Fotografija: Ognjen Karabegović
MRAK DOBRA SRCA
Evo me opet ovdje, ispred brbljive starlete i sirotog poete, ona sam stara ludost onaj isti žar
U mraku dobra srca gdje ono si što jesi i u kojem nikada ne prestaje organizirani nemar i dar-mar
Da mi je da me okruži frigidnih nimfeta roj, da se odmorim i budem još jednom svoj, plemeniti divljak na mrtvoj straži, nadmoćan izrod bez arhive u duši
Gdje Rat je otac svih stvari tu Smrt je majka poginulih, ne obećavaj mi bolje sutra i nemoguće stvari
Brižno me ukroti, kraljice moja mala, da budem dio tvoga tijela, račun bez krčmara
Dupla votko-tonik moja i klupice u parku i prenoćište moje milo u kojem dižem nos do neba što se ruši
Nek čaše pune danas samo lete i tako svake svakcate noći i da se nikad ne vratimo kući
Gotov da ti predam sve što volim kao žrtvu, i pjevam i plešem i rugam se sa svakom porugom i svakom zvijeri što radi mi o glavi – nema nam pomoći
Od srca sam vam zahvalan prijatelji moji dragi, na terapiji toplim pivom i na gruboj riječi koja liječi, na zagrljajima i stravi
Između dva čitanja maloumne proze, na nebu sada zvijezdu najsjajniju tek tražim
Svakoga koga muči sjena njena treba da iz tlapnje prene baš mecena pravi
Da umiremo od razvrata svi i ja i ti u snu i na javi
Naučite me živjeti skrušeno, gejše slavne, ili barem svirati gitaru, ja ne stignem više na obale nove
Odrastao sam u raju što obmanom se zove
Savršena ljepota disharmonija je njenih čari zbog kojih se i žari i pali i psuje i pije
Nesavršenost je tuga prezrenih i svjetlucava trulež što pod maskama se krije
Moje su patnje i mučnine besmrtne govnarske besmislice, to u hiljadama knjiga piše
Nije lako nosit tajnu tvojeg struka kojeg nema više
Hej vi mile i drage boemine i libertine bez vjere u spasenje, što najhrabrije ste javno
Strašno je i pomisliti kako lako padate tajno
Ne treba gubiti vrijeme na diletante, što sjećanje su na estradu, puke slučajnosti u malim sobama punim tame
Učinit ću sve da vam pomognem da ne ostarite same
Čovjek razbijen iznutra ne želi čučati u travi
Jesti hladne sendviče u prirodi kao muhe i mravi
zašto ne tražiti novac za bitku protiv reda, što za vratom nam diše
od starih prijatelja koji pretjeruju i u pretjerivanju, ljudima nalik, manje-više
želim pod hitno pokloniti joj dar, ona je čista strast i smijurija prava ali da bude moja u čemu je tajna
tu se pjeva tu se pleše, to je lako to mogu i ja, u društvu veseljaka kaže moja djeva bajna
povlačenje iz stvarnosti počinje kao proricanje
završava kao bijeg, kao komično srljanje i spoticanje
na svijetu nema mjesta za tvoj soj što u maraku je moć
i sve što zabavom se zove a ne zlom za tvojim tijelom ko za vatrom radosno će poć
uz gutljaj poveći u mislima ploveći izustih ono što najviše volim smijehom zvoneći
divlje zvijeri, žene i planine najljepše ste iz daljine
zato, ni kap vode da prosula se nije, uz šaku riže da vas nisam čuo da tražite više
još samo zraka sunca tu i tamo, i dobra knjiga i žestok govor i žena bez mane, sve više je previše
u mraku dobra srca, biti slavan, uplašen i gladan to je najrazumnije od svega
uz radosti i žalosti starimo stalno, tko biva ne misleći, ono je što nije, i u najmanjemu što čini, zaostao u privatnoj zloupotrebi i nigdini
Djeca su najbolji ljudi na svijetu, ona prihvate sudbinu, i ustrajavaju i odolijevaju, sniženim cijenama užasa bez kraja, u tuđini
radio gornji grad 
