„Da, drugovi, postoji mišljenje da se Krim isporuči Ukrajini“ – rekao je sasvim ležerno Nikita Hruščov svojim suborcima dok su se približavali sali za ručak u Kremlju. Otkrila je to moskovska Pravda, objavivši 19. veljače 2009. godine, u članku pod naslovom: “SSSR-ov Nikita Hruščov dao je ruski Krim Ukrajini u samo 15 minuta.” Hruščovu se nitko nije suprostavio, ali je izvjesno da mnogima oko njega toga dana u sali za ručak hrana nije dobro sjela. „Na dnevnom redu sjednice Predsjedništva CK KPSS, koja se održala 25. siječnja 1954., bilo je pitanje o predaji Krimske regije u sastav Ukrajinske SSR [Sovjetske Socijalističke Republike]“, pisalo je u Pravdi. „ Rasprava o pitanju trajala je samo 15 minuta. Sudionici sastanka odobrili su dekret, a regija je besplatno ustupljena Ukrajini.”

Hruščovljev dar, koji je u to vrijeme bio sasvim besmislen, dobit će veliku povijesnu važnost i danas djelomično objasniti „mafijaško ponašanje Berlusconijevog tipa“ ruskoga predsjednika Putina i njegovu fatalnu opsjednutost Ukrajinom.

Ali, krenimo redom: rat u Ukrajini i prethodno status Krima jedno je od najosjetljivijih europskih pitanja ovih dana. Ruska aneksija poluotoka Krima iznjedrila je pravi cunami političkih i povijesnih rasprava kojima se “objašnjava” kome zapravo pripada Krim i može li se zauzimanje teritorija susjedne države smatrati “vraćanjem povijesne pravde”.  Podjele između patriotskog i pravno ispravnog stajališta, temeljene na mitu je li ili nije „Sevastopolj grad slave ruske mornarice”, u europskim očima promatraju se kako je i zašto Krim 1954. godine Rusija uopće prenijela Ukrajini. Krim je u povijesti bio naseljen stotinama naroda, njegov teritorij pripadao je desetinama carstava, od rimskog do osmanskog, a tek je 1783. ruski dvoglavi orao započeo svoju vladavinu nad poluotokom. Kada su Krim osvojili boljševici, u studenom 1920., postao je dijelom Rusije, kao još jedna ruska gubernija, koja je 18. listopada 1921., u sklopu politike “nativizacije“ i promicanja sovjetskog poretka među “radnicima muslimanskog istoka”, dobila status Krimske Autonomne Socijalističke Sovjetske Republike. 

Zašto je Nikita Hruščov predao Krim Ukrajini

Sve vrijeme do 1991. i raspada SSSR-a, danas naročito, kruže urbane političke legende koje tobože razotkrivaju razloge zašto je Nikita Hruščov (etnički Rus, rođen u Kalinovki, sedam kilometara od ukrajinske granice, oženjen Ukrajinkom) Krim prenio Ukrajini. Teza koju je o tomu iznio Vladimir Putin prilikom aneksije Krima dokazala je samo – da je ruski predsjednik veliki nacionalist. “Uzgred, tijekom sovjetskog razdoblja, starosjedioci Ukrajine zauzimali su glavne, uključujući i najviše, položaje u vodstvu jedinstvene države”, napisao je Putin u članku pod naslovom „O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca“, pozivajući se na Sovjetski Savez. “Dovoljno je reći da su Nikita Hruščov i Leonid Brežnjev (rođeni Ukrajinac, op.a), čija su stranačke biografije najtješnje povezane s Ukrajinom, vodili Komunističku partiju Sovjetskog Saveza gotovo 30 godina”, naveo je Putin. Također prema Putinu, Hruščov je u svojoj borbi za vlast nastojao pridobiti podršku lokalnih ukrajinskih stranačkih redova ili se pokušao iskupiti za svoju ulogu u masovnom progonu nad Ukrajincima, posebice u genocidu glađu, Holodomoru (vidihttps://radiogornjigrad.wordpress.com/2022/02/27/kako-nas-je-putin-ratom-vratio-na-pricu-o-genocidu-nad-ukrajincima/). Prilično blasfemijsko objašnjenje za uzurpiranje teritorija druge zemlje…

Međutim, najjače se održao mit o financijskoj zavjeri koji kaže da je u veljači 1929. Sovjetska Rusija sklopila ugovor s međunarodnom tvrtkom Agro-Joint o višemilijunskom zajmu, za koji je kao osiguranje ponudila zemljište na Krimu. Prema toj verziji, rok za isplatu naveden u sporazumu isticao je 1954. godine, pa je imovina jednostavno prebačena u Ukrajinu kako bi se izbjegla obveza. Ali, ni za ove tvrdnje nema pravih dokumenata, osim znanstvenih i inih špekulacija. Ipak, od svih poslova sklopljenih tijekom Staljinove diktarure i planova o stvaranju “krimske Kalifornije” ostao je veliki sovjetski plan o – proizvodnji pjenušaca, odnosno sovjetskoye shampanskoye, nevjerojatno luksuzne i strateški poželjne robe u Staljinovu Sovjetskom Savezu, a što je Nikita Hruščov želio proizvoditi upravo na Krimu, rukovođen slavnom vinarskom prošlošću poluotoka, duljom od 6000 godina. Pedesete godine i zategnuti odnosi s bivšim saveznicima te Staljinova smrt 1953. učinili su Sovjetski Savez zavisnim o devizama, a Hruščovljeva nakana da proizvodi na Krimu dotad već proslavljeni sovjetski šampanjac trebala je podignuti Moskvu na višu, sofisticiraniju razinu. Moskvi donijeti devize. A njemu zadovoljštinu zbog lukave industrijalizacije.

U SSSR-u je učinjeno mnogo pogrešnoga, ali te su se greške obično radile s namjerom, posebno one koje su se ponavljale. Redovito je rabljena ista matrica: iscrpljivati nemilosrdno pojedina izvanruska i rubna područja koja bi mogla donijeti korist za Kremlj. Međutim, ako su sve nacionalne periferije na kraju bile zaražene etničkim enklavama koje su priječile stabilizacije političkih granica i neprestano poticale etničke sukobe, to je moralo biti nečijim naumom. Glavni dizajner projekata bio je, dakako, Staljin, ali i svi koji su ga postom naslijedili. Svi – do Vladimira Putina, koji razvidno oponaša politički i rusocentristički koncept Josipa Visarionoviča Staljina. Bilo je to vidljivo već u prvim godinama njegove vladavine, kada je izjavio da je „raspad SSSR-a najveća geopolitička katastrofa XX. stoljeća“. Na tu je tvrdnju tada reagirao i Predrag Matvejević, u pismu koje mu je uputio u ožujku 2007. godine…

U biti, sve je počelo slavnim Staljinovim neslaganjem s Lenjinom u jesen 1922. oko budućeg formata Sovjetskog Saveza. Staljin je predložio tvrdu igru sa socijalističkim republikama kako bi im se pružila samo autonomija unutar Rusije, jer „mlada generacija komunista na periferiji ovu igru neovisnosti više ne tretira samo kao čin i inzistira na ozbiljnom shvaćanju neovisnosti“ (iz dopisa upućenog Lenjinu, op.a.). Lenjinov koncept formalne jednakosti je ipak pobijedio (i zapisan je u Sporazumu o uspostavi SSSR-a od 30. prosinca 1922.), ali se Staljin zadnji smijao: svoju vladavinu započeo je neviđeno čeličnom centralizacijom državne vlasti, zasjekao granice sovjetskih republika, pa preselio čitave narode (s Krima je preselio Tatare). Naravno, takvi potezi nisu službeno objašnjeni, ali je kristalno jasno da je Staljin pomno radio planove koji se danas mogu mirne duše nazvati doktrinom enklava.

Putinova fascinacija Staljinom

Zašto je Staljin to činio? Jer je vidio prijetnju u perspektivi neovisne vanjske politike sovjetskih republika, dodatno pogoršanu mogućnošću egzodusa iz „boljševičkog carstva“. Autonomija koju je predložio za Ukrajinu, Bjelorusiju i Južni Kavkaz trebala je riješiti problem, ali budući da je odabran put konfederacije, utemeljen na formalnom paritetu, Staljin je morao pronaći rješenje. Zbog toga je Kremlj tijekom čitavog postojanja SSSR-a vodio politiku spajanja teritorija sa “izvanzemnim” stanovništvom u razne savezne republike, a povrh toga aktivno poticao migraciju etničkih Rusa na periferiju.

Kako se to reflektira danas? Jednostavno, Putin se od početka poput sjene pojavljuje na svim točkama koje je markirao Staljin. Proruske enklave djeluju kao sidra osmišljena da drže republike podalje, kako bi spriječile novonastale zemlje da odlutaju iz sfere ruskog utjecaja: Narva u Estoniji, Pridnjestrovlje u Moldaviji, Krim i južni Donbas u Ukrajini, značajne ruske dijaspore u Bjelorusiji i Kazahstanu, Ferganskoj dolini, Karabahu, Abhaziji, Osetiji itd. Dirigirani okršaji iz Kremlja jačaju Rusiju kao novo carstvo, a to što su i Rusi žrtve, nikom ništa.

Ukratko, Hruščovljev prijenos Krima bila je, dakle, prastara strategija “privezivanja” uz Rusiju, samo upotpunjena mitom o vrhunskom sovjetskom proizvodu – šampanjcu s Krima, odnosno pjenušcu s poviješću. Ali, zašto baš šampanjac i zašto Krim? Godinama navodno Hruščov nije mogao podnijeti Staljinovo hvastanje o slavnim gruzijskim vinima, kao ni njegovo imitiranje Winstona Churchilla u ispijanju probranih pjenušaca baš u svakoj prilici (legenda kaže i da je dogovor u Jalti 1944. temeljen na činjenici da je Staljin iskoristio svoje adute napivši Churchilla šampanjcem iz obližnje vinarije Masandra!). A internetom kruži i priča kako se Hruščovu zapravo smučio Lavrentij Berija, također Gruzijac, pijančina i pohotnik, koji se teško oblokavao nakon svakog smaknuća. Nikita Hruščov, sin seljaka, koji je ranu mladost proveo radeći u ukrajinskim rudnicima, patio je od veličine i glamura, od dokazivanja, pa mu je lociranje proizvodnje šampanjca, droge za proleterijat, kurentne robe (poput pšenice i žita koje desetljeće ranije) na poluotoku koji su obožavali carevi bilo dobitno rješenje. Uz to i unosno.

Tu sovjetsko-rusku mantru nastavio je Putin, usidrivši se 2014. na poluotoku, s tim da on u svom političkom kovčegu nosi još i mafijaške zahtjeve i principe. Pa, kada je 2. srpnja 2021. Kremlj najavio da će ruski pjenušci moći koristiti oznaku “šampanjac”, dok će se uvozni francuski šampanjci morati ograničti na oznaku “pjenušavo vino”, Putin se našao uhvaćen u oluji. Njegova odluka, koja stvara pomutnju u europskoj industriji, došla je nakon što Njemačka i Francuska nisu uspjele organizirati europski summit s Rusijom. Praktički, vlada Vladimira Putina odobrila je zakon koji dopušta isključivo ruskim proizvođačima da etiketiraju svoje boce mjehurića imenom “shampanskoye” (ruska transliteracija riječi champagne, odnosno šampanjac). S druge strane, francuske vinske kuće na prednjoj strani boce mogu koristiti riječ Champagne, ali na poleđini, ispisan ćirilicom, moraju koristiti izraz “pjenušavo vino”. Boce šampanjca koje se distribuiraju u Rusiji bez promjene naziva smatrat će se krivotvorenima. Na taj način ruske će vlasti (ili oligarsi, od kojih njih desetak koji se vrte oko Putina imaju ambicije biti vinskim mogulima) moći moćno konkurirati s domaćim pjenušcima, poput poznatog Novog Sveta, branda proizvedenoga, naravno, na Krimu, u vlasništvu Yurija Kovalchuka, Putinovog bankara i prijatelja. “Obični ruski smrtnici već preferiraju lokalni pjenušac, koji je slađi”, napisao je sarkastično Jean Radvanyi, geograf i stručnjak za Rusiju, koautor knjige Rusija: između strahova i izazova (Armand Colin, 2016.), aludirajući na Staljina i njegovu strast prema slatkim vinima i malo slađim šampanjcima.

Oznaka “champagne AOC” definirana je još 1936. godine i priznata u 120 zemalja, ali ne i u Rusiji, koja nikada nije potpisala Lisabonski sporazum o zaštiti izvornosti. I nikom ništa… No, može se to malo drukčije promatrati. Putin se ne sveti francuskim proizvođačima, samo ih negira kako bi otvorio put domaćim oligarsima da proizvedu luksuzne mjehuriće i zadovolje rusku strast za šampanjcem, ali i da ostanu u zemlji. Zapravo, čini upravo ono što je svojedobno činio Staljin kada je htio spriječiti egzodus, samo perfidnije.

Ukrajina – domovina carskih vina

Ne može se reći da Rusija nema dobrih vina, no prava carska vina su ukrajinska, posebice ona s juga zemlje: s obale Crnog mora, Odese, Hersona, Besarabije, iz Zakarpatskoj oblasti, na istoku u Dnjepropetrovskoj oblasti, u Černihivskoj i Kijevskoj oblasti, oko Lavova i – na Krimu. Najbolji pjenušci i pjenušava vina proizvodila su se na Krimu. Zbog činjenice da je riječ o terroiru na 46. paraleli, kojoj pripada i francusko slavno vinogorje, da ondje vlada topla i vlažna klima, kvaliteta tih vina posve je neupitna. U 19. stoljeću, kada je Krim bio dio Ruskog Carstva, Francuzi koji su bježali od Francuske revolucije osnovali su tamo prve kultivirane vinograde. No, Rusi su ipak uvozili velike količine francuskih šampanjaca sve do Prvog svjetskog rata. Šampanjac je bio znak prepoznavanja za rusku aristokraciju i elite (kako tada, tako i danas). Dolaskom boljševika na vlast, zaustavljena je i komercijalna dinamika. A onda će Staljin 1928. htjeti pridobiti narod slatkim mjehurićima, pa je dao proizvesti “champanskoye” za političku elitu i nešto lošiji i jeftiniji za proleterijat. Pobrojio je, navodno, koliko otprilike ima inženjera, profesora, doktora, školovanih ljudi u SSSR-u, napravio prosjek njihovih primanja te izračunao koliko si svatko od njih može priuštiti za šampanjac. Na temelju toga formirana je cijena za sovjetskoye shampanskoye. Osim toga, gotovo obvezom za komuniste postalo je piti šampanjac za Novu godinu i Dan žena. SSSR je sa svojim produktivnim vinogradima u Ukrajini, Gruziji, Moldaviji i Rusiji tada postao najveći svjetski proizvođač. Naravno, iza nedodirljivog trojca Francuske, Italije i Španjolske.

Pjenušac je prvi put populariziran u carskoj Rusiji 18. stoljeća, za vrijeme vladavine carice Ane Ivanovne (1730.-1740.). Tijekom njezine nasljednice, Elizabete Petrovne (1741.–1762.), nije bilo neuobičajeno poslužiti i do 1000 boca šampanjca na jednom događaju. Boce jedne od najstarijih kuća šampanjca, Chanoine Frères, krasile su stolove carice Katarine Velike. No, tek kada su Rusi upoznali Veuve Clicquot, poludjeli su za francuskim mjehurićima. Za vrijeme Katarine Velike, 1783. godine, pripajanjem Krima Ruskom Carstvu, započela je prava proizvodnja vina vrhunske kvalitete. Godine 1828., car Nikolaj I. naložio je grofu Mihailu Voronzovu, koji je o vinu učio kod francuske aristokracije, da preuzme i brine o proizvodnji vina na carskim posjedima, jer je kvalitetu francuskog vina želio dobiti i na svojoj zemlji. Nikolaj II. dao je sagraditi i ljetnu rezidenciju na zemljištu današnje vinarije Masandre na Krimu i osobno je počeo pratiti djelatnost svojih vinograda, pozvavši najpoznatijeg ruskog vinara, kneza Leonida Golicina, koji je u to vrijeme već imao bogato iskustvo u uzgoju grožđa na Krimu, gdje je u svom vinogradu uzgajao 500 sorti grožđa…

Brend “sovetskoye shampanskoye” stvorio je 1928. tim Sovnarkhoza, zahvaljujući novoj tehnologiji, otac koje je bio Anton Frolov-Bagreyev, bivši zaposlenik kneza Golicina. Frolov-Bagrejev je dobio niz državnih stipendija, akademskih stupnjeva i Staljinovu nagradu za svoj rad u sovjetskom vinarstvu. Njegov rezani šampanjac (kratkoodležani, op.a.) obilježio je posebno teške godine čistki, koje su slavljene, kako navode izvori, „zalijevanjem potocima sovjetskog šampanjca“. Tehnologiju proizvodnje dodatno je poboljšao i učinio ekonomičnijom 1953. godine profesor Georgy Agabalyanc, koji je za to postignuće dobio Lenjinovu nagradu.

Novi krimski proizvođači šampanjca, potaknuti obećanjima iz Kremlja, nadali su se da će ponovno stvoriti pjenušac iz dana sovjetske slave. Zato je i osmišljen novi naziv – russkoye shampanskoye, ruski šampanjac, i zakonom prošle godine zaštićen njegov naziv, suprotno međunarodnim konvencijama o poštivanju naziva i izvornosti. Od ruske aneksije Krima 2014. naovamo lokalni vinogradi krpaju praznine na tržištu izazvane zapadnim sankcijama. Krimski “ured za vinovu lozu i vino”, osnovan prije aneksije, ali koji je doživio novi život pod sankcijama, sada radi na zaštiti domaćih brendova, uključujući popularni šampanjac Balka. Dmitrij Medvedev obećao je da će ruska vlada uložiti 2,5 milijarde rubalja u “objekte od kulturnog značaja” na poluotoku, uključujući lokalnu proizvodnju vina. U tom kontekstu, posve je razumljiv zakon koji je Putin donio 2. srpnja 2021. godine. No, u svom političkom kovčegu, uz taj zakon, Putin vuklja i mafijaška pravila i propise, kojima omogućava nasilna preuzimanja strane i zaposjednute imovine. Sudeći samo po prije navedenim podacima, za invaziju se i teške sankcije baš pripremao…

Sovetskoye shampanskoye proizvodio se kao državna inicijativa, što je također potaknulo Putina. No, rastužuje činjenica da je Francuzima prevrnuo stol nakon što su početkom njegove vladavine upravo Francuzi potaknuli rusku proizvodnju pjenušca. Franck Duseigneur i Gaëlle Brullon, vinski stručnjaci, postavili su 2003. godine nove nasade chardonnay sauvignona, merlota, cabernet franca i syraha, te domaćih sorti saperavija i krasnostopa na području Krasnodarske regije. Jérôme Barret i Hervéa Jestin ponovno su pak pokrenuli razvoj zdravije baze poznatih pjenušaca, koji je oduševio rusku nomenklaturu, a iskustvo je preneseno iz kalifornijskih podruma. Nakon toga, Putin je iskoristio nevjerojatan izlog -Olimpijske igre u Sočiju kako bi predstavio nove vinske proizvode i pokazao Rusiju kao perspektivnog proizvođača. Da nije žalosna, tolika bi imitacija Staljina u guranju proizvodnje šampanjaca zbilja bila smiješna. Ukratko, stoljetni odnos između Rusije i Francuske obuhvaćao je mnoge ratove, revolucije i duboko uvažavanje šampanjca. Sve te borbe su završene, jedino Putin još raspiruje rat oko šampanjca…

Ruski šampanjac i drugi užici

Međutim, za okus suvremenog ruskog šampanjca, nastalog na baštini onoga za proleterijat, dopisnik iz Moskve Emmanuel Grynszpan napisao je kako je to „pjenušavo vino zastrašujuće slatko, fiksirano i bez arome, ali prisutno apsolutno posvuda”, jer se proizvodnja, po količini ekvivalentne količine šampanjca, uglavnom konzumira u Rusiji. Putin je mjehurićima s aromom meda i okusom breskve zasad ušutkao Ruse vinoljupce i Francuzima ružno, ono baš ružno vratio za sve što su doprinijeli u ruskoj industriji hedonizma. Jer, ako živite u Rusiji i ruski šampanjac je jedini pjenušac koji ste ikada kušalii, onda nije loš. Ali, što ako ste ruski snob, nouveau riche, mafijaš, oligarh ili političar, pa jedete kavijar koji vam dostavljaju privatnim avionom s iranske strane Crnoga mora i pijete ruski šampanjac, a ne neki francuski, renomirane etikete, koji se u moskovskim dućanima ovih dana jedva nabavlja za dvije tisuće eura po boci… što tada… Pitanje je to ustvari za Putina.

Zagovornici ruske agresije na Ukrajinu opravdavaju eksproprijacije, poput one na Krimu, koje nazivaju “nacionalizacijama”, smatrajući ih nužnima zbog navodno lošeg upravljanja ukrajinskih političara i oligarha tijekom posljednjih dvadeset godina. Istraga Associated Pressa otkrila je, međutim, da se te “nacionalizacije” odvijaju na pravi mafijaški način: zakoniti vlasnici izbacuju se iz svojih tvrtki uz prijetnju oružjem; zgrade, poduzeća i druga imovina oduzimaju se pod sumnjivim izgovorima ili bez ikakvog pravnog opravdanja; posebno su ciljane novinske kuće, mediji i vinarije. Potvrđuje to i priča iz slavne Masandre: teško naoružani i maskirani plaćenici upali su u svih sedam njihovih vinarija, sve isprevrtali, otjerali upravitelje i preuzeli imanje. Koliko god korumpirana bila ukrajinska vlada, nikad si nije dopustila učiniti ono što sada radi Ruska Federacija…

Prema različitim stručnjacima, Putin ima opsesiju Ukrajinom, a tu opsesiju dijeli i ostatak ruskog establišmenta koji, kako je nedavno napisao Economist, “nikada nije prihvatio neovisnost” Ukrajine. Njihova opsesija se hrani djelomičnim, štoviše – iskrivljenim tumačenjima povijesti i teorijama o etničkom oblikovanju ruskog i ukrajinskog naroda, kao i imperijalističkim tvrdnjama koje datiraju iz sovjetskog razdoblja, a u nekim slučajevima čak i ranije, iz razdoblja Carstva. No, glavni je problem, kao što vidimo u ovim danima rata, a što u manjoj mjeri gledamo već desetljeće, jest to što ruskoj opsesiji Ukrajinom ljubav nije uzvraćena.

Misliti stoga da je doktrina enklave povučena s poviješću zajedno sa SSSR-om bilo bi naivno. Putin kao da je obrisao prašinu sa Staljinovog priručnika i pomno ga godinama slijedi: potiče separatizam u susjednim zemljama kako bi u svom susjedstvu stvorio sivi pojas nestabilnosti od nepriznatih republika. Time Rusija ne dobiva snagu, već slabi svoje susjede. A pokušaj izravnog napada zbog enklave, po Staljinu, je neoprostivo gubljenje vremena i energije.

Samo, Putin je tu stranicu imaginarnog Staljinova priručnika očigledno preskočio…