“Ooooooo!, pomislio sam.”

E sad, iza tog dugačkog Ooooo, nema ničega o tome što je pomišljeno. Nastavlja se opis jednostavnih radnji (jednako kao i prije pojave O) otprilike; uzeo sam, pomaknuo sam se, obukao cipele, zatvorio vrata, otišao…

Mene je zaintrigiralo ono što se u tekstu označilo kao pomisao vezana uz dugo O. Što se to pomislilo? O?. Kako se misli O? kao tek slovo? Veliko ili malo? Mala naznaka makar intenziteta je uskličnik (tako je barem interpretatorica pročitala). Misli li se intenzitet?, Može, dakako, ali intenzitet čega? Intenzitet slova O. O je tu postavljen kao da se odnosi na prethodnu ili slijedeću rečenicu, samo što nam O, samo po sebi, onako usamljen i neobjašnjen, nije omogućilo da razumijemo što je to pomišljeno i u kakvoj je točno vezi s prethodnim i kasnijim rečenicama. …

Ako (me) razumijete….

Mlada hrvatska proza naprosto rastura. Oooooo, pomislih…., a i zašto bih dalje od toga O? Što se koga uopće tiče što ja mislim pod slovom O, ili o njemu?