Piše: Nera Karolina Barbarić

Na broju tri Lavrske ulice u Kijevu, na brežuljku u Parku vječne slave, s divnim pogledom na moćnu rijeku Dnjepar, u sjeni kupola pravoslavnog samostana, posvećen jednom od najvećih zločina 20. stoljeća u Europi – uzdiže se Muzej Holodomora. Spomenik, viši od stotinu stopa, na kraju će (ako ga Putin ne sruši), kad-tad, sadržavati mali muzej koji će nuditi svjedočanstva preživjelih Ukrajinaca, kao i informacije o milijunima stradalih od gladi, koju je namjerno prouzročio Staljinov SSSR. Svake godine, 23. studenog, Ukrajinci se ondje prisjećaju Holodomora  (pojam nastao od ukrajinskog izraza moryty holodom – moriti glađu, a izmislili su ga Ukrajinci kako bi opisali tragediju istrebljenja strašnom glađu koja se dogodila između jeseni 1932. i proljeća 1933. godine).

Danas, 90 godina nakon toga užasnoga događaja, Vladimir Putin, u svom govoru kojim je Rusiju uveo u rat s Ukrajinom, u poznatoj maniri obrtanja teza, govori o denacifikaciji Ukrajine kao povodu za ulazak u Ukrajinu. Nacizam u Ukrajini, na koji se Putin poziva, do danas je ostala nedovoljno objašnjena epizoda iz prvih godina Drugog svjetskoga rata, kada su se neki ukrajinski krugovi priklonili Nijemcima uvjereni da će im novi okupatorski režim donijeti bilo kakvo poboljšanje u odnosu na Staljinov teror i neposredno prije teško proživljen holodomor. Nažalost, Kijev će proživjeti 779 dana teške nacističke bestijalnosti i gorko se pokajati, ali sovjetska i kasnije ruska politička elita taj će moment izvlačiti  kad god im to zatreba…

Povjesničari koji su se nakon Drugog svjetskog rata bavili Ukrajinom i vezama s nacistima uočili su poveznicu između tragičnih zbivanja Holodomora, koje je Poljak i Židov Raphael Lemkin još 1944. nazvao genocidom  (izmislivši izraz koji će poslije ući u pravnu praksu) tvrdeći da je sovjetska vlast to svjesno izazvala  kako bi istrijebila ukrajinske seljake i tako uništila ukrajinsku naciju i kulturu, dovodeći do ispunjenja, između ostaloga, plan rusifikacije zemlje, i sklonosti prema nacistima. Drugim riječima, Lemkin implicira kako je ukrajinski nacionalizam izravna posljedica rusko-sovjetskog terora nad Ukrajinom tijekom kolektivizacije.

Međutim, postsovjetska ukrajinska historiografija još nije proizvela niti jedan ozbiljan rad posvećen kolektivizaciji. Glad u ruralnim područjima SSSR-a, od Kavkaza do Sibira, od Kazahstana do područja rijeke Volge, upravo u doba kolektivizacije bila je uobičajena pojava tijekom dvadesetih i tridesetih godina. Ukrajinci su, međutim, bili ti koji su najviše stradali jer je istrebljenje seljaka bilo isprepleteno s progonom inteligencije i borbom protiv domoljublja cijelog naroda. Za SSSR, plodna Ukrajina, prozvana “žitnica Europe”, bila je zemlja koju je trebalo eksploatirati i zbog toga je Staljin odlučio “slomiti kičmu” kulacima, snažnim protivnicima kolektivizacije, koji su punih 15 godina nakon Revolucije odolijevali boljševizmu.

“Prva masovna smrtnost bila je izravno uzrokovana činjenicom da su sovjetske vlasti, ravnodušne prema prirodnim varijacijama u proizvodnji, održavale vrlo visoke postotke rekvizicija (oko 20%)”, napisao je francuski povjesničar Bernard Bruneteau u svojoj knjizi Stoljeće genocida.  Uz to, „u Ukrajini je 70% farmi kolektivizirano, naspram 59% u Rusiji“, piše  dalje Bruneteau. Mnogi su se protivili rekvizicijama, odbijali su se odreći usjeva, skrivali hranu i ubijali stoku umjesto da je daju kolhozima.  Politbiro  je ovaj stav Ukrajinaca smatrao vrlo ozbiljnim činom pobune i, unatoč tome što su znali za zabrinjavajuću nestašicu hrane za stanovnike sela, lokalni agenti i aktivisti stranke poslani su da oduzimaju hranu u domovima i na farmama. “Potreba za hranjenjem smatrala se zločinom protiv države”, objašnjava Bruneteau. Situacija je bila teška u cijelom SSSR-u, stanovništvo je bilo iscrpljeno,  Staljin je odbijao bilo kakvu pomoć i optuživao je seljake koji su doslovno gladovali da su sami krivci za svoju situaciju. I kao da to nije bilo dovoljno, donio je drakonske zakone koji su samo povećali napetost, teror i broj žrtava: svatko zatečen da skriva nešto za jelo, čak i kore krumpira, bio bi strijeljan.

Da, bio je to zbilja masakr: oko pet milijuna ljudi diljem SSSR-a,  namjerno lišenih sredstava za život, umrlo je od gladi, od toga oko četiri milijuna Ukrajinaca. “Epidemije su se širile i bilo je slučajeva kanibalizma, a za sve je vlada držala precizan proračun. Gotovo polovica žrtava bila su djeca “, nastavlja francuski povjesničar.  Moskva je gušila sve oblike neslaganja i nikada nije prepoznala ni priznala ovaj užasan zločin: manipulacijom demografskim podacima uspjela je sakriti iznenadni nestanak milijuna ljudi. Zataškavanje odgovornosti bilo je potpuno ne samo u vrijeme nastanka činjenica, nego i nakon toga. Poslije Staljinove smrti (1953.), njegov nasljednik Nikita Hruščov, i sam porijeklom Ukrajinac, pokrenuo je destaljiniziciju i osudio zločine svog prethodnika, posebno čistke unutar stranke i čistke  s lažnim suđenjima između 1936. i 1938. godine. Brojke su, naravno,  ostale dobro zatvorene u moskovskim arhivima.

I u ovom tekstu, kao i inače, moramo se ipak osloniti na podatke koje su objavili zapadni znanstvenici, oni koji su dobili pristup arhivima Kremlja u posljednja dva desetljeća. Ukrajinska drama – istrebljenje glađu – bio je najveći genocid u europskoj povijesti 20. stoljeća nakon  progona i uništenja Židova, o čemu komunistička partija nije htjela ni čuti. Unatoč Hruščovljevim ispadima iz pedesetih godina, šutnja je ostala nepomućena. Šezdesetih godina ipak se digao jedan glas, onaj ruskog pisca ukrajinskog podrijetla  Vasilija Grossmana, koji je u svom romanu „Sve teče“, napisanom između 1955. i 1963., kroz lik Anne Sergeevne, pripovijedao o strašnim godinama kolektivizacije, gladi i istrebljenja kulaka u Ukrajini. Knjiga je imala složenu izdavačku priču. Početkom šezdesetih agenti KGB-a zaplijenili su rukopis,  ali ga je autor prepisao. Primjerak, pronađen nakon njegove smrti (1964.), objavljen je 1970. u Frankfurtu. U Rusiji se roman pojavio tek 1989. godine, u vrijeme  “politike transparentnosti”  Mihaila Gorbačova.

Godine 1986., u Engleskoj i SAD-u izašao je pak esej Žetva tuge, engleskog povjesničara Roberta Conquesta,   u kojem je  prvi put Holodomor dokumentiran i detaljno opisan. Prema Conquestu, glad nije uzrokovana kolektivizacijom zemlje nego oduzimanjem hrane, zabranjenim listama nametnutim farmama i selima te blokadama cesta koje su onemogućavale kretanje stanovništva. Istrebljenje milijuna kulaka, za engleskog povjesničara, bio je, ukratko, namjerni čin genocida.

Ukrajina je, zajedno s ruskim južnim područjima na Crnom moru, nakon Prvog svjetskog rata, prema planu režima, bogatstvo koje je proizvela poljoprivreda trebala u potpunosti reinvestirati u industriju, novi pokretač planskog gospodarstva. Godine  1927. godine, Staljin se suprotstavio Buharinu, tvorcu projekta, i  naredio da se zemlja ujedini u poljoprivredne zadruge (kolhoze) ili državne tvrtke (sovhoze),  koje su imale obvezu isporučiti proizvode po cijeni koju je odredio država. Da bi se proces u potpunosti odvijao, zemlje i sva proizvodnja morali su prijeći pod kontrolu države. Ukrajina je imala dugu tradiciju farmi u individualnom vlasništvu,  poljoprivredni poduzetnici, kulaci, činili su najsamostalniju komponentu lokalnog društvenog i gospodarskog tkiva. Zbog toga  je odluka države imala posebno dramatične učinke u Ukrajini. Suprotno vladinim očekivanjima, rijetki su se odluka pridržavali. Kako bi se proces ubrzao, deseci tisuća državnih službenika poslani su na selo između 1929. i 1930. godine. Istodobno,  dvadeset pet tisuća industrijskih radnika, odanih boljševika, poslano je iz gradova na selo kako bi pomogli u vođenju farmi i borbi protiv oblika aktivnog i pasivnog otpora, borbe koja se eufemistički nazivala “dekulakizacija”.  Premda u godinama oko 1930. kulaci više nisu postojali, nestali su već 1918…

Seljaci su se protivili snažnom otporu oduzimanja njihove imovine, pa su otpor pružali ubijajući lokalne službenike i paleći imovinu zajednice, odbijali su sijati i žeti. Optuženi za krađu žita i protivljenje mjerama režima, tisuće kulaka je uhićeno, a potom s obiteljima deportirano u gulage: više od 1,8 milijuna seljaka deportirano je 1930. -1931. (Sam Staljin je četrdesetih godina rekao Winstonu Churchillu kako je “opozvao” 10 milijuna kulaka i da je većina njih zbrisana, trećina poslana u logore.)

Unatoč smanjenju poljoprivrednih prinosa, sovjetske su vlasti 1932. zahtijevale značajno povećanje uroda. Neki povjesničari omekšavaju činjenice navodeći da to nije bilo namjerno, već da se potkrala velika pogreška u megalomanskim partijskim procjenama. Dana 7. kolovoza 1932.,  Moskva je uvela smrtnu kaznu za potkradanje države ili kolektivne imovine. Među zločine koji se kažnjavaju smrtnom kaznom bio je i zločin prisvajanja žita za osobne potrebe. U rujnu iste godine, Politbiro je smanjio kazne na deset godina zatvora za manje teške slučajeve, ograničavajući smrtnu kaznu na slučajeve sustavne krađe hrane. Unatoč tome, krajem listopada Moskva je dobila samo 39% traženog žita. Kada je postalo jasno da pošiljka žitarica neće ispuniti očekivanja vlade, za smanjenje prinosa okrivljeni su kulaci i nacionalisti. Prema izvješću što ga je devedesetih godina javnosti predočio Vrhovni sud SAD-a,  1932. godine više od 103.000 ljudi osuđeno je prema dekretu od 7. kolovoza;  4880 ih je pogubljeno, dok je 26086 ljudi osuđeno na deset godina zatvora. Smrtne osude dopale su uglavnom kulake.

U Ukrajinu je tada poslana posebna komisija, sa slavnim  Vječeslavom Molotovim na čelu, koji je nadzirao rekviziciju žita.

U samo nekoliko mjeseci, povijesno vrlo plodna regija, pretvorena je u prostor strašne gladi. Nestašica hrane najviše je pogodila stanovništvo na selu. Sovjetska vlada odbacila je prva izvješća o događaju i zabranila stranim novinarima da putuju u regiju. Neki autori navode da su se „Politbiro i područni partijski komiteti obvezali da će poduzeti hitne i odlučne mjere protiv gladi kako seljaci ne bi patili; sa svoje strane, partijski komiteti pojedinih okruga trebaju dati mlijeko svakom djetetu i krivično goniti svakoga tko nije mobilizirao sredstva za prehranu ili smještaj žrtava gladi”. Od toga nije bilo ništa…

Žetva 1932/33. bila je dovoljna da se izbjegne pogoršanje gladi. Unatoč tome, u proljeće su se dodatno povećale količine žitarica koje su usmjeravane prema gradovima koji su se također našli u teškoćama. Istodobno se izvoz nastavio, jer je Sovjetska vlada smatrala izvoz nužnim za dobivanje čvrste valute kojom bi ojačala industrijalizaciju. Stanovništvo je na ovu situaciju odgovorilo intenzivnim građanskim otporom, koji se nikada nije organizirao u većim razmjerima zbog raštrkanosti ruralnog stanovništva. Osim toga, sovjetske vlasti oštro su odgovarale na bilo kakvo očitovanje neslaganja, deportirajući cijele zajednice. Danas se često citira izjava jednog sovjetskog dužnosnika na tu temu: “Glad je bila test naše snage i njihove izdržljivosti. Trebala je glad da im se dokaže tko je ovdje gazda. To je koštalo milijune života, ali kolektivni sustav mora ostati. Pobijedili smo u ratu”.

Zato danas Kongres Sjedinjenih Država i tvrdi da je glad u Ukrajini 1932.-1933. bila namjerni politički čin i administrativna odluka…

Iako su tijek događaja, kao i temeljni uzroci, još uvijek predmet rasprave, nitko ne poriče činjenicu da su milijuni ljudi umrli od gladi između 1932. i 1933. godine. Prema Stanislavu Kul’čyc’kyju, ukrajinskom znanstveniku koji je među prvima podržao tezu o genocidu, suvremene metode izračuna ukazuju na brojku između 3 i 3,5 milijuna smrtnih slučajeva tijekom Holodomora. Ne ulazeći u dijatribu o tome je li događaj bio namjeran ili ne,  znanstvenici vjeruju da je cjelokupni gubitak stanovništva Ukrajine između 1929. i 1939. bio oko 4,6 milijuna pojedinaca, dodajući smrti oko 900 000 osoba koje su podvrgnute prisilnom iseljavanju, oko  milijun mrtvorođenih zbog smanjene plodnosti i neodređenog broja dobrovoljnih emigranata. Znanstvenici od kraja osamdesetih raspravljaju je li Holodomor bio umjetni, namjerni i genocidni događaj ili (s druge) prirodan, nenamjeran i etnički neutralan.

Pitanje je li posrijedi genocid i postoji li međunarodni konsenzus o tomu stvara prijepor kako ruska  politika ne bi slučajno potpadala pod  pravnu definiciju genocida. Na njegovu žalost, ratom u Ukrajini,  Putin je sam sebi u tom kontekstu pucao u koljeno. Nakon samo dva dana rata otvorena je prašnjava stranica ove povijesne epizode, iz koje se već nesmiljeno opetuje riječ genocid, genocid, genocid…

Akademske pozicije do rata na tu temu bile su raznolike. Prije spomenuti Raphael Lemkin, i još nekolicina drugih, smatraju ta događanja genocidom i namjernim rezultatom staljinističke politike, dočim Michael Ellman  taj događaj smatra zločinom protiv čovječnosti.  Za Roberat Conquesat i Stevena Rosefieldea glad je bila rezultat namjerne javne politike, a ne manjka uroda. Mark Tauger na to gleda kao na rezultat prirodnih uvjeta i neuspjele ekonomske politike. Javni intelektualci poput  Douglasa Tottlea tvrde da glad nije bila genocid i opisuje to kao ukrajinsku nacionalističku propagandu. Dosad najrazložnije objašnjenje dao je Aleksandar Solženjicin, koji je 2. travnja 2008. ustvrdio da je glad u Ukrajini iz tridesetih bila slična ruskoj gladi 1921.-1922. jer su obje uzrokovane nemilosrdnom pljačkom seljaka koju su provodili bojševici. Tvrdio je također da to ne znači genocid.

S druge strane, američki akademik J. Arch Getty, specijaliziran za rusku povijest, navodi kako je “golema težina mišljenja među povjesničarima koji rade u novim arhivima da je strašna sovjetska glad iz tridesetih bila rezultat staljinističke krutosti i zbrke, a ne genocidni plan”.  Povjesničar Marcello Flores izjavio da je, nakon otvaranja sovjetskih arhiva, “rad znanstvenika sa sve većim uvjerenjem pokazao da se činilo kako ono što se dogodilo između 1932. i 1933. posjeduje karakteristike predviđene za definiciju nastalu 1948. “ I da je posrijedi bila prva planirana opća glad…

Negiranje postojanja gladi bio je službeni stav sovjetske države. U Sovjetskom Savezu vlasti su praktički zabranile raspravu o gladi. Ukrajinski povjesničar Stanislav Kul’chyc’kyj izjavio je da mu je sovjetska vlada čak naredila da krivotvori svoja otkrića i da opiše glad kao neizbježnu prirodnu katastrofu, kako ne bi kompromitirao Staljinovo nasljeđe.

Ukrajinski parlament prvi je put 2003. priznao Holodomor kao genocid, a već 2006. kriminalizirao je i poricanje Holodomora i poricanje Holokausta. Apelacijski sud u Kijevu je 2010. godine presudio da je Holodomor bio čin genocida i za njega je smatrao odgovornim Staljina, Lazara Kaganoviča, Stanislava Kosiora, Paavela Postyševa  i nekolikodrugih boljševičkih vođa koji su upravljali Ukrajinom do kraja tridestih godina. Holodomor se uspoređuje sa čuvenom irskom glađu 1845.-1849., koja se dogodila pod britanskom vlašću i koja je bila predmet sličnih kontroverzi i rasprava.

Do 1980-ih SAD i druge zemlje vršile su vlastite istrage, često na poticaj ukrajinskih imigranata. Kao odgovor, komunistički dužnosnici krenuli su u propagandnu akciju kako bi umanjili značaj gladi i pokazali da je smrt uzrokovana nepredviđenom nestašicom hrane ili sušom. O tome se pristojnije počelo govoriti tek u doba Gorbačova (1988.).

Glad je i kampanja za priznanje Holodomora odigrala je značajnu ulogu u ukrajinskoj potrazi za oblikovanjem nacionalnog identiteta u postsovjetskoj eri. To je također dodatno zateglo odnose s Kremljom. Prozapadna vlada u Kijevu, koja je došla na vlast nakon Narančaste revolucije 2004., glad naziva genocidom koji je Staljin naredio jer je želio desetkovati ukrajinsko građanstvo i ugasiti težnje za neovisnošću od Moskve. “Ako su u drugim regijama ljudi bili gladni i umirali od gladi, onda su ovdje ljudi ubijani od gladi”, rekao je Kulchytsky. “To je apsolutna razlika.”

Bivši  ukrajinski predsjednik Viktor A. Juščenko redovito je govorio o gladi, čak je nastojao negiranje tih činjenica proglasiti zločinom. Ukrajina je zatražila od drugih zemalja da priznaju glad kao genocid i da se postave  spomen obilježja. Rusija je, naravno, odbacila spomenik. Umjesto da prisustvuje njegovoj posveti, ruski predsjednik Dmitrij A. Medvedev poslao je pismo Juščenku optužujući ga da koristi glad za diskreditaciju Rusije. “Ne odobravamo represiju koju je staljinistički režim provodio protiv cijelog sovjetskog naroda”, napisao je Medvedev. “Ali reći da je to bilo usmjereno na uništenje Ukrajinaca znači ići protiv činjenica i pokušavati dati nacionalistički podtekst.” Zašton ruski lideri, sve do Putina, u afirmaciji istine o Holodomoru prepoznaju “nacionalistički podtekst?

Možda to najbolje objašnjava Lemkin, koji kaže: „Staljin je nastojao uništiti nacionalni karakter ukrajinskog naroda kroz protuvjerski progon, skrnavljenje i uništavanje crkava. I ukrajinski seljački svijet i inteligencija zemlje bili su pogođeni da pokušaju izbrisati svoje povijesno sjećanje, počevši od školskih učitelja i Crkve, koja je tada bila neovisna od Moskve. Stavljajući sve te dijelove zajedno, s obzirom na to da je postojala namjerna volja da se taj narod smanji i potisne, smatram da je legitimno govoriti o genocidu”.

To podupire i američka znanstvenica Anne Applebaum, dobitnica  Pulitzerove nagrade i autorica eseja Crvena glad: Staljinov rat protiv Ukrajine: „Ono što se dogodilo u Ukrajini između 1932. i 1933. savršeno se poklapa s definicijom genocida Raphaela Lemkina, ali se ne može uklopiti u formulaciju sastavljenu 1948. s  Konvencijom o genocidu. Sovjetski Savez je pridonio izradi tog dokumenta na odlučujući način upravo kako bi se isključio ukrajinski holokaust“.

 Bilo kako bilo, složili se proruski i proukrajinski nastrojeni autori ili ne, ostaje nepobitna činjenica da je tih strašnih 17 mjeseci tisuću ljudi umiralo svakoga sata, 24500 svakoga dana! O gladi tadašnja javnost nije smjela niti je išta znala. Javno spominjanje riječi holod (glad) smatrala se kontrarevolucionarnom, a krađa hrane kažnjavala se robijom, pogubljenjem, protjerivanjem u Sibir ili likvidiranjem na licu mjesta. Vrhunac, planiranog ili ne, genocida bio je Zakon poznat po nazivom Zakon pet klasova, po kojem ljudi nisu smjeli niti skupljati ostatke klasova. Od gladi su izbezumljeni ljudi  jeli jedni druge. Kada je i posljednji umro, komunisti su trupla buldožerima ubacivali u masovne jame koje nisu smjele biti označene. Svu dokumentaciju o gladomoru boljševici su uništili. Kako se na popisu stanovništva pojavio demografski manjak u glađu zahvaćenim krajevima, Staljin je naredio da se popisi ponište, dokumenti spale, a popisivači strijeljaju ili pošalju u gulag. U ispražnjena naselja doseljeni su Rusi, čiji potomci danas žive u pobunjenim pokrajinama, a mi pratimo iz sata u sat kulminaciju ili rasplet stotinu godina dugog sukoba…

Kada je 2000. u Kremlj stigao Putin, ostaviviši „unosan posao taksista“ (taksiranjem se bavio nakon što je izgubio posao u KGB-u), i  glazba se ondje  počela mijenjati.  Putin je vrlo brzo stvorio vrlo pitak  sinkretizam između desnog i Staljinova krajnje lijevog nacionalizma. Podložila mu se i Pravoslavna crkva, koja je u njemu prepoznala oličenje Vladimira I. (!!!), koji je prije tisuću godina okupio Ruse, Ukrajince i Bjeloruse u Kijevskoj oblasti, s jednim jezikom i zajedničkom pravoslavnom vjerom. Svatko, kazivao je povremeno Putin, tko danas radi na podjeli „ove svete unije“, čini to u ime stranih sila “koje nas žele oslabiti”. Ukratko, neovisna Ukrajina je, prema njegovom mišljenju, a to nije rekao prvi put u svom govoru kojim je najavio rat, povijesni falsifikat, “u potpunosti proizvod sovjetske ere”, uglavnom sastavljen od zemalja koje su samovoljno „otete“  Rusiji. Najoštrija je optužba rezervirana za Lenjina, koji je, prema Putinu,  ugradio u temelje SSSR-a najopasniju tempiranu bombu (odnosno pravo na secesiju sovjetskih republika upisano u Ustav). S jedne strane, tumače analitičari,  Putin napada SSSR, a s druge žali zbog njegova kraja i želi ga ponovno osnovati kao rusko carstvo. Međutim, pod utjecajem Pravoslavne crkve, Putin pokazuje znakove obnove Kijevske Rusije (Rusija, Ukrajina i Bjelorusija). Takvu viziju, iako je na Zapadu često dobrodošla, većina Ukrajinaca odbija. Neki antiruski autori vole podsjetiti  kako je Ukrajina povijesno nešto drugo od Rusije, kao susret “rimske Slavije” i “Slavia Orthodoxa”, stoljećima političko i duhovno stapanje s katolicima Poljske i Litve.

Za aktualni trenutak važno je razumjeti kako Putina vide obični ljudi u Ukrajini koji se izjašnjavaju kao Rusi i koji u Vladimiru Putinu, superkonzervativnom i autoritarnom bivšem agentu KGB-a, ne vide nastavljača realnog socijalizma, već ostvarenje imperijalne ideje i  utjelovljenje vječnog ruskog nacionalizma, kojem smeta neonacistički duh nove vlasti u Kijevu. Iza te nataložene mržnje i ponosa, „igre“ gubitnika i pobjednika, stoji aktualna geopolitika, okršaji moći, nova ruska oligarhijska država koja ucjenjuje Zapad i privlači Kinu plinom, naftom, golemim mineralnim i energetskim resursima skrivenim u zaleđu Sibira i Južnom oceanu, koji se topi.

A sve što se protekli tjedan dogodilo, prema Putinu,  proizlazi iz Ukrajine i Krima, iz krvave povijesne epizode koju su u ravnicama Ukrajine ispisali nacisti – počinivši židovski  holokaust i antikomunistički progon, a koji je Staljin prekinuo žrtvujući cijeli narod. Za današnju je Moskvu Istočna Europa velik problem jer je neprijateljski nastrojena prema Rusiji (ne samo zbog Putina, već zato što mnoge sile pokušavaju izgraditi vlastito bogatstvo predstavljajući se kao “antemurale christianitatis” našeg doba, pokušavajući slijediti stope Poljske i Litve koja je tu ulogu preuzela između 16. i 18. stoljeća). Neke od tih zemalja, poput Poljske ili Mađarske, imaju stranke i ljude u vladi često desnije od Putina, dijele i njegove vrijednosne modele.

U Bjelorusiji i Ukrajini situacija je složenija jer su zapadni dijelovi ovih zemalja na različite načine imali različite putove. Ako je Zapadna Bjelorusija, dio Poljske i Litve pripojen Ruskom carstvu krajem 18. stoljeća i njezino katoličko stanovništvo nije imalo većih problema u kontekstu carskog koinéa, drugačija je priča o Zapadnoj Ukrajini, koja je do 1939. bila Istočna Galicija. Ova regija nikada nije, osim nekoliko mjeseci 1914.-1915., bila unutar granica Carstva, imala je dominaciju poljske elite sve do 1939. godine, dok se istodobno rađao i učvršćivao snažan ukrajinski nacionalni pokret.

Pripajanje Istočne Galicije sovjetskoj Ukrajini, koje se dogodilo 1939., a zatim 1944., omogućilo je ujedinjenje ukrajinskih zemalja, ali integrirajući različita iskustva i horizonte između dviju strana, često zbunjenih kao jedna više “proeuropska” od druge, dok su u stvarnosti zapadne regije Ukrajine tradicionalno manje industrijalizirane i sklonije ruralnom i konzervativnom načinu života. Izrazite  regionalne  razlike sukobljavju se s idejom koju promovira bučna nacionalistička desnica s ekstremnim i profašističkim tendencijama, o “jedinstvenom”, “čistom” ukrajinskom identitetu, frontalno suprotstavljenom svakom prihvaćanju pluraliteta povijesno stvorenog na tom teritoriju Ukrajine. A Putinova Rusija danas je konzervativni postmoderni režim; postmoderni jer nastoji homogenizirati u pomalo zapanjujućem povijesnom kontinuitetu različite elemente koji se pripisuju veličini ruske državnosti, koja se smatra jedinstvenom i nedvosmislenom od prelaska na pravoslavno kršćanstvo Kijeva u doba Rusije do reafirmacije ruske asertivnosti pod Putinom.

Eskalacija na ruskoj strani započela je slanjem trupa na ukrajinsku granicu u ožujku-travnju 2021., a onda se nastavio dijalog ultimatumima, obilježen promjenom stava Moskve. Prvi, kontekstualni, je radikalizacija pozicija ruskog establišmenta (paralelno s rastućim utjecajem vojnih elita) koja podupire potrebu da se jasnije, čak i silom, nametne revizionistička vizija Moskve za izgradnju nove europske sigurnosne arhitekture. Drugi je razvoj situacije u Ukrajini. Posljednjih mjeseci vlada Volodimira Zelenskog donijela je, naime, niz zakona koji ograničavaju upotrebu ruskog jezika i medija, što, posljedično, dodatno smanjuje mogućnost da Ukrajina u budućnosti vrati Donbas na ruskom govornom području u skladu s moskovskim uvjetima

Središnji razlog eskalacije je, međutim, taj što je kijevska vlada progresivno pojačavala svoju vojsku i vojni arsenal uz aktivnu američku potporu, proizvodnjom vlastitog oružja i, u konačnici, kupnjom turskih dronova. Cijena održavanja kontrole nad Donbasom za Moskvu je važnija nego prethodnih godina. Gubitak Donbasa značio bi, osim priznanja poraza, Ukrajini olakšati potencijalno približavanje NATO-u, iako je takav scenarij bio nerealan.

Ratom je Rusija sve nas opteretila humanitarnom katastrofom, energetskom i gospodarskom krizom golemih i nekontroliranih razmjera. Za EU, za njezinu povijest, za njezine vrijednosti, za  građane, međunarodno pravo o ljudskim pravima je kompas za rješenje sukoba u Ukrajini. Ratovi su zločinačka posljedica koja ima obilježja začaranog kruga: rat priziva rat.

Možda da se u ovom iznimno gadnom trenutku, dok čekamo rezultat pregovora na bjeloruskoj granici, ne zaboravljajući poruku iz ovoga teksta, pozovemo na sustav kolektivne sigurnosti predviđen Poveljom Ujedinjenih naroda. Ili  na Lisabonski ugovor, u kojem se kaže (čl. 21.):“Unija promiče multilateralna rješenja zajedničkih problema, posebno u Ujedinjenim narodima. … Unija radi na osiguravanju visoke razine suradnje u svim područjima međunarodnih odnosa u cilju: … očuvanja mira, sprječavanja sukoba i jačanja međunarodne sigurnosti, u skladu sa ciljevima i načelima Povelje Ujedinjenih naroda, . ..“