Na umu mi je blagotvorna i neusporediva snaga mašte, koja čovjeku omogućava da prođe kroz situacije za koje se subjektivno smatra nesposobnim ili smanjeno sposobnim. Smrt drage osobe, bolest, uskrata, obespravljenost, nepravedna odluka ili izbor, iznevjereno očekivanje- sve to u jednom trenu biva “preplavljeno” i prepravljeno u svoju suprotnost, kad uključimo pogonski stroj fantazije. Mi smo tamo gdje nas misao odnese, ćutimo ugodne senzacije disanja, opuštanja, osmjehnutosti, vragolastih domišljaja. Rekreiramo trenutak, poput ovoga na slici: Neretva, lađa, ugoda na koži, blag vjetrić, zelenilo, gutljaj vina, razgovori ugodni (očaravajuća Barbina rečenica, o hajducima, težacima, ribarima, lađarima, ženama). Bio je to jedan poetski susret (MASLINI U LICE) no jamačno je bio i više od toga, kad me u ovoj čami od vremena uspijeva “podignuti” u neki svijetli kod, u željeno raspoloženje.

Budući da moram privremeno mirovati (pa ipak se na valovima ljuljuškam i uspavljujem!) otvorila sam ROUGEMONTOVU knjigu znakovita naslova: LJUBAV I ZAPAD. Prepisuje za sebe i za vas ulomak o viteškom pjesništvu (kakvo bi mi trenutno odgovaralo): ” Vidjeli smo da viteško pjesništvo u početku izražava borbu Dana i Noći. S m r t ima središnju ulogu: ona je poraz svijeta i pobjeda svijetlog života. Ljubav i smrt povezani su isposništvom, kao što su nagonom povezani želja i rat. Ali ni religiozno podrijetlo, ni fiziološka povezanost nagona borbe i nagona množenja nisu dostatni da odrede izravno upotrebljavanje ratničkih izraza u erotskoj književnosti Zapada. Ali sve se to može objasniti postojanjem jednog srednjovjekovnog, stvarno zajedničkog zakona umijeća ljubavi i ratovanja, a to je viteštvo”.

A opet, uvažavajući da je većina mojih vitezova pod zemljom pa i viteštvo gubi esencijalni smisao, preostaje mi da o tim delikatnim temama pišem sama. Zapravo, biram onaj drugi ekstrem: ljubavnu šutnju (Silentio amoris) koja mi se u ovom trenu čini spasonosnom i jedino prikladnom, s obzirom na okolnosti. Ne podnosim rat, u ljubav vjerujem, čak i kad mene zaboravi u zapećku i krilom ne okrzne ni osmijehom ne podari. Proljeće je na pragu, sokovi kolaju i dižu se, neovisno o našoj volji. Bit će još dana i pjesama. Vederemo.