RESKA KAO SOLDATESKA

Žena koja sama sebi pisma škraba,
Pognuta nad tekom, pored neke ceste.
Gdje zima na krutost izdaje ateste,
A stabla su stara, tužna, puna svraba.

Žena što kroz prozor zuri u tišini,
I šalicu mlijeka dijelila bi s nekim.
Pruža željnu ruku k uvojcima mekim,
I brodove crne prati u daljini.

Ona riječi gladi izvan gramatike,
U gugutu ptice traži mrvu sklada.
I ničega nema tamo gdje strah vlada:
Gusjenice mrve okvire i slike.

S vrećicom zamiče u ulicu slijepu,
Noseći sol, brašno, rižu, šaku soje;
Žena koja znade kako stvari stoje,
Dok Haronov novčić prevrće u džepu.

F. G.