Sada ću vam reći kakve fotke volim. One, na kojima je dobro zabilježen duh mjesta, gdje je svjetlo blago i pitomo, biljke zdrave, trava mekana, mirisi domaći i poznati, boje brbljive i suradljive, sitnice dražesne, predmeti nabijeni energijom i otporni na vrijeme. Volim kad oko bilježi i čita znakove, a mašta plete priče: ovdje je protrčao miš, tamo se gazdarici omaklo maslo s kuhače, ovu je zdjelicu mačka liznula, sat se zaustavio kad je zvonio Angelus, srndać je rogom okrznuo mladu voćku, kora ipak zarasta. Volim kad znam kako se predmeti zovu, premda su stariji od mene i ne služe više ničemu. Klanjam se ruci koja ih je izradila, ukrasila, obojala, zaštitila, učinila lijepim i korisnima u doba kad je tako trebalo biti.. Volim kad spazim da se grozd na brajdi zametnuo na istom mjestu kao prošle godine. Kad raskoljeno drvo pušta sok i miriše na dušu šume, a zatim se predaje, suši i čeka da mu vatra dade posljednju milost, nestajanje.

Na neka mjesta idem sama, na druga samo u biranom društvu. Volim kad me puste na miru, kad mogu razmišljati, vući noge po stazi, čučnuti, dirati prašinu, gladiti maćuhice. Pomirisati prevrnut ćup za mlijeko, novu košnicu, svježe obojeni ornament na vratima. Volim popiti gutljaj crnoga ulja iz flaše na kuhinjskoj polici, uzimati sol prstima, obrisati ruke o rub jakne od jelenje kože: ponašati se nemarno, u skladu s divljinom, koju osjećam u srcu i iza ruba šume, toliko napupale, da samo čeka nalog zelenila, aprilsku depešu, te da se ogrne svojom husarskom dolamom. Volim turske, mađarske, iskrivljene germanske riječi, koje postoje u dravskom pojasu uz granicu, i mi ih za stolom razmjenjujemo kao orahe iz košare, koje domaćim razbija dlanom na stolu od debelih planki, ispiljenih tko zna kada, za neku neznanu svrhu.

Uvijek mi je teško odgovoriti zbog čega stalno odlazim na ista mjesta u istim sezonama. Recimo: na imanje Karlovčan u Mekišu, gdje sam već mnogo puta bila, sve vidjela (a ipak, ipak, toliko se toga novoga tu planira i kreira!). Tek na povratku kući, vidim da smo lijepo i sadržajno razgovarali s Nevenom, da je Adrijana postala veselija, Mango se sjajno fizički kondicionirao, a meni su “proradila” sjećanja na Husinju, na drage Heidlerove, na dravsku kampanju i mene samu, mlađu, alertniju, pokretljiviju, bržu, kakva sam bila, došavši po prvi put na ovo mjesto mira, tišine i predanosti prirodi. Ne znam, nešto sam se udaljila od teme. Htjedoh reći, kakve ja fotke volim. Pa, lijepe, na kojima izgledam sretno, a da se u tom smislu uopće ne moram truditi. Zna to Adrijana, stoga joj ide hvala, a meni sve ostalo: darovi ovoga dana, koji je bio divan i neponovljiv.

F. G.