„Svjetski mir ne može se očuvati ukoliko se ne ulažu kreativni napori razmjerni opasnostima koje ga ugrožavaju.“ – Schumanova deklaracija, 09. svibnja 1950.

Proteklih dana svjedoci smo jedne katastrofalne politike ruskog predsjednika Vladimira Putina koja rezultira uznemirujućim prizorima razaranja u suverenoj i slobodnoj zemlji na istoku Europe. Gradovi i sela su spaljena, razorena, čak se i nuklearne elektrane bombardiraju a svjetska javnost plaši nezamislivim – nuklearnim sukobom. Koliko je Putin ozbiljan u tome vrlo je upitno. Putin vrlo vjerojatno koristi ovakvu retoriku naprosto zato jer može, no, prema riječima Alexandera Lanoszka, profesora politologije na kanadskom Sveučilištu u Waterloo-u: „čini se kako je to bila neizbježna taktika iskorištena prerano. Za Putina, to bi to moglo biti problematično, pošto ga se, moguće, više neće shvaćati ozbiljno.“[1]. Slično misli i direktor projekta nuklearnih informacija u Federaciji američkih znanstvenika Hans Kristensen koji u e-mailu za DW piše kako je vjerojatno riječ o Putinovom nastojanju da zastraši Zapad kao i da si olakša postizanje onih ciljeva koje si je zamislio [2]. Kako bilo, EU, NATO i ostale svjetske organizacije postigle su nezapažen stupanj suglasnosti oko osude ove barbarske invazije druge sile svijeta na vojno mnogo slabiju suverenu državu – Ukrajinu. I svakako je dobro da jednoglasno i oštro osudimo takav čin, no, istovremeno (ponajviše) Europa i EU bi se trebale zapitati za kakve europske vrijednosti se to Ukrajina bori i kakva je to Europa dio koje želi biti Ukrajina?

Naime, posljednjih dana smo također svjedoci nevjerojatne rusofobije koja se prelijeva iz medija u sferu svakodnevnog života. Rusi izvan Rusije na društvenim medijima trpe veliku razinu antagonizma, osuda i marginalizacije. Navedena rusofobija ide toliko daleko da se i ruske skladatelje izbacuje iz programa radi „izražavanja solidarnosti s ukrajinskim narodom i umjetnicima“ kako je nedavnu intervenciju uoči nastupa u dvorani Vatroslav Lisinski objasnio ravnatelj Filharmonije Mirko Boch [3], zagrebački HNK je s repertoara privremeno maknuo „Rusku serenadu“ a na facebook stranici i u Google recenzijama zagrebačkog restorana Rusko Bistro osvanule su uvredljive poruke poput „Vratite se u Rusiju, fašisti“ ili pak poziv da se ne kupuje ništa što je rusko. Stanje duha barem dijela građana Rusije, nedavno za AlJazeeru lijepo je opisala Marie Oleinik: „Čak i dok smo gledali njegov govor na televiziji, u kojem je sat vremena objašnjavao zašto Ukrajina ne bi trebala postojati, u konačnici priznavši nezavisnost separatističkih teritorija u Donbasu, nadali smo se da neće ići dalje od toga. Tako se ujutro 24. februara, kada se ukrajinski narod probudio u noćnu moru potpune invazije, ruski narod probudio u vlastitu noćnu moru. […] Kao i naši ukrajinski susjedi, preko noći smo i mi, obični Rusi, postali žrtve ruske vlade. Našu bol nismo mogli podijeliti apsolutno ni s kim, niti smo od nekoga mogli potražiti podršku. Globalna zajednica, koja već odavno doživljava sve Ruse kao pristalice i pomagače destruktivnog režima, nije odvojila vrijeme za nas.[4] Nije li upravo negiranje postojanja oporbe Putinovom režimu i određene volje samog ruskog naroda da se odupre ovom užasu u kojemu smo se svi našli, upravo ono što Putin nastoji uvjeriti običnog, malog ruskog čovjeka iz nekog manjeg mjesta, daleko od Moskve, St. Petersburga, Novosibirska, Jekaterinburga ili kojeg već velikog ruskog grada ? Ideja o „zlom Zapadu“ ne može biti razbijena ukoliko ju hranimo vlastitom mržnjom i strahovima. Uostalom, nije li Europa kojoj Ukrajina teži upravo ona Europa koja se može sumirati u „propoziciji jednake slobode“ – égaliberté – kako to naziva francuski filozof Étienne Balibar ? Rusija ima određene opozicijske snage (i na ovom se mjestu neću osvrtati na političke aktere već ponajviše na aktivističke i kulturne) poput aktivistica iz poznate punk grupe Pussy Riot a čija je članica Nadya Tolokonnikova kako prenosi magazin The Rolling Stone, prilikom nedavnog nastupa (26.02.) u njujorškom Terminalu 5, osvrćući se na aktualnu rusku invaziju na Ukrajinu, između ostalog, izjavila: „Mrzim rat. Volim mir. Podupirem Ukrajinu. Jebeš Putina. Nadam se da će umrijeti uskoro“[5]. Također, u Rusiji su se održavali i poveći prosvjedi (doduše, u većim gradovima gdje su ipak slobode mišljenja i govora nešto veće) protiv Putinovog režima i invazije, unatoč tome što su sami prosvjednici vrlo vjerojatno bili svjesni kako samim time riskiraju uhićenja, kazne i maltretiranja. Nisu zanemarive niti pojave poput benda Televizor i dugogodišnjeg otvorenog suprotstavljanja Putinu od strane Mikhaila Borzykina – osnivača Televizora, aktivista i pjesnika, koji je nedavno njihovu pjesmu „Tvoj tata – fašist“ posvetio upravo Putinu, ali i Borzykinova pjesma „Oprosti nam, Ukrajina“ koju je napisao nakon aneksije Krima 2014. godine i u kojoj otvoreno osuđuje agresiju na susjednu državu.

Ovih dana mogli smo svjedočiti i zaista hvalevrijednoj mobilizaciji građana diljem Europe u prikupljanju raznih oblika pomoći ukrajinskim građanima – od osnovnih potrepština poput hrane, pića, odjeće, higijenskih potrepština, pa do prijevoza i smještaja. Uistinu trenutak u kojemu se svaki građanin EU mogao osjećati ponosnim! Europa je pokazala da imamo suosjećanja i da naše parole o slobodama, prijateljstvu i empatiji nisu samo puke floskule već nešto što baštinimo u sebi. Zaista trenutak u kojemu smo se mogli osjećati ponosni jedni na druge! No, istovremeno, kroz medije, pomalo prigušen, mogao se čuti glas i onih koji su pali u drugi plan. Naravno, pod potonjim mislim na tzv. „ilegalne migrante“ ponajviše iz Afrike, koji su se također našli u paklu ratnog vihora u Ukrajini. Pa tako prije nekoliko dana (01.03.) New York Times objavljuje članak u kojemu piše kako su „Afrikanci koji su živjeli u Ukrajini zapeli na graničnim prijelazima u susjedne zemlje EU-a, na hladnoći i bez vode i skloništa, zadržani danima od strane ukrajinskih vlasti koje ih guraju na krajeve dugačkih redova izbjeglica, a katkada ih pritom i fizički zlostavljaju.“[6]. Je li to Europa koju želimo i za koju se Ukrajinski narod sada bori ? Europa koja jednima pruža hvalevrijednu pomoć i solidarnost, dok, druge, poput afganistanskih izbjeglica koji su masovno bježali iz svoje zemlje pred strahom od talibanskog terora nakon povlačenja SAD-a, neke članice EU-a uopće ne žele prihvatiti (Austrija, Poljska i Švicarska), ili pak neke [članice] određeni broj (poput Francuske i Njemačke), no, uglavnom, stav je Unije da ne želi ponavljati scenarij iz 2015. godine [7]. Ukoliko uistinu želimo razbiti ideju Zapada kao „zle kolonijalne sile“ ne bismo li onda trebali postupati upravo suprotno ? Riječima Slavoja Žižeka: „Nije dovoljno samo „braniti Europu“. Pravi izazov je uvjeriti ostale zemlje da im Zapad može pružiti kvalitetniji i bolji izbor nego Rusija i Kina. A jedini način za postići to jest beziznimno iskorjenjivanje neo-kolonijalističkih tendencija, pa čak i kad su zapakirane u obliku humanitarne pomoći. Jesmo li spremni dokazati da se kroz obranu Europe borimo za slobodu svugdje u svijetu ?“ [8].

I dok na svaki mogući način nastojimo i moramo pomoći ukrajinskom narodu u ovoj nepravednoj i osuđujućoj agresiji na njihovu slobodu, pravo samoodređenja i, napose, samo pravo na identitet i život, također se istovremeno moramo pitati kakav to europski san sanja Ukrajina ? Jer što ako jednom kada ovaj užas završi, Ukrajina shvati da se probudila u još gorem košmaru Europe koja nije jednaka za sve? Europe koja se spotiče u aporijama vlastite ideje sumirane u kovanici égaliberté i partikularnih interesa svojih članica kao i vječitog zazora od drugosti koju i dalje simboliziraju za nas ne europske kulture, ponajviše s prostora Afrike ? Solidarnost funkcionira jedino ako je u svojoj osnovi univerzalna; jer u borbi između liberalno demokratskog i autoritarnog svjetonazora, pobjedu će odnijeti onaj, koji će se činiti prihvatljiviji za puno širu populaciju od samo Europske i Zapadne.

„Ljudsko dostojanstvo je nepovredivo. Ono je u srži temeljnih prava te ga moramo poštovati i zaštititi.“ – iz Povelje EU-a o temeljnim pravima (2012/C 326/02) [9]

IZVORI:
[1] https://www.aljazeera.com/news/2022/3/3/how-realistic-is-vladimir-putins-nuclear-threat
[2] https://www.dw.com/en/how-serious-are-vladimir-putins-nuclear-threats/a-60951577
[3]https://www.nacional.hr/pogled-izbliza-zbog-ruske-agresije-u-zagrebu-nastradao-cajkovski/
[4] https://balkans.aljazeera.net/opinions/2022/2/28/rusi-su-takodjer-putinove-zrtve
[5]https://www.rollingstone.com/culture/culture-features/pussy-riot-nadya-tolokonnikova-russia-ukraine-interview-1313306/
[6] https://www.nytimes.com/2022/03/01/world/europe/ukraine-refugee-discrimination.html
[7] https://www.bbc.com/news/world-asia-58283177
[8]https://www.project-syndicate.org/commentary/europe-unequal-treatment-of-refugees-exposed-by-ukraine-by-slavoj-zizek-2022-03
[9] http://data.europa.eu/eli/treaty/char_2012/oj