Ranojutarnji ledeni zrak, dok prolazim terasom bosa, ne budi moje ustajale misli. Tek kava širi nozdrve. Okus, bljak.. Kava, samo neki napitak za otvaranje mozgovnih očiju.

Pametan pogled ispod mog spuštenog dlana. ”Hej”, čujem kako zvoni u glavi, ”nisi normalna, onoj dosadnoj Tigrici maci si dozvolila da nas izvuče iz toplog… Nisi normalna.. Maltretira nas već dva dana. Hladno je.” Liz, okret, pogledom pozdrav i preko terase natrag, na poplun.

Dugo je trajalo dok sam shvatila kako je odavno svanulo, kako tipkam bez smisla i pameti isčitavajući neke vijesti čije bi me informacije trebale hraniti. Trebale, jer ove nisu obećavajuće.

Svjesna stanja ili onog što ljudi zovu svjesnim stanjem, običnog svakodnevnog dosadnog stanja civiliziranog čovjeka posve uklopljenog u ostale urbane životinje, pokrenem se, usklađujući vanjštinu s tim.

Livada, Curičino ludovanje. Ludovanje opet nastalog običnog psa sa psećim mislima sa-bez uzice. Presretno skakutanje upravo ispražnjelih crijeva i mjehura. Kako je malo potrebno za bezrezervnu sreću. Zašto mi nikada nismo sretni (ili mozda skrivamo beskrajnu sreću) kada to isto obavimo?

Kupovina, neki domaćinski osjećaj. Prepunih vrečica do auta. Hej.. jel’ ti bilo dosadno? pitam. Blesav pogled pametnog stvorenja, blesav jer je pitanje beskrajno glupo: ”Pa što bi, molim te, bilo zanimljivo u ležanju na stražnjem sjedištu auta, a bez seksa?” Mislim.. Prestani biti glupa i vršiti mobing nad pametnim stvorenjima, kažem sebi i kresnem čudovište koje ponovo vozi bez zamjerke.

Šire mi se nozdrve, miris goveđe juhe podsjeća me na davno zaboravljen dom. Ispunjenje necim toplim, duhom nestvarnim, a nema sjećanja, samo ugoda. Glupost, ali tako ugodna glupost, pomislih dok para sve više magli kuhinjski prozor. Pire, sos od paradajza… Hej.. pa ti imaš kuću i dom, a ponekad ih kao takve i osjećaš. Gle divote.

Celer, zelen, svjež.. Ne, to su moji prsti koji mirišu. Da postavim stol? Ili onako, kako volim ..

Uskoro u toplom, tako potrebnom ponekad duši. Ručati ćemo, Tigrica, Curica i ja. Veš miriše, toplina se širi. Što bi naš život bio bez tih silnih mašina? Ove mirišu. Sjednem, natočim čašicu prošeka, zapalim.. kuham i čekam..

Neki čudan dan u domu koji danas osjećam kao takav. Tko kaže da je malo dovoljno za zadovoljstvo, svakako ne kaže istinu. Ovoliko mnogo…. osjećati, mirisati, pipati…. upijati.. taman je dovoljno čovjeku da bi se osjećao čovjekom.

.

Ovo je bila crtica iz nekog drugog života čovjeka, psa i mačke. Neke bezvezne, obične subote, najmanje interesantne, sigurne.

Crtica iz nekog dosadnog života koji nema veze s Ukrajinom, a ni s 20-tim godinama 21. stoljeća.

Crtica o životu kojeg tada nije dosegla kletva: ”May you live in interesting times”

.