrag. Dok hodamo blagom uzbrdicom i prolazimo uzduž drvoreda lipa, Damir, prijatelj iz nekadašnjeg riječkog susjedstva i sadašnji meudonski domaćin, prihvaća se uloge poznavatelja ovdašnjih kulturnih i povijesnih znamenitosti. Svraća pozornost na skromnu dvokatnicu sa svježe prebojanom fasadom. Ovdje je Richard Wagner skladao veći dio svojeg Ukletog Holandeza. Također i na modernističku vilu Laloy s druge strane avenije. Ondje je pak Igor Stravinski zajedno s Claudeom Debussyjem izveo klavirsku praizvedbu Posvećenja proljeća; ona orkestralna, upamćena po negodovanjima i skandalu, bila je održana nešto bliže obalama Seine. Stječe se dojam da su povijest i kultura odlučile zaposjesti pojedine točke prostora i otamo se ni zbog kojega razloga potom ne micati. Mora da u tome zaposjedanju nisu vodile previše brigu o onima koji se od prilike do prilike, uglavnom u usmenom obliku, prihvaćaju njh drugima učiniti poznatima; svatko se sâm treba nositi s prijelazima od jednog takvog mjesta do drugog. Jednolično koračanje, ravnomjerno nabrajanje, bez zastoja i bez skokova, dužih ili kraćih, od slabe je ovdje koristi.

S dolaskom ispred ulaza u prostor meudonskog opservatorija neočekivana situacija. Ulazna dvokrilna vrata, napravljena od visokih metalnih šipki s ukrasnim šiljcima zlatne boje na njihovu vrhu, su zatvorena. Vrijeme predviđeno za posjete završilo je prije petnaestak minuta. Ispred njih čuvar u crnoj uniformi, obrijane glave i opremljen vatrenim oružjem pa moj domaćin prihvaća se još jedne uloge. Razgovor traje koliko i napola popušena cigareta, sve do trenutka kada čuvar doznaje, zamalo usput, iz kojega dijela svijeta dolazimo. “A ja sam Rus!” – na svojem materinskom odvraća odjednom razgaljeni uniformirani čuvar opservatorija. I drage volje otvara već zatvorena vrata. Flaubertov Rječnik ne navodi nikakvo uvriježeno mnijenje u vezi slavenskog zajedništva, ali zato njegov autor na drugom mjestu, u Priprostom srcu, ipak ne propušta zapisati: “za srodne duše nadnaravno je nešto posve jednostavno”. Kao da je i bez potrebe da se okrene prema budućnosti ponudio model za ono što se ovdje maločas i (ne)očekivano dogodilo.

Pogled s terase meudonskog opservatorija dijelom je, ali ne i posve, pomućen sivilom dana u predvečernjim satima. Ulična rasvjeta već je upaljena, po prometnicama uzduž Seine prolaze vozila s upaljenim svjetlima, a lako je moguće da se sjaj s lica razgaljenog čuvara, pristiglog izdaleka i nama za leđima, još uvijek nije posve ugasio.

Mogu kada zatrebam pokazati na nešto traženo, npr. trgovačku robu što je izložena za prodaju. Mogu pogled usmjeriti prema nagađanom odredištu dok se prolazniku i slučajnom sugovorniku obraćam gestom upitne intonacije; na jednome od njih, koje poneki ovdašnji mještani još i danas nazivaju Rabelaisovom crkvom, stoji ispisano: paroisse Saint-Martin de Meudon. Uza sve to, mogu kažiprst prisloniti tik uz napisano na ponudi lokala, uz neku otprije poznatu riječ, recimo: cidre.

Prizor u vagonu metroa, kratko prije silaska na postaji Sèvres–Babylone: kroz uspravno postavljeno okno prema susjednom vagonu vidljivi su putnici, njihova torza i metalna prečka o koju se oni pridržavaju. U prvom su planu hitri i odlučni pokreti, ruke u zamahu, i slijeva i zdesna, uvijek odlučno, bez sustezanja. Bočno zakretanje kompozicije metroa tijekom vožnje ipak nije dovoljno da bi se, s promjenom perspektive, razabralo o kakvom se točno komešanju radi. Jedno je međutim sigurno: to nisu ruke tek jednog putnika, a kretnje su, često istodobne, usmjerene prema nekoj pomičnoj točki i hoće nekoga ščepati, odgurnuti i osujetiti – izgleda da nailaze na neznatan, zanemariv otpor. Prozirno okno dopušta pogled u događaj s druge strane pregrade i istodobno drži odijeljenim svaki tamo nastali zvuk i glas. Polje vidljivosti postaje tako džepom nečujnosti.

Jedan od uvriježenih učinaka odjeljivanja radnje od glasa ili zvuka suprotan je nelagodi i uznemirenosti kada nešto čujemo, a ne znamo i ne možemo utvrditi koje to tijelo proizvodi upravo to što čujemo, dok gledamo posvuda oko sebe, ali i dalje ne vidimo čime su glas ili zvuk bili potaknuti. Nema ničeg sablasnog ili prijetećeg u nijemim kretnjama Tatijeva gospodina Hulota, pa čak ni kada, kao u Mojem ujaku, stisnutim šakama odluči riješiti neko sporno pitanje, ili u raspravljanju pred publikom “samo znacima, bez govora” što ga kod Rabelaisa vode Panurg i Taumast (Gargantua, pog. 18.–20.). Ali ono čujno, ta prisutnost u trajnom i neodložnom nestajanju, kako kaže Samuel Weber, ta “undepictable de-piction of distancing and separation”, neprijeporan je znak da je neka radnja na djelu, da je dospjela u vrijeme sadašnjosti; niti tehnološka reprodukcija ne dodjeljuje joj status nečega neživog. Ove nijeme radnje u metrou među promatračima iz mojeg vagona ipak imaju učinak ekscesa, zazornog viška radnje.

Meta hitrih i odlučnih zamaha ruku, pokazuje se nakon zaustavljanja na postaji i otvaranja vrata, jedan je sjedobradi clochard. Iz susjednoga ga vagona samoorganizirani putnici izbacuju napolje. Rukama pridržava pojas svojih hlača spuštenih do polovice natkoljenice. Zaustavlja se nasred perona i ondje ostaje ukopan na mjestu, pogrbljena držanja, klateći se sporo naprijed-nazad. Sada je u cijelosti izložen i vidu i sluhu. I dalje pridržavajući napola spuštene hlače, iz njega počinju dopirati zvukovi, ljudski jer dolaze iz ljudskog tijela: dahtavo, odsječno frktanje što se smjenjuje s otegnutim, uzlazno-silaznim tuljenjem.

Za promatrača sa strane zanimljivo je uočiti raskorake kakvi se primjećuju kod Damirovog prijatelja Augustina: kuća s dvadesetak soba i crni Renault karavan koji je vidio i svoje puno bolje dane pa sada ni ne skriva ostatke dnevnih poslova u svojem prtljažniku. Po meudonskim ulicama nema ništa više slobodnih parkirališnih mjesta negoli po pariškim, dva su urbana tkiva odijeljena jedino susjedstvom upravnim jedinicama. Međutim, postoji i užitak u nerazmetljivoj i diskretnoj prisutnosti, a taj užitak odvraća od toga da se imovini kao što je to osobno vozilo dodijeli značenje limenog ljubimca i statusnog simbola. Odvraća upravo ovoga vlasnika već ostarjeloga Renaulta, unatoč tome što je vlasnik i tvornice svjetiljaka s petnaestak zaposlenih majstora, izvoznik u Japan, te prapraunik A.-G. Eiffela, graditelja modernističke čelične konstrukcije što je od šokantnog rugla grada postala njegov turistički simbol, kičast pa stoga valjda i dopadljiv.

Na pojedinim važnijim mjestima u Benjaminovim bilješkama nailazi se na izraz uljepšavanje. Primjerice u citiranoj konstataciji kako je sredinom 19. stoljeća Pariz u stanju propadanja pa da je potrebno poduzeti nešto s time. Promatrajući Augustinov automobil, ideja da simbol izražava nešto što postoji u kakvoj drugima nevidljivoj dubini, a izraz je istine same, otkriva svoje klimave noga. A isto tako i ideja da simboli postoje zato da bi se njima uljepšalo nešto i nečije.

Kraj uvriježenog mnijenja o konzumiranju čaja kod Britanaca: na pitanje imaju li na prodaju zeleni kineski čaj s jasminom, prodavač u Mariage Frères, Azijat s bijelom pregačom što seže do pedlja iznad crnih lakiranih cipela, potvrđuje: “Imamo u ponudi deset različitih takvih čajeva”. Katalog tvrtke navodi i one u grumenima kod kojih se jasminov cvijet iz njihove unutrašnjosti otvara okusu i pogledu tek uronjen u staklenom čajniku sa zagrijanom vodom. Ponuda darjeelinga, što dolazi sa sjevernih predjela nekadašnje britanske kolonije, još je raznovrsnija i usklađena je s klasifikacijom kakvu kineski čajevi ne poznaju, onom prema slijedu listova namijenjenih za branje, od najcjenjenijih mladica na vanjskim rubovima grma pa nadalje.

To ipak nije kraj relativno novijem uvriježenom mnijenju o povećanim blagotvornim učincima zelenog čaja (u jednini, bez obzira na vrste i klasifikacije). Stručnjaci za reklamu i masovnu psihologiju dobro su odradili svoj posao, a uvriježena mnijenja što možda i vape za nekim današnjim urbanim etnografom smjenju se prešutno jedna za drugima – smijenjena kao da, posve bezvrijedna pamćenju, nikada nisu ni postojala.

Dok šećemo u blizini Saint-Sulpice Damir će: “Dolazi nam u susret Milan Kundera. Prepoznaješ li ga sada?”. Dvije putanje samo što se na tren nisu okrznule. Takvih će susreta što se neće dogoditi ovdje biti još.

Ne piše I. Calvino u svojem autobiografskom Pustinjaku u Parizu (1974) bez razloga: “Prije negoli grad zbiljskog svijeta, Pariz je, kako za mene tako i za milijune ljudi po drugim zemljama, s pomoću knjiga bio imaginarani grad, koji se prisvaja čitanjem. Započinje se u dječačkoj dobi s Tri mušketira, zatim nastavlja s Jadnicima; istodobno, ili odmah potom, Pariz postaje grad Povijesti, Francuske revolucije … postaje grad Baudelairea, velike poezije … grad romanesknih ciklusa, Balzaca, Zole, Prousta …”. Pa ipak, to opisano približavanje zbiljskom susreće se na ovdašnjim pločnicima s konkurencijom nekadašnjih i sadašnjih doživljaja, raspršenih slika zamišljenog grada i prizora viđenih uživo. Jedno se s drugim nadmeće, odmjerava, međusobno zasjenjuje i u toj zajedničkoj utrci bez cilja jednom prednost stječe jedno, drugi put drugo.

“Kada se nalazim u ambijentu gdje mogu zavaravati sebe da sam nevidljiv, tada se ugodno osjećam”: Calvino promatra sebe u ulozi pustinjaka i rijetko se udaljava iz svoje radne sobe, napušta je uglavnom radi kupovine novina na St. Germain-des-Près. Pustinjakov san o vlastitoj nevidljivosti ujedno je i san modernog velegradskog flaneura. Imati pred sobom model svijeta u minijaturi. Flaneur ga je nalazio u tzv. fiziologijama, jeftinim džepnim knjižicama s prikazima ljudskih tipova što su se prodavale po bulevarima, moderni pustinjak u enciklopediji, “trijumfu duha klasifikacije”. U njoj se nalazi i najava Palomara: “Evo, ako se sutra prihvatim pisanja o sirevima, mogu izaći iz stana i posavjetovati se Parizom kao da je golema enciklopedija sireva”.

Bilo to u jednom izgovoru [blurb] ili drugom [blз:b], preinačenom ili izvornom, mojim sugovornicima ta riječ ništa ne znači. Ostaje nepoznata i nerazumljiva igra bilabijala i likvida. Kaže se da je ovdje otpor prema anglizmima u jeziku i prema amerikanizaciji kulture dugog trajanja i širokog zamaha; domaćini na to odgovaraju da kad bi to tako već i bilo, onda razlog tome ne bi bio u kratkovidnoj samodovoljnosti. Ako u pretknjiževne, jednostavne oblike valja ubrojiti i blurb i flaubertovska uvriježena mnijenja onda takav potez i dalje potrebuje njihovo razvrstavanje. Jedan teži udomiti se u usmenoj anonimnosti, drugi u svijetu pisane kulture i individualnih autora – ni ime kakvog novinskog kulturnog priloga ili znanstvenog časopisa u funkciji preporuke za čitanje ne dovodi to u pitanje. Jedan crpi svoju moć u masovnosti, drugi podalje od nje.

Taj otpor prema anglizmima i amerikanizaciji na prostoru terase kluba gdje večeras nastupa kvintet Enrica Rave iskazuje se u pogledu nakon što poneki gost naruči cider [‘saidə(r)] umjesto cidre [sidr’], igri kulturnih razlika u kojoj ni jabukovača ne ostaje isključena. Samo izgovor jedne riječi dovoljan je za brzopoteznu identifikaciju. Eventualno tiho likovanje svjesno je, ipak, da u toj igri nije riječ jedino o starijim i mlađim kulturama, njihovom modernitetu i nemodernitetu; “odustajanje od ‘dobrih djela’” što ga Benjamin povezuje s “luteranstvom” ovdje je, po svoj prilici, odustajanje od cidre – ono njemu slično no ipak različito i u pisanju i u izgovoru, cider, kod (ne)svojevoljnog slušatelja doživljeno je kao kakav udarac, shock, čiji je izvor pripisan, sve u svemu, ipak dobrodošlom tuđincu.

Netko će kazati da je od književnih, znanstvenih i filozofskih djela važniji život, ali i ta djela imaju svojevrstan život, recepciju; ona njihovim čitateljima u obliku jednostavnog blurba zadaje sitne ali ustrajne udarce, toliko odmjerene šokove da se nitko zapravo nema pravo buniti. Jedino može posegnuti za pravom na zaborav. Ne opiru se, stoga, ovdašnji domaći anglizmima i amerikanizaciji jedino iz veličanja vlastite nacije, što kod njih potiče tihu nelagodu u kulturi jest mašinerija pojednostavljivanja i banalizacija provođena na silu, koja uzima da svatko, na koncu konca, ove ili one nacionalnosti i državljanstva, krije u sebi neko priprosto srce.  

Ovdje i tamo: “Kako je lako priviknuti se na dobro”.

Rijetko prijepodne provedeno u privremenom meudonskom domu, dan nakon obilaska retrospektivne izložbe P. Bonnarda u Muzeju moderne umjetnosti grada Pariza. Damir je na poslu, u redakciji RTF-a, Sylvie priprema kuhani losos i brokulu začinjeni senfom sa sjemenkama gorušice za ručak i svako toliko zapjeva, održava tonus glasnica. Izložba nosi znakovit naslov Umjetničko djelo, zastoj vremena, a među izlošcima ima i nekoliko fotografija što ih je Bonnard snimio 1899. i 1900. s pomoću Pocket Kodaka, un nouvel appareil d’un maniement très simple qui exclut les cadrages élaborés. Razgovor o elaboraciji u jeziku i umjetnosti, na hrvatskom i s ponekom riječi ili dionicom poput ove na francuskom, dragocjen utoliko što u ovo pisanje ovdje unosi prvo svjetlo na iskazivanje znatiželje i izvješće s terena, na njihove blizine i udaljenosti. Ovdje na terasi svojega doma, pod glicinijom koja još nije procvjetala, Sylvie, s iskustvom da materinski jezik nije svakome jedan, vješto tumači razliku između stila koji je simple i onoga koji je austère.

“Komunikacija mora biti”, kaže A. G. Düttmann uz Agambenovu Ideje proze, “komunikacija komunikabilnosti jer nemoguće je komunicirati ono što nije komunikabilno, što ne pripada poretku jezika”. Djelomično s time u vezi bilo je u devetnaestom stoljeću predloženo: svaki jezik baca oko naroda koji ga govori čarobni krug, iz njega nije moguće iskoračiti a ne ući u krug drugog jezika i drugog naroda. Ne treba puno za pridodati tome barem to da su granice među jezicima selektivno propusne i ono što je u jednom jeziku bilo izgovoreno i napisano ne ostaje uvijek zatvoreno unutar njegova kruga. Pored svojih punina jezik poznaje i svoje šupljine – njih, kaže Celan, “pjesnik kraja jezika” (M. Kirin, “Plava bilježnica”), valja oblagati. Izgovorene riječi mogu imati i očaravajući učinak, ali u tome oblaganju malo čega čarobnoga može biti.

U omanjim galerijama po Latinskoj četvrti nema tražene grafike Valerija Adamija s jednom figurom u stanju povećane budnosti i drugom utonulom u misli. Na prodaji su samo Adamijevi crteži, ali ne i oni što su našli put u Istinu u slikarstvu J. Derride, te poneke litografije iz osamdesetih; Irwinov Jelen s crvenim revirima u pozadini morat će na zidu radne sobe ostati do daljnjega bez svojeg dobrog društva.

Malo vrijedi zamišljati na kakve je prepreke nailazio Rilke kada je dolazio k Rodenu u njegov meudonski atelje; na sačuvanoj crno-bijeloj fotografiji, snimljenoj pred ulazom u Rodenov radni prostor, pjesnik se, s klobukom širokog oboda još na glavi, ipak doima opušteno, stigao je kamo je trebao stići. A nema ni koristi nagađati, bez literature pri ruci, u praznim trenucima iščekivanja na prijevoz, je li se Rilke možda iskrcavao i ukrcavao upravo na ovoj postaji Meudon – Val-Fleury.

Ono što se sada na toj RER postaji čini teško zamislivim jest to da čitač karata na njezinoj ulaznoj barijeri, što nepozvane drži podalje, ne uspijeva prepoznati carte orange, tjednu prijevoznu kartu. Ni nakon nekoliko pokušaja naprava ne reagira na upisani kod. Drugi putnici, međutim, prolaze barijeru bez problema. Netko među njima, žena tridesetih godina, samoinicijativno posreduje kod službenika. Iz plotuna službenikovih riječi razabire se da govori o povremenim tehnološkim nepravilostima; niti ne provjerava valjanost carte orange, sve mu je to dobro poznato i sve ga to već zamara, ali kada zapazi signal da se RER kompozicija približava ovdašnjoj postaji mijenja stil govora i predaje mi velikodušnom gestom bespotrebno obeštećenje: nekoliko jednokratnih putničkih karata. Njegova komunikacija ispunila je svrhu, nema više zadržavanja putnika, pravih i onih koji bi to htjeli biti mimo reda, na prostoru postaje i ispred nje. Komunikacija kao učinkovito uredovanje i prometovanje, makar uz previše riječi i rečenica, izgovorenih na rubu strpljenja.

Genmaicha u Mariage Frères na prvome katu Rue des Grands Augustins: trenuci okrepe i čitanja u ranim popodnevnim satima. Među gostima ima i onih koji su se odlučili za navodno lagan obrok – uz artičoke i uzgojene šparoge na tanjuru su još dimljeni losos i foie gras. Većina je njih ovdje ipak zbog ponude čaja. A štivo, s police kućne biblioteke, još uvijek nepročitan prijevod knjige francuskog fenomenološkog estetičara. Kako gutljaj genmaiche slijedi za gutljajem, a stranica za stranicom, tako dolaze i novi gosti. Među njima i dvije žene, jedna niska rasta, kratke svijetlonarančaste kose i plavih očiju, druga visoka i crnokosa, izgledom kao da sate provodi u teretani te s njima dvjema i crna doga.

Među pripremnim radovima Benjaminova eseja o tehnološkoj reproduktibilnosti umjetničkog djela nalazi se i kraći fragment o rastresenoj percepciji. U tim rečenicama s izostavljenim točakama na svojim krajevima stoji i to da rastresenost treba definirati u odnosu prema filmu kao što se katarza određuje u odnosu prema tragediji. Prizor dviju žena za susjednim stolom nije filmski, ali čitanje fenomenološkog štiva ipak nije dovoljno koncentrirano – te plave oči odnekuda su mi poznate. A ne radi se ni o onom Baudelaireovu Bljesak munje … pa mrak za koje je bilo primijećeno kako to nije ljubav na prvi nego na zadnji pogled: Odbjegla ljepoto. Obratno od toga, ljepota tih očiju je sada ovdje, stol do stola, i još se neko vrijeme otuda neće udaljiti. Mora da je rastresenost bila na djelu već od ranije. Tek nakon što su u čajniku ostale još poneke kapi u sjećenje će se vratiti: te oči mogle su se, i prije i kasnije, viđati po glazbenim spotovima što kruže diljem svijeta. Baudelaireova prolaznica jedna je od figura u masi koja se kreće – na putu prema ovoj ljepoti ovdje, gotovo nadomak ruke, stoji ne samo dresirana doga, nego i pouzdana tjelohraniteljica.

Sunčani petak popodne, most ponad Seine, sagrađen od drvenih greda i rezervirana za pješake koji prelaze s lijeve na desnu obalu i obratno. Mnogi pješaci, većinom mlađe dobi, međutim, nisu u pokretu. Sjede na postavljenim klupama ili punom dužinom bezbrižno pružaju svoja tijela u vodoravan položaj. Okupljeni su u manje skupine i razgovaraju. Hranu što su je ponijeli sa sobom konzumiraju sporo, bez žurbe, a među čašama za vino ili pjenušac ima i staklenih s visokim stalcima, ne samo plastičnih za jednokratnu upotrebu. I nekoliko stolnjaka je rasprostrto po tlu. Prolaznici su prinuđeni prolaziti pored njih u takvoj blizini da moraju vijugati i paziti da im stopala ne ugaze ispružene dlanove ili ne okrznu koji drugi dio tijela. Na snazi je nepisan i prešutan društveni ugovor. Po rešetkastim metalnim ogradama na rubovima mosta još uvijek nisu postavljeni lokoti koji bi, sa svojim negdje već zagubljenim ključevima, htjeli svjedočiti o trajnoj bliskosti. S takvog se mjesta televizijski prizori studentskih prosvjeda što su bili emitirani nešto prije polaska za Meudon čine, naizgled, vrlo daleki i već zaboravljeni.

Prolazak ovim mostom prolazak je izdvojenim mjestom na kojemu se zamalo dotiču različita vremena i njihovi neujednačeni ritmovi. Stoje jedna pored drugih. Za razliku od muzeja gdje prošlost i sadašnjost komuniciraju, trude se komunicirati, ovdje je jedna zajednička prošlost nepoznanica – ako je kome do prisjećanja prošlosti, onda su to prošlosti privatnih života, uglavnom nekomunicirane, zadržane za sebe ili podijeljene s izabranim društvom.

(travanj 2006. i nakon toga) 

Dispozitiv bez dispozicije (Santhià)

(…) i osluškuj njihov drugi,

sveudilj drugi i drugi ton.

Celan, Obloži šupljine riječi

Prvi su dani siječnja i Santhià, pijemontski gradić okružen poljima riže, već je uvelike u pripremama za karneval. Svoju svetkovinu mještani ponosno nazivaju “povijesnim karnevalom” – pravila o njegovu održavanju kodificirana su u sačuvanim dokumentima s početka 14. stoljeća. Karnevalske skupine obilaze dodijeljene im gradske četvrti i od vrata do vrata prikupljaju priloge što će biti utrošeni na kostime, ukrašavanje alegorijskih kola, jelo i piće. Vrijeme karnevala nije svakodnevno vrijeme, za njegova trajanja vrijede drukčija pravila pa je tako ovdašnji običaj sve do nedavno nalagao procesiju svinja kroz gradsko središte u danima što prethode karnevalskom ponedjeljku. Tada se priređuje la colossale fagiolata, na otvorenom se u visećim bakrenim kotlovima priprema dvadeset tisuća obroka graha sa svježe pripremljenim nedimljenim svinjskim kobasicama i njih poslužuje uz barberu.

Manifestacija se grotesknog realizma, međutim, i ovdje prilagođava senzibilitetu vremena pa je običaj, koji bi htio stalno iznova ponavljati “Ovako je to oduvijek u ovo doba godine bilo”, prinuđen popustiti pred zahtjevima reformatora. Gozba i dalje može, kako je govorio Bahtin, slaviti pobjedu, pobjedničko tijelo i dalje može primati u sebe ono pobijeđeno te obnavljati se jer taj trijumf gozbe jest univerzalan trijumf, to je trijumf života nad smrću. Pa ipak, ta pobjeda i taj trijumf sada ostaju zakinuti za pogled likovanja; prema novoprihvaćenom pravilu, barem tako zainteresirani smatraju, ove domaće životinje odlaze do svojeg konačnog odredišta na nešto dostojanstveniji način. A sudionici će se karnevala nakon završetka feste vratiti svojim svakodnevnim poslovima i obvezama. Od svetkovine će ostati ili priče prepričavane sve do idućeg karnevala ili će pasti u zaborav.

“Kada čovjek u stranom gradu uzalud naziva različite brojeve, nastaje posebna vrsta praznine”: tako Sebald u Vrtoglavici (“All’estero”). Vrijedi li možda i obratno? To da tek u tuđini uspijevamo donekle, u nekoj mjeri, umanjiti poneke praznine s kojima smo se morali ovako ili onako nositi u svojim svakodnevicama, svoditi ih na nešto podnošljiviju mjeru? Prijatelj i domaćin u Santhià, Paolo, prelazi pogledom po policama s knjigama i časopisima te ubrzo pronalazi posebno oblikovane fascikle za godišta Ilustrirane povijesti. Brojeve časopisa za 1966. godinu dugo već nije nitko držao u rukama pa se s prelistavanjem stranica svako toliko začuje pucketanje spoja na hrbatu. Kratko po dolasku u Santhià, dok još putna torba nije pravo ni bila raspremljena, jedna je praznina s popisa potraživanja bila time popunjena neočekivano brzo. Istoga časa otvorile su se nove praznine – njih će jedino čitanja kod kuće popunjavati.

Čini se prikladnim jedan dispozitiv temporalnosti nazvati prema Furiju Jesiju, proučavatelju mita i mitologije za čije radove Giorgio Agamben kaže da svoje interesno i problemsko središte nalaze u pojmu praznika, feste, nesvakodnevnog vremena kakvo se pojavljuje, među ostalima, i u karnevalu. Također, čini se da Jesi ipak nije bio upoznat s Bahtinovim radovima, niti s njihovom francuskom i američkom recepcijom. Pouzdano jest međutim to da se Jesi, ne samo u “Prazniku i mitološkom stroju” (1973) i “Spoznatljivosti praznika” (1977) – Agamben će iz ovog potonjeg rada preuzeti izraz “antropološki stroj” – učestalo poziva na Károlyja Kerényija te da to pozivanje, u nešto manjoj mjeri, vrijedi i za Agambena još od njegovih ranih Stanzi (1977). Festa, i praznik i svetkovina i blagdan, taj dispozitiv-Jesi, jest dispozitiv vremenâ kojima vladaju pravila koja nisu nužno, poput karnevala, uglavljena prvo u religijskom a onda potom u profanom kalendaru. “Suspenzija povijesnog vremena” njegova je bitna odlika. Ne manifestira se jedino u pučkim svetkovinama i svetkovinama (izvaneuropskih) “divljaka”. Ona je, ništa manje, smatra Jesi, na djelu i kod npr. Th. Manna, u vremenu što “gore” u sanatoriju Čarobne gore protječe drukčije negoli “dolje” u Davosu, za održavanja praznika Vrhovnog bića (1794) i praznika razuma (1795) u postrevolucionarnoj Francuskoj koja si je dala truda mijenjati naslijeđeni kalendar. Pa čak i u “svetkovini vatre” što ju je neki nadahnuti i literarno preuzetni stanovnik Napulja prepoznao u erupciji Vezuva 1906.: “Nije moguće zamisliti grandiozniju i zastrašljiviju stvar. Zemlja je svetkovala ovdje, u predjelu sunca i sirena, svoju svetkovinu vatre. Čovjek je bio isključen, odbačen u stranu, postao sluđen od užasa i straha”. Moderan čovjek, upozorava Kerényi u svojem eseju “O biti praznika” (1938), može samo pretpostavljati i samo zamišljati što je pravi i drevni praznik nekada bio; otuda Agamben govori o “protuprazničnoj tradiciji modernog romana, od Prousta do Musila”.

(Milano)

Feltrinellijeva knjižara nadomak glasovite milanske operne kuće prvo je današnje odredište. Prije dogovorenih i tek napola dogovorenih susreta. Kojih mjesec ili nešto više dana prije polaska za Santhià stigla je vijest o objavljenim Benjaminovim bilješkama za nedovršenu knjigu o Baudelaireu. Radi se zapravo o “povijesno-genetičkom izdanju”, kako napominje Agamben, jedan od njezinih urednika, jer “povijesno-kritičko izdanje” ipak traži izvornik, pa bio on i višejezičan, njemačko-francuski, kao što je to ovdje slučaj. “Ova knjiga nije identična Pariser Passagen. Sadrži ne samo znatan dio materijala što sam ih bio prikupio za Pariser Passagen, nego i određenu količinu sadržaja filozofskog karaktera”, piše Benjamin u jednome pismu iz sredine 1938. Te je materijale, barem dio njih, pronašao početkom 80-ih Agamben u pariškoj Nacionalnoj biblioteci, u vrijeme dok se rad na objavljivanju bilježaka za knjigu o Parizu kao prijestolnici 19. stoljeća privodio kraju. Prekasno da bi bili uvršteni u nju. Neizvjesan ritam arhivskih pronalazaka u ovome što sada dolazi pred čitatelje s naslovom Charles Baudelaire. Lirski pjesnik u doba razvijenog kapitalizma dopunjava se s uvelike predvidljivim nakladničkim zapletima: postoji li zanimanje za dvije različite knjige koje se (količinom ali ne i kompozicijom) preklapaju u stotinama stranica?; ako postoji, koliko će dugo ova druga morati pričekati na objavljivanje?; zašto dva puta plaćati autorska prava za uvelike iste rukopise?

Piazza Fontana trg je pored milanske katedrale i poprište jednog od najdramatičnijih događaja u povijesti Italije 20. stoljeća. Razmaknute kojih pedesetak metara nalaze se tamo dvije memorijalne ploče, okrenute jedna prema drugoj. Prva je bila postavljena u sjećanje na sedamnaestero poginulih i osamdesetak ranjenih u bombaškom atentatu 12. prosinca 1969., a druga željezničaru i anarhistu pronađenom mrtvim u prostoru policijske uprave tri dana kasnije. Između dviju ploča tramvajska je stanica. U društvu spektakla vozila javnog prometa već odavno su izgubila povlasticu da prometuju ukrašena tek znamenjem komunalne tvrtke i u pravilu su načičkana tzv. korisnim informacijama. Pretvorena u putujuće reklame. Ova kola tramvajske linije 23 što se zaustavljaju između dviju memorijalnih ploča odudaraju od toga. Na njezinoj vanjskoj površini stoji natpis “Amor i Psiha u Milanu” a pored njega slika što ju je zaigrani dizajner odabrao s namjerom da privuče pozornost prolaznika: ponad golih ženskih ramena glava odmaknuta u stranu s gotovo sklopljenim očnim kapcima. Poziv je to na izložbu Canovine skulpture što je gradska uprava o svome trošku velikodušno i besplatno poklanja sugrađanima, turistima i putnicima svih vrsta. Piazza Fontana time, nakratko, ponovno postaje mjestom djelomično skrivenih lica. Čežnja što hoće napokon ugledati lice voljenog bića susreće se sa zahtjevom za utvrđivanjem lica počinitelja i naručitelja zločina.

Kod Apuleja i onih koje je on potom nadahnuo prepoznajemo sliku mita, a na snimkama onih što su desetljećima defilirali pred fotografskim i televizijskim kamerama dok su u svojstvu optuženih bili sazivani u prebrojnim i jalovim sudskim procesima sliku povijesti. Ako se za zagrljaj dvoje mitskih protagonista može kazati kako je to izraz ljubavi, doduše ne one što se iz naštancanih romana tako često pretače u usmenu komunikaciju (i obratno), za učinke aktivirane eksplozivne naprave ipak nije prikladno ustvrditi – jer jedan specifičan oblik ironije ovdje traži (i nalazi) svoj prostor – da su tek plod slijepe i iracionalne mržnje. U toj osebujnoj ljubavi, koja je 1980. na kolodvorskoj postaji u Bologni u jednome mahu odnijela osamdeset i pet života, nema ni zagrljaja ni pogleda među voljenima. Dijelovi povijesti te ljubavi koja ne bira sredstva da bi sve ostalo kako jest već su poznati, drugi dijelovi i dalje leže negdje skriveni.

Na ulazu u galeriju Viktora Emanuela II. djevojka prikuplja potpise za peticiju. Pristupa prolaznicima i nagovara ih da podrže udrugu koja se brine o potrebama liječenih ovisnika. Iza njezinih leđa nalaze se katedrala, Kraljevska palača i Muzej 20. stoljeća, a galerija je zapravo golem pješački prolaz s luksuznim trgovinama, kavanama i knjižarama, impozantan primjer arhitektonskih konstrukcija od čelika i stakla kakve je kasnih dvadesetih godina proučavao Sigfried Giedion. (“Te galerije, poput one u Palais-Royal”, citirat će Benjamin Giediona u bilješkama za knjigu o pariškim pasažima, “bile su potom usavršene u Italiji”.) Djevojka se služi ponekom laskavom riječi u vezi s modrim montgomery kaputom što ga trenutačno nosim – nedaleko se nalazi ulica duž koje se roji visoka moda pa takav stil komunikacije možda dolazi otamo. Odgovaram na hrvatskom: “Žao mi je, stranac sam, ne razumijem Vas …”. Ona se nimalo ne da smesti i samo glatko produži: “Ali ja Vas razumijem!”. Nastavlja se raspitivati, bez predaha postavlja pitanje za pitanjem, međutim komunikacija na ti ne uspijeva a kako potencijalni potpisnici peticije nastavljaju promicati pored nje u jednom trenutku ipak odustane. Bujica riječi očigledno je bila više stvar rutine negoli nečega drugoga.

Ta će mi se slika vratiti u sjećanju nekoliko dana kasnije u Bologni, u radnoj sobi Andrea Cavallettija, s pogledom na šest neobjavljenih pisama što su ih 1972. bili razmijenili Agamben i Jesi. U jednome od njih, tada već zapaženi mitolog i autor Književnosti i mita (1968) predlaže godinu dana mlađem i tada još nepoznatom filozofu upravo komunikaciju na ti. To je, piše on, “uljuđeniji oblik komunikacije”.

Bar u jednoj od manje prometnih ulica. Po zidovima crno-bijele fotografije nekadašnjeg Milana. Jedna od njih, snimljena u vrijeme prve naftne krize, bilježi ispad spontanog nadrealizma. Uz pločnike duž opustjelog corso Buenos Aires, jedne od gradskih žila kucavica, nalaze se parkirani automobili, po kolniku u laganom kasu dvojica jahača na konjima, a za njima desetak biciklista. Neumoljiva par – nepar zabrana upotrebe motornih vozila otvorila je prostor zajedljivoj moći imaginacije. Na ostalim fotografijama po zidovima ovog bara prevladavaju ipak sjetni prizori velegrada iz doba industrijskog zamaha: električni tramvaj prve generacije, maona niskog gaza u plovidbi vodnim kanalom, tvornica pneumatika na periferiji s ciglenim dimnjakom u pozadini, radovi na prokapanju željezničkog prolaza … Čak i na crtežu povodom oproštaja od A. Manzonija prepoznaje se nešto od optimizma vremena: povorka s kočijom na začelju, svijet što s bočnih ulica ne prestaje pristizati, izvješene nacionalne zastave po balkonima. Industrijsko društvo – od nijemog veličanja njegovih dostignuća i velikana do dovitljivog šegačenja s nadama što ih je ono uzdiglo na razinu samorazumljive činjenice.

Biblioteka Suvremenog dokumentacijskog židovskog centra u popodnevnim je satima zatvorena za posjetitelje pa prijateljica Anna, još iz dana srednje škole, telefonom intervenira: “Oni moraju imati nešto od onoga što tražiš”. Primjerak njezinog diplomskog rada pohranjen je u tome centru, ali ona, unatoč tome, vrlo rijetko održava kontakte s njime. Ipak upijeva otkloniti zapreku i ne griješi u procjeni: prvo izdanje Jesijeve Tajnovite Njemačke (1967) tamo je dostupno. U dodatku pismu Kerényiju od 2. svibnja 1965. Jesi će pojasniti naslov knjige. Točno je da postoji istoimena pjesma Stefana Georgea, ali “Tajnovita Njemačka za nas je simbol onoga što u Faustu ostaje ljudsko i nakon ugovora s Mefistom”. Nakon obavljenog fotokopiranja, preuzimanja ponuđene članske iskaznice te zahvale osoblju za susretljivost nekoliko fotografija ispred centra. Dokumentiranje dokumentiranja. Ulica je mirna i tiha, unatoč sunčanom danu i vedrom nebu njome jedva da prođe koje vozilo, nema prolaznika, dvojica besposlenih policajaca pored maskiranog džipa što je parkiran pred ulazom u centar jedine su žive figure u vidokrugu. Ne razgovaraju, ležerno su oslonjeni o vozilo, jedan od njih drži upaljenu cigaretu. Ali samo naizgled krate preduge sate. “Oni su ovdje u službi! Čuvaju centar!”, prijateljica će čim zamaknemo iza ugla. Visoka betonska ograda i sigurnosne kamere nedovoljna su zaštita, a dežurni policajci svakodnevno primaju procjene o stupnju opasnosti.

Unatoč sunčanom danu i vedrom nebu, u toj izoliranoj zoni, s pogledom na Slavoluk mira, nakratko, nakon zamicanja iza ugla, ozračje Nedjelje posmrtnih ostataka (1990) Fabrizija De Andrèa: “la scimmia del quarto Reich/ ballava la polka sopra il muro”. I potom, s prisjećanjem na sedamdesete: “voi avevate voci potenti/ lingue allenate a battere il tamburo/ voi avevate voci potenti/ adatte per il vaffanculo”.

Neispunjena želja: otići do pinakoteke Brera i moći tamo, koliko to dnevni raspored već dopušta, promatrati Mantegninog Mrtvog Krista. Ništa posebno originalno, pa ipak. Svojevrsna naknada na periferiji Milana, nekoliko kilometara autom nakon posljednje stanice metroa: festa u društvu prijateljičine obitelji, danas joj je rođendan.

(Bologna)

U vlaku za Bolognu zvoni Nokia: javlja se Nikica, prijatelj iz Rijeke, njegova kćer studira u Bologni i priprema diplomski rad o filmovima B. Tarra, a on se trenutačno nalazi kod nje u posjeti. Srest ćemo se već na kolodvoru; nema nikakve sumnje, on bolje poznaje ovaj grad i bit će pouzdan vodič po njegovim ulicama i trgovima, kroz nadsvođene pješačke prolaze, sve do dogovorenog ranopopodnevnog sastanka.

Zasluge Andrea Cavallettija, nekadašnjeg Agambenovog asistenta, za današnju recepciju F. Jesija teško je prenaglasiti i precijeniti ih – priredio je za objavljivanje deset Jesijevih knjiga, među njima su neke po prvi puta objavljene, ostalo su druga ili treća njihova izdanja, opremio ih je studioznim uvodima ili pogovorima te dao važan doprinos da se Spartakus. Simbologija pobune, Tajnovita Njemačka i Vrijeme praznika pojave u engleskom prijevodu.

Među prvim stvarima što se ističu u njegovoj radnoj sobi primjerak je Benjaminova Baudelairea, onog već nabavljenog u Milanu. Ovdje se na policama njegove privatne biblioteke nalaze kopije cjelokupnog arhiva u vlasništvu Jesijeve udovice – rukopisi i daktiloskripti razvrstani su u fasciklima prema kriterijima njihova autora. Mada ovo nije jedna od plaćenih terapijskih sesija s unaprijed određenim trajanjem i mada Cavalletti ne pokazuje da mu se negdje žuri, meni je do toga da stignem na što kasniji vlak preko Milana za Santhià, raspoloživo vrijeme dopušta tek, ili bolje: ipak i unatoč svemu, letimičan pregled zanimljivosti iz toga arhiva, pojašnjenja pojedinih mjesta iz pročitanih knjiga te sugestije za buduća čitanja.

U neobjavljenom pismu s početka studenog 1972. Jesi obavještava jednog svojeg prijatelja o sedam objavljenih knjiga u godinu i nešto dana te, govoreći o sebi samome, spominje svoju “bojazan da neć/e/ uspjeti sve napraviti”, to da “danas jesmo, sutra nismo”. Ovaj arhiv trenutačno izložen pogledu dojmljiv je dio toga svega, te nedovršive cjeline s kojom se ljudsko vrijeme nastoji nositi.

Prema Cavallettiju, cijeli Jesijev rad od 1964. pa nadalje hvatanje je u koštac s Kerényijevim razlikovanjem genuinog i tehniziranog mita, jednog apsolutno autonomnog diskurza i njegovih zloupotreba. To se razlikovanje prepoznaje npr. u eseju o Josipu i njegovoj braći Th. Manna, u monografijama o S. Kierkegaardu i J. J. Bachofenu, u novinskom komentaru Šestodnevnog rata itd. Otuda i pojam mitološkog stroja (od 1972. pa nadalje); stari su prihvaćali mit kao nešto zajedničko i kao istinito, a moderni prihvaćaju mit već razdijeljeni političkim podjelama, uživaju u njemu zahvaljujući pojedinačnim sposobnostima umjetničkog stvaranja, autorima poput Apuleja, Goethea, Rimbauda, Rilkea, Pounda, Th. Manna, a upoznaju se, pa i zlosretno, s njime i njegovim funkcioniranjem na stranicama Nietzschea, Wilamowitza, Spenglera, Proppa, Lévi-Straussa. Sažeto rečeno, moderni postaju moderni u postbabilonskoj situaciji koja ne drži razdvojenim prirodne jezike nego diferencirane diskurze. “Mit sjaji jedino u znanju o njegovoj distanci”, kaže Cavalletti, a proučavanje mita je proučavanje “modaliteta ne-poznavanja”, proučavanje radova prethodnika i ujedno povijesti onih distanci i blizina što su ih ti prethodnici utvrdili. Ili predložili.

Popodnevna kava: za susjednim stolom skupina kasnih dvadesetogodišnjaka, na njemu i kod nas prevedeno Agambenovo Vrijeme koje preostaje. Čitanje Poslanice Rimljanima. Na ovitku knjige tragovi čitanja.

Dok pješačimo kroz gradski centar prema kolodvoru Cavalletti se zaustavlja pored memorijalne ploče postavljene na zidu jednog od nadsvođenih pješačkih prolaza i prisjeća se vremena dok je imao deset godina. Tada su ovdje trajali višednevni nemiri. Tijekom jedne zaoštrene situacije, nakon što su se oglasili hitci iz vatrenog oružja, majka ga je odvukla u najbližu trgovinu, dovoljno brzo i pribrano da oboje uspiju ući unutra – vlasnik je ubrzano spuštao vanjske limene zaštitne pregrade, namijenjene tome da odvrate provalnika. Tamo su sjedeći po podu čekali na obustavu vatre i koliko-toliko siguran povratak kući. Dok se vani sukob odvijao, samo ih je tanka limena barijera dijelila od sudbine studenta stradalog od policijske vatre čije ime danas stoji ispisano po mramoru.

Na putu povratka u Santhià: prva procjena fotokopiranih materijala i bilježaka. Najdragocjeniji se čine tekstovi posthumno objavljeni u časopisu Cultura tedesca o odnosu mita i jezika (u nekoliko verzija), tumačenje dijelova Devinskih elegija te manji dio iz sveukupne prepiske s G. Schiavonijem, svega sedam pisama. A kod presjedanja na milanskom kolodvoru susret s novim poznanikom – željezničkim kontrolorom. Par dana ranije, na povratku iz Torina u Santhià, progledao mi je kroz prste – aparati za poništavanje kupljenih karata ipak se ne nalaze u putničkom vagonu, već dolje na peronu.

U večernjim satima umjesto Paola na kolodvoru u Santhià dočekuje me Adriana: “Jedan od onih dana za pamćenje”.

(Torino) 

U noćnom vlaku iz Torina za Santhià: “Ne vjerujem u ironiju!”. To govori glas mlade žene što dolazi iz odjeljka odostraga. Riječi su posve razgovijetne, izdvojene od žamora putnika pomiješanog s ravnomjernim fijukom zraka i kloparanjem tračnica. Iz ovakve blizine i izgovorene odjednom povišenijim i odlučnijim tonom teško ih je prečuti. Ni s mislima okrenutima dnevnoj bilanci, obavljenom i još neobavljenom, u trenu kada morati čuti ipak uspijeva nadvladati ne htjeti slušati. Doima se da one ne smjeraju biti točka na i. Prije će biti da su te riječi najava: “prava priča tek sada slijedi”.

U eseju o New Italian Epic (2008) također se govori o današnjem položaju ironije. Njegov autor, pod pseudonimom Wu Ming 1, tvrdi da se današnja ironija razlikuje od one o kojoj je govorio U. Eco u dodatku Imena ruže jer “postmodernizmima za tri groša” došao je kraj. I Eco i Wu Ming 1 uspoređuju autora s ljubavnikom koji svojoj voljenoj ima za reći da je očajnički voli. Prvi to ipak ne kaže u tom obliku jer je to fraza iz jeftinih ljubavnih romana kakve piše spisateljica Liala pa piščeva izjava glasi: “Kako bi kazala Liala, očajnički te volim”. Drugi je sada upoznat s takvom jezičnom praksom, njezinim razmjerima i učincima pa stoga kaže: “Unatoč Liali, očajnički te volim”. Kliše je time evociran i odmah ostavljen po strani – nada sadržana u takvom potezu htjela bi vratiti kritičku moć riječima: “Kada ironija postane sveprisutna, njezina se kritička vrijednost svodi na nulu”. Moći i nemoći na tome mjestu traže uvide u njihove distribucije i njihove strukture, a “prava priča koja tek sada slijedi” suočava se sa stanjem koje ne vjeruje više u velike emancipacijske pripovijesti.

Raspolaganje vremenom: u sveučilišnoj biblioteci niti pola sata nakon početka radnog vremena. Garderoba se nalazi u prizemlju, s desne strane, u redu pred njome nekoliko studenata i studentica. Čekaju. Svi su radni stolovi u gornjim dvoranama, dakle, već zauzeti. Jedni kljuckaju po tipkovnici mobitela, drugi razgovaraju, treći markerima podvlače fotokopije i stranice u bilježnici s prepisanim citatima i komentarima, ali red se pred garderobom ne pomiče. Naprotiv, samo se za leđima povećava. Tko je zauzeo mjesto za radnim stolom neće se tako skoro odvojiti od njega. Možda samo nakratko, za protegnuti noge, osvježiti se kavom iz automata ili zapaliti cigaretu. I potom vratiti se nazad. Ne vrijedi čekati, valja pronaći drugi način ili koje drugo mjesto.

Jesijevi čitatelji ubrajaju autobiografske dionice u uvodu studiji o Rilkeu Ezoterizam i mitološki jezik (1976) među njegove vjerojatno dojmljivije napisane stranice. Netko je sklon istaknuti opis predsoblja u jednoj staroj zgradi s ostakljenim i vječno zaključanim ormarima punim knjigama te omanjeg neobičnog alata, spremljenog u ladici stolčića, koji ovisno o potrebi može poslužiti kao pinceta ili odvijač, za uklanjanje zakucanih čavala, kao čekić ili sjekirica, a maštovitom dječaku kao igračka. Drugi pak ističu prisjećanje na putovanje uzvodno Nilom do Abu Simbela 1964. u vrijeme dok još uvijek nisu bili započeli radovi na premještanju hrama Ramzesa II. zbog izgradnje Asuanske brane i podizanja razina voda Nila. Izmjenjuju se u Jesijevim riječima o tom putovanju “prema dalekom djetinjstvu, drevnijem od egipatskog vremena” dojmovi o čovjekovu položaju pred silama prirode i kameno nijemom svetkovinom vojnih pobjeda velikog suverena; morao je taj hram sa svoje četiri kolosalne figure Ozirisa okrenute prema teritoriju “afričkog ‘barbarskog teritorija’” označavati granicu ulaska u civilizirani svijet ljudskih zakona i, ništa manje, držati podalje ne jednog putnika zastrašenog tim neprirodnim pojavama i moćima neusporedivim onim ljudskim.

U znak zahvale za zahtjevne i skupocjene radove na obalama jezera Nasser što su ih obavili talijanski majstori kamenoklesci onodobna je egipatska vlada 1966. cijeli hram Tutmozisa III., izdubljen u živoj stijeni, poklonila Egipatskom muzeju u Torinu, jednoj od većih zbirki takve vrste s više od trideset i šest tisuća izložaka. Prikupljati zbirku započeo je Napoleonov konzul u Aleksandriji po imenu Bernardino Drovetti, rodom iz okolice Torina, i Jesi je tu zbirku, smještenu u susjedstvu onog predsoblja s ostakljenim ormarima punih knjiga i onog neobičnog alata “za tisuću upotreba”, odlično poznavao pa je o njoj i pisao. Kao jedno od remek-djela zbirke učinilo mu se u članku za Ilustriranu povijest vrijednim istaknuti upravo taj poklonjeni hram Tutmozisa III (XVIII. dinastija). Statuarij u prizemlju Egipatskog muzeja čuva međutim i druge dragocjenosti. Jedna od njih je sarkofag visokog dužnosnika Gemenefherbaka iz vremena XXVI. dinastije izrađen od bazaltne stijene bekhem što dolazi iz regije Uadi Hammamat, toliko tamne a nakon fine obrade toliko uglačane da stvara dojam kako je lijevano željezo. Na donjoj strani sarkofaga nalazi se prizor štovanja Ozirisa. Ondje je figura Gemenefherbaka prikazana simetrično udvojena oko Ozirisova simbola u obliku četiri kralješka na vrhu stupa. Bez spokojnog osmijeha što se prepoznaje na gornjem dijelu sarkofaga, bez duge ukrasne vlasulje i obrijane glave, tijela pokrivenog od pojasa do sredine potkoljenice i s dlanovima u visini lica.

Među izlošcima na prvome katu, pored rasprostrtih papirusa s ispisanim Knjigama mrtvih i omanjih ušabti figurama, onih koji će na drugome svijetu odrađivati poslove umjesto pokojnika, nalazi se i jedna vapnenačka stela iz vremena XIX. dinastije, izrađena vjerojatno u Deir el-Medini. Njome se netko po imenu Usersatet obraća božici Nebethetepet da sasluša njegove molitve. Nikakva pojedinačna molba nije na toj steli zapisana, a obraćanje je osnaženo slikom: dva para načuljenih ušiju, okrenutih nalijevo i nadesno, upućuju na onu “koja sluša molitve”. Također i predmeti za svakodnevnu upotrebu: sandale, pribor za osobnu higijenu i senet,  društvena igru s dvanaest odijeljenih površina za figure što ih igrači pomiču.

U završetku svojeg prisjećanja Jesi neće propustiti uputiti na ironiju povijesti: “A onaj isti brod koji je uzvodno plovio Nilom prema Abu Simbelu i koji je odlično mogao oživjeti egipatske mitove plovila po vodama onoga svijeta, bio je zapravo, sa svim svojim mahagonijem i sjajnim mesingom, jedan od nekoliko preživjelih brodova što su poslužili engleskim postrojbama lorda Kitchenera u gušenju pobune u Sudanu. Ako je bilo potrebno govoriti o mitovima, u toj je prigodi bilo mnoštvo mitova moći što su se podno sazviježđa gomilali oko nubijskih granica.”

Na uskom trgu otvorenom s jedne strane prema ulici Lagrange nema više zalogajnice u kojoj su se nekada prodavali sendviči s dinstanim kiselim kupusom i cotechinom, taman za ovo doba godine, u pauzi nakon pješačenja i prije pješačenja što ubrzo slijedi.

Među darovima što mi ih Giulio Schiavoni predaje na rastanku, nakon srdačnog razgovora u njegovom stanu, nalaze se dva zbornika kojima je on suurednik. Jedan je objavljen dvije godine ranije, Prema zemlji staroj i novoj, a drugi je, Uzvodno Nilom, fotokopiran jer ga odavno više nema u prodaji. Oproštaj ne protječe bez sjetnih tonova, u drugom se zborniku nalazi “ono najbolje – kaže Schiavoni – što sam napisao o Jesiju”. Teško je reći odakle takvo raspoloženje: duge godine otkako se ne viđa s bliskim prijateljem i ne razmjenjuje pisma s njime, neočekivani dolazak nepoznatog čitatelja koji mu se obraća sa željom da dozna nešto više i provjeri izvode iz prethodno pročitanog, mrvica zadovoljstva da s vremenom ponekad ipak ne nestaje zanimanje za one kojih više nema …

Schiavoni je vjerojatno najpozvaniji govoriti o temama osobne Jesijeve mitologije. Za prepisku između njih dvojice i Cavalletti i Manera kažu da se u tih sedamdesetak pisama nalaze važni metodološki naputci, a isto tako i pojedinosti o privatnom životu, poput sjećanja na oca, odlikovanog vojnog časnika i iz “vrsnog rabinskog roda” ili zanimanje za figuru Ahasvera, za temu egzila.

Darovi će se potom pokazati vrijednim i s onu stranu njihove rijetkosti. Schiavonijev detaljan pregled teme egzila u Jesijevim radovima, ne samo u istoimenoj pjesničkoj zbirci iz 1970. nego i u predgovoru za prijevod Buberovih Hasidskih priča te drugdje, navodi da se stranice o vremenu genuinog kolektivnog praznika, onoga čega više u modernitetu nema, dovedu u odnos s onime čega danas ima i na pretek – sa stanjem razdomljenosti i egzila.

Enrico Manera autor je knjige Furio Jesi. Mit, sila, pamćenje (2012) i suurednik tematskog broja časopisa Riga (2010) posvećenog Jesiju te suurednik zbornika Filozofije mita u 20. stoljeću (2015). Nakon upoznavanja na središnjem gradskom trgu predlaže da otiđemo u obližnji Klub čitatelja. Na putu do tamo, u jednoj od bočnih ulica uz via Po, knjižara s knjigom na popisu potraživanja. Klub čitatelja nalazi se na prvome katu sedamnaestostoljetne palače Graneri i raspolaže s tisuću kvadratnih metara prostora. Slobodno mjesto nalazimo u zimskom vrtu s pogledom prema unutarnjem dvorištu i visokim ukrasnim biljkama.

Točno je, govori Manera, da već nekoliko godina unazad postoji povećano zanimanje za Jesija, objavljuju se nova izdanja njegovih knjiga, ona su redovito popraćena pozitivnim novinskim prikazima, nerijetko i hvalospjevima, citata iz njih po publikacijama ima i vidljivih i nevidljivih, ali, kao da ponavlja riječi H. Arendt iz uvoda u Benjaminove Iluminacije, nalazi način za dimenzionirati fenomen: “On jest poznat, ali nije slavan”. Zanima ga stoga odakle taj moj interes. “Već prva pročitana rečenica pobudila je kod mene znatiželju: ‘Postoje umjetnička djela koja imaju tu povlasticu da su sazdana od općih mjesta te da ona sama postanu općim mjestom na površini umjetnikova ostvarenja’ (iz “Čitanje Rimbaudova Pijanog broda”, 1972). A one za njome govorile su da to napisano nije nešto iz druge ili treće ruke. I tako iz knjige u knjigu”.

Svijest o tome koliko su misaone ravnoteže i usklađenosti kod Jesija krhke ako ih se uzima za trajno važeće definicije Manera iskazuje na više mjesta. Primjerice u njegovoj knjizi: “moderni književni mit predviđa individualan pristup koji svaki pokušaj obnavljanja mitologije preoblikuje u neaktualan simulakrum”. Ili na jednoj javnoj tribini, zajedno s Wu Ming 1 i drugima: “za Jesija se mitologija rađa u svetom, preživljava u politici i preoblikuje u književnost”. A uz to, promišljeno i dovoljno upozoravajuće, da ipak postoji barijera koja priječi preklapanje književnosti i mitologije.

Jedino pitanje koje ostaje u razgovoru bez uvjerljivog odgovora vezano je uz prevođenje i recepciju: kako to da Jesi, unatoč svim njegovim akreditivima, nije poznatiji i prisutniji u prijevodima izvan Italije? Za tri dana slijedi novi susret, na drugom mjestu.

Polovično je s memorijalnih ploča čitati jedino njihov informativni sadržaj i namjeru da se njima obilježi kakav događaj ili osoba od povijesne važnosti. One uz to govore i o onima koji njih postavljaju. Na fasadi četverokatnice gdje je, s kraćim izbivanjem, od travnja 1888. do siječnja 1889. boravio Nietzsche stoji, sve od stote godišnjice njegova rođenja (1944) pa do danas, kako je u toj zgradi nastala njegova “knjiga života”: Ecce homo. Jedna interpretacija Nietzscheove biografije vodi u tome smjeru: nakon Torina Nietzsche živi drukčijim životom, na skrb drugih, sve što otada nadalje piše ostaje za posthumna izdanja, a ni autorstvo djela poznatog kao Volja za moć nije posve autorovo. “Knjiga života”, te riječi što su vidljive s javnog gradskog prostora, htjele bi se potvrditi povijesnom činjenicom. U prvom koraku. U drugom, iskazati nijemo zahvalnost. Ogorčeni prizvuk s memorijalnih ploča u Milanu i Bologni stoga ovdje izostaje, predstavnici Salojske republike bili su prožeti drukčijim osjećajem i drukčijim nakanama. Ili su u to uvjeravali sebe i druge. Otkako su Giorgio Colli i Mazzino Montinari priredili novo kritičko izdanje Nietzscheovih sabranih djela te raskrojili zapise iz Volje za moć i njih uskladili sa stanjem zatečenim u rukopisima drukčija se interpretacija nameće: memorijalna ploča zahvalno, i šutke, upućuje također i na figuru filozofove sestre koja je otvorila put interpretaciji bliskosti postavljača ploče s autorom Ecce homo te ovlastila prijeporne zahvate u njegove kasne fragmente, plodove nepredvidljivih lucidnih trenutaka. Postavljači su veličali sami sebe.

Prazan hod vremena na rubu zamalo izpražnjenog trga Vittorio Veneto: maglovito popodne, Pad sporo teče, jedan gnjurac u lovu je na plijen. Nije realno očekivati da takvih razvezanih trenutaka neće biti, to da će protok vremena stalno biti ispunjen barem detaljima vrijednih pamćenja: zagasitozeleni kiosci ovdašnjih bukinista, kakva zanimljiva ljudska fizionomija, ulični zabavljači i njihovi mjehuri od sapunice dovoljno veliki da u njih stane i dijete koje promatra to malo čudo … ono po čemu se ovdje razlikuje od tamo.

Dragocjen Manerin savjet na drugom susretu, uz sendvič i gazirano piće: treba otići do biblioteke Odsjeka za književne i filološke znanosti Filozofskog fakulteta u ulici Bava. Njezine su prednosti otvoren pristup policama i fotokopirkama. Drugim riječima, prostor pošteđen od “integralne juridifikacije” međuljudskih odnosa.

Osoblje te biblioteke beziznimno se drži politike da za fotokopiranje izdanja što nisu više dostupna po knjižarama nema nikakvih količinskih ograničenja. Nema ni obveze jednodnevnog članstva. Strop njezinog spremišta u prizemlju ojačan je modrim metalnim gredama kako bi izdržao teret povrh njega, a na policama se među knjigama vide umetnuti i popunjeni obrasci s podacima o posuđenim knjigama. Na sredini unutarnjeg dvorišta jedno je stablo s neotpalim listovima i klupa s praznom plastičnom čašom za kavu. Tišinu u čitaonici na prvome katu remete jedino pritisci prstiju po tipkovnicama prijenosnika. Po izlasku iz zgrade u modrom je ruksaku poveći snop fotokopija i znatno je manje slobodnog mjesta u njemu negoli prije.

Na povratku u Zagreb, kratko prije Trsta: iz vlaka se vidi sjeverna, manje privlačna strana devinskog dvorca, prolazimo pored mjesta gdje je Rilke pisao svoje elegije.

Neispunjena želja: posjetiti Međunarodni studijski centar Primo Levi u Torinu i tamo pročitati priču o Rumkowskom i njegovom “dajte nam vašu djecu”. Pod istarskim noćnim nebom, koju godinu ranije, u kolovozu, dan prije blagdana sv. Lovrijenca, s mojim domaćinom Paolom i njegovim ocem, otvorila se jedna životna priča. Njegov otac bio je član udruge preživjelih logoraša i dijelio je s Levijem istu podružnicu u Torinu, a od svih Levijevih knjiga iz svoje kućne biblioteke, tamo daleko u Santhià, prednost je davao Primirju. U Buchenwald je bio deportiran s kvalifikacijom koja je dopala i Kerényijevu kćer Gráciju: “neprijateljski simpatizer”. Prijatelj mi je dakako još od ranije znao da mu je otac bio u logoru, ali jedva nešto više od toga. Iznenađenje društva okupljenog za večerom bilo je stoga veliko. Bez ikakve najave, nekadašnji logoraš pripovijedao je o svojem putu povratka kući, zadržavao se na pojedinim nelagodnim susretima nakon što je već bio oslobođen, ali ni riječ nije kazao o vremenu provedenom u Buchenwaldu. Nakon što je završio, doznao sam kasnije, nikada se više u svojim preostalim danima nije vraćao na tu temu. Ona Levijeva priča ostala je za neku drugu priliku, piščev centar u Torinu nije u tome trenutku bio otvoren za posjetitelje. Pogled je ostao na ulaznim staklenim vratima. Na komadu papira zalijepljenom selotejpom stajala je samo isprintana obavijest o sjedištu centra. Onakva kakva se obično nalazi uokvirena na podlozi od plastike, metala ili kakvog drugog trajnog materijala.

(siječanj 2013. i nakon toga)

(Tekst je prethodno bio objavljen u časopisu Forum 7–9/2019.)