Piše: Nera Karolina Barbarić

Trenutno najkontroverzniji i najtajnovitiji ruski ministar, prvi „spasilac“ Rusije i kontrolor ukrajinskog rata, Sergej Šojgu, ne voli pričati o svom privatnom životu.“Ujutro zobene pahuljice, kefir, bez cigareta, spavanje u devet navečer, jer je to potrebno za zdravlje – sve to nije za mene”, voli naglasiti novinarima. I to je istina, jer Šojgu, Bik u horoskopu, voli dobru hranu, meso, jako crno vino, svježu ribu. Hrana je za njega ritual, a pušiti ne želi prestati iz principa. Bavi se sportom, posebno nogometom i jahanjem, a kao i cijela vladajuća ruska elita obožava hokej. Ali, rado sluša poeziju (navodno mu ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov često recitira svoje stihove…) i klasičnu glazbu (posebice Vanesu  May). Stigne uživati u proučavanju ruske povijesti, skupljati indijske, kineske i japanske mačeve i bodeže, baviti se akvarelom i grafikom, a Putina je navodno oduševio primjercima starih komada drva koja je skupio na svojim putovanjima i obradio. Godišnje odmore provodi isključivo u Rusiji, u rodnoj Tuvi, odnosno u Sajanskim planinama i na rijeci Jenisej. I – to bi bio kroki Sergeja Šojgua kad nije u uniformi.

General armije Ruske Federacije i ministar obrane u ruskoj vladi, Sergej Šojgu rođen je 21. svibnja 1955.  u Čadanu, Tuvanska autonomna oblast, od oca Tuvanca (turkinska etnička skupina!), Kužugeta Šojgua (umro 2010.) i majke Aleksandre Jakovlevne Kudriavceve Šojgu (umrla 2011.), Ruskinje rođene u selu Yakovlev u Oriolskoj oblasti, Ukrajina. Odatle se, neposredno prije Drugog svjetskog rata, njezina obitelj preselila u Kadijevku (danas Stahanov), u Luganskoj oblasti. Kao zootehničarka i zaslužna radnica poljoprivrede  Republike Tuve,  do 1979. godine bila je načelnica Odjela za planiranje Ministarstva poljoprivrede Republike Tuve, više puta je birana za zamjenicu Vrhovnog sovjeta (parlamenta) Tuve.

Školu je Sergej Šojgu završio u gradu Kyzyl, Republika Tuva, i to kao osrednji učenik. Diplomirao je građevinarstvo na Politehničkom institutu u Krasnojarsku (1977.), pa iduće desetljeće radio na građevinskim projektima diljem zemlje, najviše u Sibiru, napredujući s niskih razina do izvršnog direktora. Godine 1988. postao je niži dužnosnik u ogranku Komunističke partije Sovjetskog Saveza u Abakanu (glavni grad ruske republike Hasanije), a zatim nekoliko godina u Komsomolu.

Šojgu se 1990. iz Sibira preselio u Moskvu, gdje je imenovan zamjenikom načelnika Državnog odbora za arhitekturu i graditeljstvo Ruske Federacije. Godinu dana poslije  imenovan je čelnikom  Spasilačkog korpusa, kojemu su kasnije dodijeljene veće odgovornosti,  pa je preimenovan, prvo u Državni komitet za hitne slučajeve, a na kraju i u Ministarstvo za izvanredne situacije, čime je Šojgu postao ministar u vladi. Zbog svog praktičnog stila upravljanja i velike vidljivosti tijekom izvanrednih situacija, kao što su poplave, potresi i teroristički napadi po Rusiji i okruženju, ubrzo je postao vrlo popularan. Dovelo ga je to 1999. do mjesta jednog od čelnika ruske provladine stranke Jedinstvo, odnosno stranke Jedinstvena Rusija.

Tada će se sresti s Putinom…

Tijekom profesionalne karijere obnašao je više od 20 funkcija na lokalnoj i državnoj razini, dobitnik je tridesetak najvažnijih ruskih priznanja za vojne, organizatorske i logističke zasluge. Vitez je reda apostola Andrije Prvozvanog, a zapadni mediji znaju isticati i njegovu ezoteričnu stranu, kao i pripadnost tajnim društvima. Premda se spekulira da jako naginje budizmu i šamanizmu (čemu je, po predaji i običajima etničke skupine kojoj pripada, naginjao i njegov otac), ističe da je kao petogodišnjak kršten u pravoslavnoj vjeri u mjestu Stahanov u Luganskoj oblasti.

Rođen je kao drugo dijete Hužugeta i Aleksandre, dvije godine nakon sestre Larise (koja je nedavno umrla kao podpredsjednica Dume). Pet godina poslije rodit će im se sestra Irina (danas zaposlena kao psihijatrica). Hranilac obitelji, otac, u to je vrijeme bio urednik republičkih novina Pravda, a kasnije je postao sekretar regionalnog komiteta strane Tuva, pa prvi zamjenik predsjednika Vijeća ministara Tuve autonomne pokrajine. Aleksandra Jakovlevna Kudriavceva, majka obitelji, došla je u Tuvu u doba velikih migracija. Radila je kao specijalist za stoku i kao ekonomistica na državnoj farmi. Bila je i voditeljica za planiranje Republičkog poljoprivrednog odjela. Novinarima je 2014. Šojgu rekao: „Moji rođaci s majčine strane su iz Ukrajine. Ondje je pokopan moj djed. Moja je majka ondje za velikog Domovinskog rata preživjela okupaciju. Iz Ukrajine su braća moje majke išla na front.“ Da, to smo zapamtili…

Poput brojne sibirske djece, odrastao je žudeći za avanturom, pa je, zajedno s prijateljima, prelazio zaleđeni Jenisej i penjao se u planine na minus 15 stupnjeva. Legenda kaže da je, kad je bio u drugom razredu, spasio dvoje djece, svojih vršnjaka, iz zaleđene rijeke Jenisej.

Nakon petog razreda, dobio je priliku sudjelovati u jednoj arheološkoj ekspediciji, što će učiniti da cijeloga života gaji snažan interes za arheologiju. Htio je i studirati arheologiju, ali nije prošao na prijemnim ispitima, pa se upisao na Politehnički fakultet u Krasnojarsku. Kasnije je navodno bio zahvalan sudbini za taj prijemni  neuspjeh jer je postao cijenjeni građevinski inženjer, graditelj koji je osmislio i gradio nove sibirske gradove. Sam je u jednom intervjuu priznao da je bio prosječan student i da su mu nedostajale trojke u humanističkim znanostima, posebice u engleskom i ruskom, ali se zato sjajno snašao u tehničkim, preciznim znanostima.

Putina je u novije vrijeme fascinirao idejom o gradnji 5 do 7 posve novih, informatički osmišljenih naselja u Sibiru, veličine do milijun stanovnika, kako bi se izbjegla prenapučenost u starim gradovima poput Moskve.

Mnogi autori ocjenjuju da je presudan utjecaj na Sergeja imao njegov otac, Kužuget Serejevič Šojgu (rođen kao Shoygu Seree oglu Kuzhuget, redoslijed imena je navodno promijenjen zbog greške u putovnici; vjerojatnija je teza da je rusificirao ime od turskog oglu “sin. ..“; takav korak pokazuje prihvaćanje ruskih stavova, što je u Sovjetskom Savezu bilo uputno zbog napretka u profesiji), koji je autoritativno i s puno nasilja poticao Sergeja da se bavi sportom i gurao ga prema boksu (kao i Putina njegov otac, op.). Međutim, u srednjoj školi, budući da je bio visokoga rasta, ubacili su ga u košarkašku ekipu. Začudo, premda je sam bio novinar, pjesnik i književnik (napisao romane Vrijeme i ljudi, Pero crnog supa (2001), Tannu Tuva: Zemlja jezera i plavih rijeka (2004)), sina  nije poticao da se bavi umjetnošću. Poslije očeve smrti, Sergej će pokazati i te svoje sposobnosti:  održat će izložbe svojih umjetničkih radova i napisati roman „O jučer“ (ruski Pro vchera), koji je sredinom listopada 2020. godine objavila ruska nakladnička kuća AST. Međutim, po navodima TASS-a, recenzent knjige, novinar Meduze Andrej Percev, nakon što je recenzirao knjigu – naprosto je netragom nestao…

Što je to Percev naveo u recenziji a da je moglo zasmetati piscu-ministru Sergeju Šoglu? Premda se to zbog njegova statusa generala armije i ministra obrane očekivalo, knjiga uopće nije o vojsci, već memoarsko štivo u kojem je opisao svoje emocije iz doba  stvaranja Ministarstva za izvanredne situacije, na čijem je čelu bio dugi niz godina, i svoje sukobe s političarima iz devedesetih. No, veći dio knjige, koja se sastoji od pojedinačnih priča, posvećen je svakodnevnom sovjetskom životu i odnosu između šefova Komunističke partije i stanovnika SSSR-a. Dok se čini da Šojgu kritizira sovjetska vremena, on  zapravo prisjeća toga  razdoblja s osjećajem nostalgije. 

„Očekivao bi se pretenciozan, ultrapatriotski narativ iz knjige O jučer, ministra obrane Sergeja Šojgua“, navodi Andrej Percev u recenziji, „poput  katedrale oružanih snaga, ali sastavljen je samo od slova. No, unutar  korica  je zbirka priča o zanimljivostima svakodnevnog života u Sovjetskom Savezu, apsurdnim  povijesnim anegdotama o političarima iz devedesetih, te nekoliko ozbiljnih, pa čak i strašnih priča o prirodnim katastrofama.“

„Knjiga je napisana jednostavnim, otkačenim i tupim jezikom“, kaže dalje novinar, „ ali se čita prilično glatko. Gotovo da nema razloga za sumnju u autorstvo ministra obrane: Šojgu je ili sam napisao ove tekstove ili ih je diktirao nekom drugom.“

Ukratko, prema recenzentu, ministar obrane kao pisac bira duhovite teme, na granici dobrog ukusa, a u njegovim opisima svakidašnji sovjetski život izgleda umjereno apsurdan i fantazmagoričan. „Šojguove priče jednako su zaokupljene sovjetskim sustavom upravljanja i planskom ekonomijom koja je išla uz njega. Prisjećajući se svog vremena kao građevinskog inženjera, on se u nekoliko navrata poziva na debrifing nakon pregleda gradilišta kao na “kaznu za nevine i nagradu za neuključene”.

Šojgu u knjizi opisuje stanje pod sovjetskim vlastima bez donošenja ikakvih presuda. U priči “Tangerine” pokazuje suzdržanu simpatiju prema glavnom liku – starijem cvjećaru koji je bio zatvoren zbog nagađanja: “Vjerojatno su svi jednostavno vidjeli da starac nije kriminalac. Uzgajao je cvijeće, živio od toga i živio dobro dugi niz godina. Međutim, sovjetskim vlastima se to nije svidjelo. I vlast ga je kaznila. Starac se mogao naljutiti, povući, ali naprotiv, ponizno je prihvatio ono što se dogodilo. I cijelo vrijeme je ponavljao: ‘Sam sam kriv’“. Čini se da se Šojgu drži sličnog stajališta. On ne osuđuje sovjetski sustav, već nove vlasnike koji su naslijedili tvornice i pogone izgrađene u tom razdoblju. Oligarhe… A devedesete godine u romanu naziva vremenom “siromaštva i kaosa”.

Sergej Šojgu ima otprilike isti stav prema sovjetskoj (i staljinističkoj) prošlosti: “Ne znam kako sada suditi o svemu što se tada dogodilo”, kaže u romanu. “Ali teško je zamisliti da smo tada imali osobu koja bi sebi dala apsolutno pravo bez ikakvog opravdanja da nekoga osuđuje, da osuđuje bilo koga, da osuđuje, stigmatizira i još više da bude moralni standard.” Sudeći po knjizi, Šojgu se odnosi prema životu općenito – od sovjetskih vremena do svog rada u Ministarstvu za hitne slučajeve – na isti način. Uočava nedostatke sustava i rado dijeli svoja zapažanja, i tužna i smiješna. Ali on se stvarno ne želi boriti protiv apsurda – niti ga čak prepoznati kao takvog. ( Izvor citatā: „Meduza“ i TASS).   Roman nije pobrao interes koji se očekivao, ali su mu mediji pridali nezaslužen publicitet pitajući se zašto je nakon recenzije nestao dopisnik Meduze, Andrej Percev…

Uglavnom, Kužuget Šojgu je već bio u mirovini kada ga je konačno posjetio sin s obitelji, kojeg više nije podcjenjivao, jer mu je na vrata došao kao uspješni inženjer građevine, koji gradi velike gradove i zna kako se to čini do najsitnijih detalja, od prvoga klina do zadnjega kamena. Istina, iza Sergeja su tada već bili veliki građevinski projekti; već je sa suprugom Irinom imao dvije kćeri; već je bio zamjenik predsjednika Državnoga odbora za arhitekturu i graditeljstvo i već je preselio obitelj u Moskvu (gdje je inače došao s objašnjenjem da se želi stranački usavršavati).

U međuvremenu, ponuđeno mu je preuzeti Ruski spasilački korpus (službe za spašavanje), koji će uskoro postati poznat kao Odbor za izvanredne situacije. Okupio je ekipu stručnjaka, uglavnom profesionalaca koji su se iskazali u Afganistanu, a zatim su mu pristupili i oni koji su bili u Čečeniji i drugdje. Kada je Šojgu imenovan ministrom Ruske federacija za civilnu obranu, hitne slučajeve i upravljanje katastrofama, Odbor je postao moćna vladina organizacija, unutar koje danas rade obje njegove kćeri, a supruga Irina surađuje iz svoje turističke tvrtke autsorsajući određene usluge kao jedan od najvećih poslovnih partnera . Prema Alekseju Navalnom, koji je prvi upozorio na zastrašujuću tihu moć Sergeja Šojgua u Rusiji, sumnja se da Šojguova mlađa kći Ksenija figurira umjesto svog oca u vlasništvu nad palačom u predgrađu Moskve, procijenjenom na oko 15 milijuna eura. Godine 2012. imanje je navodno fiktivno prebačeno u tuđe vlasništvo…

Naravno, svaki razgovor o sukobu interesa, nepotizmu i korupciji nije moguć. Kao što nikad nije bilo moguće razgovarati o ženi s kojom navodno ima sina Danila, koja je, nakon što su mediji ukazali na tajni život ministra obrane, također netragom nestala. U Putinovu stilu, nestao je i Danilo…

Međutim, ovih prvih dana rata u Ukrajini na Sergeja Šojgua pozornost nam je skrenula ekipiranost i organiziranost ruskih logističkih jedinica po modelu što ga je on uspostavio za sanaciju terena nakon velikih katastrofa i terorističkih napada. Naime, spalionice (koje su novinari nazvali krematorijima), instalirane na vojnim kamionima koji prate vojsku, djeluju zastrašujuće, psihički jezivo, a to je samo jedna od „spasilačkih“ inovacija najodlikovanijeg ruskoga ministra ikad. Putin mu je, unatoč činjenici da mu je u jednome trenutku bio protukandidat, dao veliko  povjerenje. Čak su zajedno boravili u planini. Navodno dva dana. Šojgu mu je to vratio na način da ga zasipa  idejama, pritiska organizacijom i, nema dvojbe, agilnošću i lojalnošću. U ovome ratu Sergej Šoglu je postao – gospodar situacije. Tiha Putinova snaga. General armije – spasilac  zahvaljujući kojem se sve  može elegantno i brzo pretvoriti doslovce u pepeo…

Ali, što to Sergeja Šojgua razlikuje od drugih ruskih ministara i s vremena na vrijeme stavlja ga u situaciju da predstavlja kontinuitet postsovjetske ruske vlasti? Prvo, Šojgu je najdugovječniji ministar u ruskoj vladi, a jedna od najvažnijih njegovih zasluga jest  stvaranje timova istomišljenika, s kojima godinama gradi i razvija svoj sektor u vladi. Njegov autoritet je neosporan, ali nije ga stekao u mirnom moskovskom uredu, već u zonama katastrofe, gdje je uvijek letio sa spasiocima. Često su ga pitali zašto i sam leti, zar doista ne vjeruje svojim podređenima. Ali Šojgu je odgovarao kako je potrebno, posebno na početku svakog putovanja, procijeniti ispravnost odluka donesenih na vlastitom iskustvu, stjecati znanje. “Život nam nije ostavio vremena za učenje”, jednom je primijetio. Drugo, kaže Šojgu, “ne želim da me spasioci, koje izuzetno poštujem, ikada pitaju jeste li bili tamo…” A Šojgu je zbilja bio posvuda, od Sibira, Južne Osetije, Kamčatke, Arktika, Krima do Sirije. Upravo je to iskustvo stečeno “u bitkama” omogućilo njemu i njegovom timu da stvore modernu, sofisticiranu službu spašavanja i civilne zaštite, što je sada stavio u službu ruske vojske. Kao, uostalom, i „tajnu“ grupu Wagner, o kojoj nešto podrobnije mogu reći samo ljudi koji su preživjeli suočavanje s njima u brojnim svjetskim ratnim i terorističkim sukobima. A Šojgu, osim što na taj način suportira Putinu, na taj ga način i kontrolira. Kontroverzni Tuvanac do svojih ciljeva uvijek stiže, primijetili su to već mnogi, od Navalnoga nadalje, na ovaj ili onaj način: tiho, bez konflikata, navečer se opijajući, a sutradan glumeći mamurluk. Pitanje je samo što je trenutno njegov cilj…

Taj i takav Šojgu, izgradio je Nacionalni centar uprave obrane za 333 dana. Pregled i analiza svih tipova informacija u online režimu omogućuju povećanje kvalitete i operativnosti prihvaćenih rješenja na svim vojnim razinama. Izvodi se u centru za nadzor i odnosi se doslovno na sve aspekte obrane zemlje – na operativnoj, logističkoj i strateškoj razini. Informacijski centar zadaje parametar rasta i poboljšanja kvalitete upravljanja Oružanim silama Rusije za mnoge godine unaprijed. I on svime upravlja… a to valja imati na umu sa svakim metrom napredovanja ruskih snaga u Ukrajini. Ne Putin, on, Sergej Šojgu.  On – koji je bez uniforme još  predsjednik Ruskog geografskog društva od 2009. ( sudjeluje u množenju prirodozaštitnih projekata, primjerice u očuvanju rijetkih vrsta životinja); on –  dobitnik Nacionalne javne nagrade Petra Velikog 1999. godine za učinkovito upravljanje i razvoj nacionalnog sustava civilne sigurnosti Rusije. I on – član Akademije za probleme kvalitete Ruske Federacije, Međunarodne akademije znanosti o sigurnosti okoliša, kao i Ruske međunarodne inženjerske akademije. A to nije još sve: budući da je Rusija u planu imala proširiti svoju stalnu vojnu prisutnost izvan svojih granica (sada ima samo bazu u Tartzsu u Siriji), postavljanjem vojnih baza u nizu stranih zemalja, ministar obrane Sergej Šojgu ocijenio je da se baze trebaju nalaziti u Vijetnamu (gdje su već imali bazu), na Kubi (već su imali), Venezueli, Nikaragvi, na  Sejšelima, u Singapuru  i u nekoliko drugih zemalja. Pregovori koje je Putin bio prepustio Šojgu ne obuhvaćaju samo vojne baze, već i luke u tim zemljama, kao i otvaranje mjesta za punjenje goriva za ruske strateške bombardere u patroli. Šojgu je dao i prijedloge nacrta za izgradnju tih potencijalnih baza…

Ukratko, sve bitno o tijeku specijalnih operacija ruske vojske, kako ih naziva Putin, u Ukrajini zna –  Sergej Šojgu. O informativnoj strategiji, operativnim planovima – zna Sergej Šojgu. O moralu ruske vojske i opremljenosti  –  zna Sergej Šojgu. O inženjeriji, logistici posebno – sve zna Šojgu. Do rata je sve javne i političke inicijative na razini ruske vlade  provodio  –  Sergej Šojgu.

I da, govori devet jezika.

Da ironija bude veća, na jeziku komi (govori se u velikoj ruskoj republici Komi), riječ šojgu znači – jama leševa…