Piše: Radenko Vandanjel

          U nestalnosti i krhkosti minijature, u razlomljenosti kompozicije, samo naizgled odsustvo vještine jer izmiče oku, samo naizgled odsustvo melodije jer izmiče umu. Slike i osjećaji… u toj sveprožimajućoj, astralnoj glazbi i njenoj čuvstvenoj, ontologijskoj igri, koja u „tišini“ oživljava stvari, jer samo u „tišini“ rađaju se vrijedni predmeti, donose presudne odluke – kada se propuste sva očekivanja, sva stupnjevanja i refleksije, u magičnoj, metamorfoznoj Pogorelićevoj klavirskoj interpretaciji, ostaje unutarnji glas, poetika srca, poetika duše.

          Slušač kao da  nije svjestan same izvedbe, već su slike one koje prožimaju njegovo biće. On je medij koji glazbu otjelovljuje u slike, cijeli jedan život zbijen u trenutku, život leptira ili ljudskoga bića, glazba koja ga odvlači u začudan svijet prošaran svjetlećim ribama iz morskih dubina, ili košmarom svitaca u magličastoj travi, poistovjećujući evoluciju trenutka s evolucijom Univerzuma.

          Sunčeve zrake na površini vode, let vilin konjica, mjesečev pejzaž, ili otajstveni život cvijeta, postanak svijeta… Samo slike i samo osjećaji.

          Ili, možda ipak, dijalog, melankolija duboko intimna i razotkrivajuća, kontemplativna, osjećaji duboko elegični, kao i sam život.

          Plamsaji svjetla, život kao predaja trenutku, svjedočenje čaroliji trenutka, ekspresivnoj i sugestivnoj, hipnotičkoj elegičnosti trenutka ili fantazmagoriji vječnosti koja više nije onostrana, već je beskonačna u novostvorenom ne prostoru i ne vremenu, u koji nas uranja Rachmaninova glazba. Odsustvo bilo kakva znaka i poredbe u ekspresiji melodije, goli osjećaji samo naizgled rasuti; jezik prirode, jezik Stvoriteljeve kreacije, savršenstvo u prividnom neskladu, u razasutim fraktalima koji se sjedinjuju u našoj svijesti, u našem oku, u našoj žudnji za ljepotom.