Prije 8 godina stajala sam ispred američkog konzula, u dugoj haljini, crna kosa, i bijela put,
i iranska viza u putovnici. Imate li rodbine u Iranu? Prevedeno, sumnjiva ste žena.

U Turskoj, prije šest godina, na istambulskom aerodromu, službenik gleda isti pasoš s američkom i iranskom vizom, ne govori ništa, morala sam zbog ispitivanja propustiti let.

Obožavam letjeti avionima, vinuti se do oblaka, biti blizu metafizičkog neba, ne odustajem.

Danas je opet počeo jedan rat. Taman kad će djeca u školama skinuti maske. I kad će se tragovi pandemija ogledati u rukama ispranim od dezificijensa, rukama koje podižemo prema tom nebu, bez božjeg znaka, bez onostranog.

Već je toplo vani, u obliku projektila rastu cvjetovi, sumnjivi smo opet mi, mali. I sve se vrti ukrug, i ponavlja. Sutra ću gledati more, na rivi će svirati morske orgulje, sunce će blještati na valovima. Valovi će bar nakratko donijeti mir.