“Ja postupno ću razvit’ ubrzanje” , veli MANDELJŠTAM u jednom stihu. Mislim da me taj stih spopada dugo vremena, titra mi u podsvijesti, određuje moje kretanje i postupke.Bitan je i stoga,što pod sugestijom ubrzanja čovjek razvija marljivost: nauči reagirati na najmanji poticaj, u letu hvata signale, od krhotina složi sliku, a od ulomka rečenice cijelu temu. Naša pozornost često je raspršena, nefokusirana, podložna opsesivnim radnjama, poput ponavljanja slučajne melodije ili “ispravljanja” grešaka u tuđim izgovorenim rečenicama. Odvlače nas efemerni događaji,buka, prometni znakovi, kretanje u vrevi, prenapučen krajolik, ulični susreti i kontakti, čekanja u redovima, konzumerističke navike, podsvjesni sadržaji, napadi loših raspoloženja ili “neprocijeđenih” sjećanja na ljude, mjesta i događaje.

Sve su to neprijatelji ubrzanja, izvori melankolije, remeteće pojave, koje iscrpljuju elan vital i pokapaju naše najbolje zamisli i plemenite nakane u grobnicu neostvarenog života. Stoga je čovjeku koji radi na ubrzanju, neophodan prostor, razmaknutost, distanca i samoća. Kako ispravno zamjećuje Thoreau u svojim bilješkama iz WALDENA: ” Društvo je većinom prejeftino.Susrećemo se u vrlo kratkim razmacima,nemajući vremena da polučimo bilo kakvu vrijednost jedan od drugoga. Tri puta dnevno srećemo se kod obroka, časteći jedni druge pljesnivim sirom svoje suštine. Moramo se usuglasiti oko izvjesnih pravila, koja se zovu uljudnost i pristojn ost, da bismo ta česta sretanja učinili snošljivima, ne izazovajući sukobe. Srećemo se na pošti, na javnim mjestima ili oko kućne vatre, svake večeri: živimo stješnjeno, jedan drugome na putu, spotičući se jedni o druge i mislim da stoga gubimo međusobno poštovanje. Zasigurno bi manje učestalosti dostajalo za svaku važniju i srdačniju komunikaciju. (….) Vrijednost čovjekova nije u njegovoj koži, da bismo ga morali doticati”.

Kad jednom steknemo naviku i usavršimo mehanizme ubrzanja, ne moramo više brinuti o idealnim uvjetima stvaranja, razmišljanja, konceptiranja i realizacija. Sve (ili gotovo sve) može se posložiti u glavi, u hodu, na koljenu , u autobusu ili restortanu, u nauzi razgovora, u pisanju po ploči ili tipkanju nekog nezahtjevnog sadržaja na računalu. Jednom gotova stvar prelije se u oblik, više joj se ne vraćamo, budući da osluškujemo druge signale i znakove, živimo već na drugoj duhovnoj adresi. Znam, pitat ćete što je sa UŠTEĐENIM vremenom, kamo će ono biti usmjereno, kako potrošeno? Pa, to je sasvim jasno: na lijepe, sporohodne i rukotvorne / duhotvorne stvari, poput pisanja rukom u bilježnice, slušanja korala, rezuckanja nožićem po odbačenom korijenju i grančicama, na meditaciju, učenje armenskoga ili arapskoga jezika,čišćenje pisaćeg stroja iz “prapovijesti”, na pripravke od ljekobiljaka iz Korovnjaka, na razgovore i igre s unucima.

I naravno, nikada ne treba smetnuti s uma Homerovu mudrost, koja relativizira sva naša prianjanja uz mudre naputke i tuđa, posredovana iskustva. Naime, kako smo davno shvatili, zakon karme imat će zadnju riječ i možda nam se doista sve izvrne kao u ovome stihu: BRZIĆA DOSTIŽE SPORAC”. Ali i na to moramo biti pripravni, mirni i spokojni.