Našao sam neku fotografiju između, na razmeđi ta dva Mandića: dovoljno star da više nije onaj s kojim sam se družio devedesetih, obavljao godišnje inventure u 2U9 razgovarajući o Vjesniku, nogometu i uspjehu koji je najbolji znak da pisca nisu shvatili, a još uvijek prepoznatljive snage duha i karaktera.

U zadnjem pitanju posljednje naše emisije kazao sam mu da sam “još u osnovnoj školi znao da je Mandić polemičar”, dodavši da su “loša ova vremena kad ni Mandić nema s kime zapodjenuti polemiku.” Pitao sam ga: “Jeste li odustali, ili možda nemate o čemu više raspravljati, ili nemate s kime?”

Ne bi se on nikad javno s time složio da je odustao, jer od sebe i nije nikada odustao, ali da je već tada znao da je sve to besmisleno, i nastaviti razgovor, i raspravljati, i bilo koga u bilo što uvjeravati, jest.

U desetljeću koje je slijedilo pro/eživio je spomenutu tragediju, i nikada više nismo razgovarali.

Jer, raspravljati i bilo koga u bilo što uvjeravati, nadasve ne jedan drugoga, pa makar i za ljubav talk-showa, nije imalo smisla, nadasve ne o temi jednog prošlog svijeta, u koji je Mandić, razumljivo, počeo smještati sve što je bilo istinito, dobro, lijepo.

Ostale su neke potpisane knjige, jedan moj prošli svijet, u kojemu je Igor Mandić bio, kao tih godina u neboderu na Trgu, sve što gospodstvo duha podrazumijeva, a za obojicu je tada bilo najvažnije: mediteranski duhovit.

Sjećam se jednog podnevnog razgovora o hrvatskom osjećaju za dramatično, Ja sam počeo komedijati, iako naravno ozbiljan, tvrdeći da Hrvati nemaju smisla za dramu: štoviše, u našem svijetu drama je nemoguća, jer kako da bude moguća kad se nitko ne bi štel nikome zamerit? Jednom sam to pretresao s Berkovićem, kazao sam Mandiću, i Berk je oduševljeno prihvatio izazov i sam nabacao glinu za torzo: nema dramskog obračuna između čovjeka i Boga, drama se zbiva između ljudi, a za konflikt je potreban subjekt, individua. Kako da u Hrvatskoj bude drame i scenarija, kad ovdje imamo Matoša i Baru koja je začkomila jer nismo mi prefrigani, kad ovdje nema građanstva ne kao socijalnog sloja (iako je i na taj način građanski svijet Hrvatske pauperiziran), nego kao političke pozicije, pa kad nema građanina koji bi bio svjestan svoje moći pojedinca koji se usuđuje pred svima, pa i protiv svih, uporabiti svoj razum, otkud bi bilo snažnih individua neophodnih za ikakav konflikt.

Uglavnom, ja sam posredno pričao o tome da u nas nema ljudi kakav je bio Igor Mandić. Sam protiv svih.

Igor u jednom trenutku pogleda kroz osunčani ekran nebodera u pravcu Trga, tamo prema društvu književnika u kutu, okrene se prema meni i kaže:

– I sad kad ja to kažem u DKH da ovdje nema romana, onda mi oni odgovore da odem u Beograd pa to pričam.

I to je bilo to, bilo bi besmisleno dalje ikoga u išta uvjeravati, a raspravljati nismo ni morali. Iako, da je htio, za ljubav razgovora, on bi i oponirao, pa makar privremeno zastupao tezu sasvim suprotnu svom istinskom uvjerenju, samo da uživa u polemici.

Na koncu konca, to što se ja ne bih složio ni s jednom njegovom mišlju o državi ili biološkoj nesposobnosti za nju, ni tada, a naročito ne sada nije (bilo) važno. Sada je važno samo jedno: očita praznina.

Ovaj naš svijet, ovaj mali po sitno uređen svijet naših malih sredina na rubu Europe, dosegao je onu granicu na kojoj od silnih praznina koje ostaju odlaskom ljudi kakav je bio Igor Mandić postaje upitno postoji li više naš svijet.

Jer, recimo, moglo bi se kazati ovako: možemo se mi s Mandićem ne slagati…. ali – a tko smo to mi?

To je ta praznina. Nema nikog tko bi bio s druge strane, tko bi imao taj javni značaj a da mu damo riječ, saslušamo s čime se to s Mandićem ne slaže.

U ovoj preglasnoj brbljavoj afaziji nema više onih koji kad progovore, svi se odjednom stišaju i prije no što zaarlauču ipak načule uši.

Iz takvog svijeta, napose u ova zlehuda vremena, Igor Mandić se povukao na vrijeme, kako to gospoda čine.

Zbogom, dragi Mandiću.