Razmišljam nešto o slavi životnoj i poslijesmrtnoj (gloria mundi) i njenoj relativnosti. Sve što je o njoj napisano i mišljeno, ponajbolje se izražava rečenicom o njenoj prolaznosti: SIC TRANSIT GLORIA MUNDI, Tako prolazi slava svijeta. Nevjerojatno je što su sve ljudi spremni žrtvovati za njenu milost i obasjanje. Biti izdvojen, poseban, uzdignut, privilegiran, obožavan, obogotvoren : sve su to neki imaginarni stupnjevi, koje ljudska svijest množi, niže i razrađuje, kad se jednom “lizne” taj halucinogeni napitak, a koji obično počinje skromnom javnom pozornošću naših malih mjesta, pa se onda širi, sve dalje, u dužinu i visinu.

Većina sitnih duša pokušava postići i učvrstiti svoju slavu tako da podgriza i destruira one koji mu smetaju u tom prostoru. Bilo da su mu izravni “konkurenti” (po vlastitom uvjerenju) ili pak uzori, koje teško dostiže. Žučljivost, ogovaranje, potkapanje, nesolidardnost i rušenje hijeratičnosti, najčešće su metode lovaca na slavu. Umjesto predanosti, solidnoga rada i vlastita uloga, pretendenti se upinju zauzeti imaginarni tron i ukopati se u njemu. Paradoksalno je, dapače, da pokazuju neku suzdržljivost i škrtost prema javnoj sceni: objavljuju malo ili nikako, oprezno, kao da ni nemaju produkcije ili uhodane prakse (literarne, likovne, glazbene, filozofske), čuvajući se valjda za “veliko djelo”, kao što je Cezanne govorio da će “jednom naslikanom jabukom presenetiti svijet”, kad su ga ono uporno odbijali na Pariškom salonu.

Postoje ljudi koji imaju gotovo “zasljepljujuću osobnost”, koji su magični po sebi, te privlače atribute slave za života. Postoje spretni trgovci, ili zakučasti, tajnoviti genijalci, koji hvataju vibru i kroče prema slavi kao vlastitom životnom projektu. Nekima se dogodi naizgled neočekivano, neke potpuno zaobiđe neopravdano, kao Zweiga, kojega trenutno čitam ponovo, misleći kako je bio briljantan i važniji od mnogih pronosirano slavnih, a na čije djelo reagiram subverzivnom dosadom i naučenim neopiranjem. Kako god bilo, znam da ja osobno na slavu ne računam. Ni malu, ni veliku ni osrednju, budući da u njoj nema ništa utješno, umirujuće, lagodno, po ljudskoj mjeri , kakvu nastojim odnjegovati.

Ona je samo još jedna vrsta neslobode i javne obaveze, izloženosti i strepnje. Poput vreće riba, koju su vam ostavili na čuvanje, a one skliznu iz ruke na svaki dodir, ili se trzaju i krepavaju na zraku, daleko od vode, u koje ste ih kanili vratiti, no nemate snage dotegliti svoj teret, budući da su godine pritisle, a i smisao vaše nemoguće misije nikako vam se u svijesti ne obznanjuje.

F. G.