Kad je 1994. Madeleine Albright stigla u Zagreb i na Tuđmanov Pantovčak, bio sam daleko najmlađi u Uredu Predsjednika. Na ad hoc pripremljenom domjenku u Južnom salonu, stajao sam uz vanjsku staklenu atijenu kad mi je prišao njen “chief pf staff”. “Vi ste tako mlad, Što točno radite?”, pitao me naivni i neupućeni član američke delegacije. “Ovdje sam referent za sportske terene”, odgovorim mu pošalicom koju sam nerijetko koristio opisujući svoju funkciju. “A ovdje ima sportskih terena?”, nastavi moj gost doista glupim pitanjem. U tom trenutku lagano nam se približava “Maddam Secretary”. “Tako mlad pa ovdje?”, nasmijano mi se obrati i pruži ruku. “Evo, Maddam Secretary, baš pokušavam Vašem šefu ureda objasniti svoju funkciju, ali Vi ćete to bolje razumjeti. Ja sam ovdje Tuđmanov hofjude (dvorski Židov), samo bez para i blagajne”. Nasmijala se od srca. “Naš predsjednik, Maddam Secretary, ima istančan smisao za safari diplomaciju. Pa ima svoje dvorske Srbe, dvorske Muslimane, dvorske Talijane, i kojekakve egzotične dvorjane pa i nas dvorske Židove koji smo doduše najrjeđi primjerci”. Albright se srčano smijala. “Od Vas sam u rečenici saznala više nego cijeli dan”, odgovorila je i nazdravila: “L’chaim!”. “L’chaim Maddam Secretary!”, uzvratio sam.