Radijska emisija o kulturi. Gost je književnik i urednik knjiga, voditelj (i urednik emisije) je također književnik. Kombinacija da poželiš. Bit će i pametno i, vjerojatno, progresivno, sigurno i literarno elegantno, bit će osjetljivo na detalj, na nijanse, bit će tankoćutno i duševno, produhovljeno, humano i humanistički, dalekovidno i s moćnom analitičkom perspektivom… Voditelj u podužoj, valjda stoga malo praznoj prozi, ali kićenog stila, pozdravlja gosta, i kako je već red, slušateljice i slušatelje. Gost ljubazno odgovara pozdravljajući domaćina, slušatelje emisije, i završi dodavši “pozdravljam osobito slušateljice”. Kao nevidljiva slušateljica koja je upravo zaprimila „osobiti pozdrav”, ostala sam malo zatečena. Prvi impuls je bio – smjesta ugasiti radio, međutim, snašlo me na karimatu, usred tjelovježbe, dok ustanem, dok ovo, dok ono…, a radio nastavlja svoje. Voditelj, sluteći da ovo i nije najbolje rečeno, taj osobiti pozdrav slušateljicama, nikad ne znaš gdje te vreba neka feministkinja, politički je nekorektno, a valja i biti na „pravoj strani povijesti”, požuri dakle voditelj popravljati štetu. „Da, da, vidite, statistike pokazuju da žene čitaju više od muškaraca, i da kupuju knjige više od muškaraca, sedamdeset posto članstva knjižnica su žene…” „Čuo sam i osamdeset”, pridoda gost, blažen u neshvaćanju gdje je u stvari ono skriveno govno koje sad već i njemu smrducka i kako se, pobogu, tu uopće našlo?

Jedan je književnik i urednik osobito pozdravio žene kao grupu, gomilu, kako vam drago, drugi je književnik i urednik/voditelj emisije iz kulture žene kao grupu smjestio u statistiku. I time su književnici otpravili stvar, te žene…

Prije više od četvrt stoljeća, Ženska infoteka objavila je knjigu Lydije Sklevicky, Konji, žene, ratovi, u kojoj autorica tematizira gotovo posvemašnje nepostojanje žene kao individue u povijesnoj znanosti; pojavljuje se kao rijetka iznimka, i tek u statistikama (pa će na jednom mjestu primijetiti da, shodno statistikama, u ratovima ima „više konja nego žena”). Toliko o statistikama i ženama kao statističkim podacima.

Dok se valjam po karimatu, najmanje se pitam što je književnik-urednik imao na umu kad je „osobito pozdravio slušateljice”; mnogo me više zanimalo što bi bilo, kakav bi se razgovor dalje vodio da je voditelj upitao svojeg gosta zbog čega je osobito pozdravio slušateljice. Po svoj bi to prilici bilo nekakvo zamuckivanje, smijuljenje, potom ozbiljan pokušaj da se objasni neobjašnjivo. Ako književniku-uredniku damo kredit da je inteligentan i obrazovan, teško možemo zamisliti da će sve objašnjavati time što su žene ljepše, nježnije, finije…, jer bi to, a toga bi inteligentan i obrazovan Netko bio svjestan, jednostavno bilo birtaško lupetanje. Zašto onda? Inteligentan i napredan,  liberalan Netko također neće posegnuti za „objašnjenjem” da je htio biti kavalir, dakle, momak na konju, koji spašava gospe i još im usput nešto laska. Inteligentni i osjetljivi čovjek/muškarac od pera shvatio bi odmah da se tu radi o neoprostivom kiču. Cijenimo više od toga književnika-urednika, sigurno je imao nešto drugo na umu što nam nikako ne pada na pamet. Možda, hm, možda iz nekog neznanog i teško shvatljivog razloga jednostavno prezire muškarce kao grupu i ne želi ih pozdraviti istim intenzitetom kao žene? Nategnuto, ali moguće, svašta se ljudima dešava u glavi i ostalim dušama. Ali ni to ne vrijedi mnogo, jer inteligentan i pristojan Netko neće svoj animozitet prema nekoj grupi pokazivati (ovdje bi to bili muškarci), barem ne javno, osobito to neće činiti tako da je postavlja u ravan s drugom grupom (žene) i onda ističe i posebno pozdravlja tu drugu grupu. Opet, ako nema ništa protiv muškaraca, zbog čega osobiti pozdrav ženama…., ili, zašto ne bi odaslao osobiti pozdrav muškarcima?…,  no sad se već vrtimo u krug, a odgovora nema.

Ustrajemo li na tome da se ipak radi o inteligentnom, obrazovanom, naprednom, liberalnom, osjetljivom čovjeku/muškarcu, posljednje što ćemo o njemu pomisliti je da je naprosto – primitivni seksist.